Učitelj

dagogike.%“) Za polaznu tačku Hesenu ne služi objektivno važenje moranja, već pojam bezuslovne vrednosti i kulture, kao ostvarenja bezuslovnih vrednosti u istoriji. Odnos čoveka prema vrednosti ije odnos sui generis, koji se potpuno razlikuje od odnosa uzročne neophodnosti, koja određuje biće čoveka kao prirodne iedinke (psihofizički Organizam), tako isto kao i od odnosa vlasne prinude, koja određuje biće čoveka kao člana društvene grupe. Vrednost ne prinuđava čoOveka tako kao uzrok, ne primuđava ga tako kao vlast, ali se ona obraća čoveku s pozivom da je slobodno prizna i u životu ostvari. Nju ne karakteriše ni neophodnost (Miissen), ni prinuda (Zwand), već bezuslovno važenje (Daltung), čiji primer jeste etičko moranje. U svome odnosu prema vrednosti čovek ne istupa kao psihofizički organizam, ni kao član socijalne grupe, već kao slobodna ličnost. Pojmovi slobode i vrednosti su sjedinjeni. Na tai način svet vrednosti, kako onih što »važe«, tako i onih koje su realizovane od čoveka pomoću. slobode, jeste neki naročiti sloi bića, koji se naslojo na sloj socijalnoga bića, slično tome kako se socijalno biće naslojilo na sloi biološkoga (psihofizičkoga) bića. To je svet kulture, koja se realizuje u istoriji. Idući Rikertovim tragom Hesen |e ispočetka izbegavao termin »duh«, kao vrlo mnogoznačan, iako na kraju svoga prvoga rada i govori, da ie predmet svekolikoga njegova ispitivanja naime bilo duhovno biće, koje se karakteriše s objektivne strane svojim vrednosnim karakterom, a sa subjektivne strane slobodom. U svojim docnijim radovima Hesen koristi termin duh za označavanie sveta kulture i istorije, sledujući primeru Nik. Hartmana i Đovani Đentile.

Iz rečenoga sleduje razlika, koju sprovodi Hesen između vaspitanja i obrazovania: vaspitanje ie proces rastenja i formiranja psihofizičkoga čovečiega organizma, a obrazovanje je proces rastenia i formiranja čovečje ličnosti i to iednovremeno proces rastenia njene stvaralačke slobode i proces pridruženja nienoga kulturnim vrednostima. »Vaspitanje« je prirodan uslov »obrazovanja«, jer se ličnost kao duhovno načelo realizuje u psihofizičkome organizmu na koji se: ona naslojava kao viši sloi bića. Dok je vaspitanje predmet izučavania pedagoške fiziologije i psihologije, obrazovanje je predmet izučavanja pedagike kao primenjene filozofije. Ako ije filozofija nauka o vrednostima u njihovom vanvremenom važenju, onda |e pedagogika nauka o realizaciji vrednosti u subjektu, o rasteniu cilieva i zadataka u procesu obrazovanja ličnosti i nienom urastanju u predanje kulture, jer vrednosti dobijaiu u procesu rastenja ličnosti karakter obrazovnih zadataka. Zato pedagogika i jeste primenjena filozofija

% S. J. Hesen (rođen 1897 g.), doktor frajburškoga univer., od 1914 docent Petrogradskega un-ta. U emigraciji: profesor Ruskoga pedagoškoga instituta u Pragu, sada profesor Wolnej Wszechnicy Polskiej u Varšavi. Od 1923—1930 urednik časopisa „Pyccgan IHHgoma aa PyGexowM“. Niegovi glavni pedagoški radovi: OcHopb menarorukuM, Berlin 1922 (prevodi ove knjige sa prerađenoga rukopisa pojavili su se na svima slovenskim jezicima, na latiškom i italijanskom. Ilkoma w neMokparmm Ha nepemome (na češkom 1933 i poliskome 1938). — IIpoTHBOpeunn MH eHMHCTBO BOCHHTAHMH (na češkom 1933, na poliskome 1933). Crpykrypa n conepykaHHe COBDeMEHHOHfi IIKOJIbI (poljski 1939). Clanke ie štampaou „Pyccsas IHIKoma gaa pyGe)ow“, „Die Erziehung“, „Hadbuch der Pidasgogik* i u drugim ruskim, slovenskim, nemačkim, italijanskim i francuskim izdanjima.