Učitelj

инат нннилииииеи 70

sljednjih godina intenzivno razvija, a [0 čine i Slovenci. Svakako da i kod Srba (iz Srbije) postoji volia da bi svoje posebne radove štampali u Zagrebu, kad bi samo našli nakladnika, pa i u Sloveniji, da ne postoji izvjesna jezična razlika. Sve OVO rekoh da upozorim kako informatoru nije baš tako lako razgraničiti ovu našu jugoslovensku pedagogijsku povinciju. Naigore će biti, ako bi pri ovome došlo do toga, da bi se poneki lično osjetili povrijeđeni. Ali već rečeno neka posluži kao isprika za nastalu eventualnost.

Pitanje školske organizacije

Do ujedinjenja u Hrvatskoj je postojala petorazredna osnovna škola s opetovnicom, osmogodišnia humanistička i realna gimnazija, učiteliske, trgovačke, gospodarske i tehnička škola kao više stručne (srednje), za razliku od nižih, te potpun univerzitet, sa svima fakultetima, u Zagrebu.1) Kako su školske prilike u drugim pokrajinama bile i u pogledu ustrojstva škola i samoga škol. zakonodavstva vrlo različne, to se odmah po iijedinjeniu bilo pristupilo unificiranju i školskih tipova kao i škol. zakonodavstva za cijelu državu. Već god. 1919 bio je uz Ministarstvo prosvjete u Beogradu uspostavljen Prosvjetni odbor, kome je bila zadaća da se bavi organizacionim radom i u tom pogledu bude stručan savjetodavajiući forum za Ministra prosvjete. Iste godine je izrađena organizaciona osnova za srednje škole u državi, što je izazvalo žestoku raspravu i obogatilo stručnu literaturu u ovom pogledu brojnim prilozima, pri čemu su Hrvati, kako u stvari stoji, najviše učestvovali. Nije tome UZrOkom bila toliko sama Osnova, koliko zrelo iskustvo i kulturna volja pojedinih pisaca i pedagoga, najviše srednjoškolskih i visokoškolskih profesora, da se pitanje srednie škole temeljito riješi. Kvasac te rasprave bila je brošura Ise Kršnjavoga: Primijedbe na načela o uređenju srednjih školačž) Kršnjavi, nekadanii odjelini pretstojnik za prosvjetu u Zagrebu i sveuč. prof., ustaje oštro protiv klasičnih jezika, a s njima i protiv humanističkih gimnazija, tražeći jednu opću šestogodišniu srednju školu koja bi | bila organska veza između osnovne škole i univerze. Polemika se vodila najviše u tadanjoj moderno uređivanoi Jugoslavenskoi Niivi i Nastavnom Vjiesniku, organu Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora. Ta je polemika trajala godinama, naijplodnije od 1919 do 1924, a učestvovali su, da spomenem maipoznati|a imena, d-r Stjepan Bosanac, sada rektor Više pedag. škole u Zagrebu, d-r Sti. Matičević, sada prof. univerziteta, d-r D. Trbojević, direktor učiteli. škole u p., univ. prof. P. Skok, te srednjoškolski profesori: Mijo Hercigonia, d-r Br. Tkalčić, d-r VI. Petz, sada prof. V. pedag. škole, i drugi. Sva ta polemika, povezujući svoi rad s onom slovenačkih i srpskih profesora, inače sadržaino vrlo

1) Hrvatska ie u pogledu školstva prije 1918, dakle u zajednici s Madarskom, imala svoju potpunu autonomiju, pa je nekadanji Otsiek za prosvjetu

u Zagrebu bio u stvari hrvatsko ministarstvo prosviete. — O postanku i razvitku školstva u Hrvatskoi vidi dosta opsežnu raspravu: Razvitak pučkog školstva u Hrvatskoj i Slavoniji od Josipa KMirina, u jubi-

larnom broiu Hrvatskog učitelia, Zagreb 1925. %. Štampana u Zagrebu 1919. 5