Ženski pokret

као i na svoja pleča, a prava, sva prava pridržao je samo sebi. Negda je žena ibila to majka, sestra ljuba ili kćerka) živila u posve drugačijim prilikama, upučena lik na domače ognjište, zaštičena od borbe sa svijetom: sinom, bratom, mužem ili očem, ali danas su se životne prilike promijenile, pa dužnosti i potrebe žene su posve druge. Danas se u borbi života svako gura napred sam, pa u ovo materijalističko doba retko tko na koga misli i zaštičuje ga, Eno vidimo u ratno i poratno doba majke bezjedine potpore svoje sinka jedinoga, sestrice bez „brata rodenoga' 1 , ljube sa brojnora siročadi bez vernoga druga, a mlađahne kčerke bez oca brižnoga. Nemila kob ote joj „hrana i obr&nu“ i ona mora da se sama bori za opstanak svoj i svojih. Kako je njoj bačenu sa domačeg ognjišta u vrtlog života, koji ju čeka sa svirn dužnostima muškarca, a bez ikakovih prava, to ne misli večina muškaraca. Muškarac je stvarao, a stvara još i danas sve zakone sam, makar znade da je uza nj dobra polovica a negde i više biča drugoga spola, koje isto imaju pravo na život, a prema torne ina stvaranje životnih prilika. Je li pravo, da toj opjevanoj majci (a sada udovi sa rojem nejake dječice) stvaraju zakone o toj djeci sami muškarci bez nje? Da li je pravo, da pjesmom ovjenčanoj ljubi, seji i kćeri odreduje muškarac sve dužnosti, a svako pravo poriče? Od same pjesme pukih osjećaja slaba joj kasna! Koliko se puta čuje roptanje muškarca, kako je ova ili ona oblast krivo ili surovo postupala s majkom, sestrom, Ženom ili kćeri njegovem dok je on otsutan bio. On prigovara, a zaboravlja, da je torne i sam kriv, jer joj nije dao prilike, da se ona do samostalnosti razvije te da se ne da, bespomočno bacati mrtvim slovom odredbe i zakona, kod čijeg stvaranja joj je on sam prečio sudjelovati. On joj preči i danas da se usposobi za borbu sa vrtlogom života, makar znade da će ju životna struja zanijeti utaj vrtlog. Desiti će se možda, da on ponovno ostavi ognjište svoje i onda će opet stiskati pesmice na svakoga samo na sebe ne, koji i jest pretpostavio sina mladenačke dobe možda i analfabetu ispaćenoj i u životnoj borbi iskusnoj i očeličenoj materi, sestri, ženi i kćeri. Život će i opet na nju jadnu nemilosrdno isceriti ralje svoje strašne, a njoj „opjevanoj" uskraćeno je najpotrebitije oružje, kojim da se te nemani brani. O, muškarac njoj i danas slaže stihove, prebire lirom najnježnije tonove, niže priče, iznaša najdublje osećaje, a istim časom zaboravlja da to nije ono bitno, što je njoj potrebno. Uzvini ju do sebe, daj joj prava, kad si joj narinuo i dužnosti, to je ono, što traži i ima neosporno pravo da traži tvoja mati, sestra, žena i kći. I u

1 и 2

Dužnosti bez prava

47