Učitelj

иааннавнелаан или ририванросенеииинне ннвири иритира ленти 27

i deli se na toliko odeljaka koliko ima filozofskih disciplina (i koliko. je glavnih vrsta vrednosti): na teoriju moralnoga, naučnoga, estetičnoga, religioznoga, pravnoga i privrednoga obrazovanja, koje su primenjena etika, logika, estetika itd.

U docnijimi svojim radovima Hesen je raširio i precizirao svoju terminologiju na sledeći način. Vaspitanje (Erziehung) je najopširnijii pojam, koji obuhvata kao svoje slojeve, koji se naslojavaju jedan na drugi: ojačavanje (rastenie i dresuru) psihofizičkoga organizma (Pfilege), obradu čoveka kao člana socijalne grupe (Zucht) i obrazovanje (Bildung), kao rastenje duhovne ličnosti čovečje kroz pridru- . ženje njeno bezuslovnim vrednostima i samim tim urastanje njeno. u kulturno predanje. Proces rastenja i dresiranja zajednički |e čoveku i višim životinjama, drugi proces »obrade« ispunjava sobom sve vaspitanie kod prvobitnoga čoveka, kod čoveka koji živi u kulturi suština svega procesa vaspitanja je obrazovanje, a oba prva procesa su samo prirodni i socijalni uslovi obrazovanja. Ojačanje psihofizičkoga organizma predmet je izučavanja pedagoške fiziologije i psihologije, obradu čoveka kao člana društvene grupe ima za predmet pedagoška sociologija, a pedagogika u pravom smislu te. reči izučava proces obrazovanja. Zato Hesen svoje „Osnove pedagogike” i naziva »teorijom obrazovanja« (sasvim onako isto, kao što. je docnile i nezavisno od Hesena, Keršenštajner označio svoj glavni pedagoški rad imenom »Theorie der Bildung«). Svekoliki njegov pravac mogao bi se nazvati personalističkom pedagogikom, ili kulturnom pedagogikom. To je onaj pravac kome pripada u nemačkoi pedagici Keršenštanjer, 1.zv. geisteswissenschaftiliche Pidagogik (Spranger, Litt), a tako isto italijanska pedagogika aktualističkoga idealizma (Gentile, Lombardo — Radice).

Ne ulazeći ovde u detaljno izlaganie Hesenovog pedagoškoga sistema, koji је poznat jugoslovenskome čitaocu, ukazaćemo samo. na neke osobine njegove, koje su po samome autoru najvažnije. Sa. strane materijala njega karakteriše težnja da obuhvati što moguće veću potpunost konkretnih pedagoških problema, koji interesuju kako teoretičare, tako i praktične reformatore. U čitavom svome sistemu Hesen podrobno izlaže razrađenu teoriju pretškolskoga,. školskoga i vanškolskoga obrazovanja, teoriju univerziteta, pregled pojmova radne i jedinstvene škole, učeničke samouprave i problemenacionalnoga i fizičkoga obrazovanja ali tako isto detalino izlaže čitav niz posebnih pitanja kao: probleme kazne, očiglednosti u nastavi, metode čitanja i pisanja itd. U docnijim svojim radovima aulor izlaže teoriju privrednoga i državnoga obrazovania, teoriju dopunske škole i vaspitanja defektne dece. S druge strane, u velikom: broju specijalnih radova, Hesen izlaže i kritikuje druge pedagoške pravce (Duji-a, Kerešenštainera, Đentile), praktične reformne oglede (Montesori, daltonski plan), tendencije razvića i preustroijstva škole· u raznim zemljama (sovjetska škola, engleska, čehoslovačka, amerikanska, poliska, francuska škola). Pri tome on se stara da sav taj materijal iz oblasti teoriske i praktične редагогКе озуеш sa svoje filozofske tač.ke gledišta, pokazujući kako se sva, čak i naisitnija,. pedagoška pitanja u krainioj liniji svode na probleme filozofskoga karaktera. Istina, u toj težnji autorovoj krije se velika opasnost,