Topola

67

Gle ! kako k oknu Znalična čeljad veselo skoknu ; Biele golubice, tê mirogojke, S kraja primjeraju, stidne djevojke. Siedi gospodar Voljko te prima, duh mu je bodar; A -gušterica na podsjeku siva Tvojim se nogam ko ulagiva. Vince se pjeni, Oči se kriese, lice rumèni ; Prevrće lastica, ta pokućinka: «Ne! ni ja nisam već ovdje tudjinka.» Taj čas u kući Pjevanka ori, tambura zvuči. Sve je izgrljeno kâ ono loždje; Besjede . . . samo sokovito groždje. Kad će zamračit, Rad li si trudan u nas konačit, Prasne će noge ti oprati neva, Dignut tegotu zemaljskoga dneva. Jutrom se netom Nadješ pod lipom miruhnom, svetom, Ü polusjeni kô zlatnoj u mreži Vile te drže : ne bježi ! ne bježi ! Listak se brani Petljom na svojoj postojno grani; Vihor zahuji, ponese ga s Bogom ! Dokle si nakon gdje ne legne logom. Tako se ne će Odkinut duši ; nego lepeće, Loveć se krili prem utaman često Jednom za sviklo se, drago joj mjesto. Andrija Palmovid.