Ženski pokret

zabaviti, a da time duša ništa ne gubi, već dobiva. Što će na pr. ljepše zabave nego što je muzika i uopće umjetnost, a koliko se time dobiva koristi. Osim toga ostaje još umjeren sport, šetnje, putovanja (u koliko je moguće). Dakle, modernost takove djevojke sastoji se u tome da traži slobodu da može posvetiti sav svoj iskreni mladenački zanos nauči, hoće da dobije umnu imovinu koja će joj pomoći da bude pravom drugaricom svoga muža, vrijednom majkom svoje djece, a ako ne nađe nikoga ko bi je razumio i znao cijeniti, biće isto tako srećna razvijaj ući svoje sposobnosti u kojem drugom javnom zvanju. Ona ne želi da bude žena muškarac, neka amazonka, već biće svjesno svojih čovječjih prava i dužnosti. Može mi se prigovorih da je to suviše lijepa, pa čak neostvariva slika. Priznajem, rijetko će se koja tome približiti, jer svaka ima pogriješaka opčenito ljudskih i specifično ženskih. Ona će se, poznajući ih, boriti protiv njih, pa makar se time borila i protiv same prirode. Međutim, kaže se: »sidesint vires, tamen est laudanda voluntas« (Iako ponestane sile, treba hvaliti dobru volju). Svakako će postići više nego ona koja ne misli ni na šta, koja nema nikakova ideala prema kome teži. To je ona druga vrsta modernih djevojaka, manje vrijedna, no mnogobrojnija. Takova djevojka upotrebljava svu slobodu na to da se što više zabavlja, a da roditeljima polaže o tome što manje računa. I ona se bavi mnogo samom sobom, ali ne unutrašnjošću već spoljašnošću. Radi toliko koliko joj je najpotrebnije, no nema suviše razvijen osjećaj dužnosti. Ono malo što radi, čini ili zbog toga da dobije diplomu, ili da ne izgubi naslov koji joj otvara šire puteve, ili uči za volju roditelja. Nema pače više ni želje da ne zaostane za drugaricama. O, danas više nije nikakova sramota dobiti drugi red. Mnogo je tragičnije ako nema »pincetu« za vadenje obrva ili kojeg drugog kozmetičkog pribora. Za nju nema druge brige nego da se u svakom pogledu što bolje »dotjera« i druge ljude poznaje jedino po haljinama. Nju ne muče nikakovi problemi, ni malo se ne brine za svoj duševni život, glavno joj je da bude »zgodna« u društvu. Jedna se od takovih tužila na dosadu, kad nije imala društva, pa joj kažu neka čita, neka uči, jer ovako mlada još mnogo toga ne zna, a ona odgovara: »Ah, time se samo tereti mozak«. Mislim da tu ne treba komentara, ovaj odgovor jasno karakteriše takovu djevojku. Dakle, dalje od mene sve što zahtijeva razmišljanje, može se živjeti i bez toga! Takova je djevojka izrod emancipacije, ona poznaje samo vanjsku civilizaciju, a ne kultura, pa nije ni čudo što po njoj mnogi sude zlo o

svima djevojkama. Ona hoće da bude emancipovana, govori čak da je naobražena. Jest, govori, ali pri tome i ostane, jer u biti ne radi ništa da bude takovom. Prazna je, bez uma, a mnogi put i bez srca. Tu se zaista može primijeniti ono što kaže naš Preradović na usta jednoga seljaka: »učeni se ljudi oblače lijepo da se razlikuju od neučenih; drugačije ne bi bilo razlike«. Dobro kaže za njih jedan naš pisac: »To su lutke koje prolaze životom čineći više zla nego dobra, čineći često mnogo zla s najmirnijom bezbrižnošću, jer ljube samo sebe i misle da je svijet stvoren jedino zato da se one uzmognu zabavljati.« A kakovo je društvo koje vole? To su najviše mladi gizdelini koji ne vrijede ništa više od njih, a misle da time što se zovu muškarci nadoknađuju sve. »Oni če biti zadovoljni, veli jedan pisac, da mu nježna usta slatko zacvrkuću, pa makar to bilo i pusto neznanje; a ono što gospođicu čini zanimljivom, sasvim je u drugim knjigama nego što su školske i druge knjige učenjačke...« Tako takove djevojke kažu da su emancipovane, traže kavalirštinu od mladića, a da im se oni kraj toga vrlo često rugaju. Kao što je sa svime kod njih, tako je i sa ljubavi. I to je za njih samo zabava. Ne traže one kakovu duševnu srodnost, o, to bi bilo suviše ozbiljno, to bi »teretilo njihov mozak«, a one ne kane biti nikakovi »filozofi«. Mnogiput ipak prevladava ženska narav, dogodi se da zavole koga makar bio i nevrijedan. No, i tu su bez računa samoj sebi kao i u svemu drugome, pa mogu postati nečijom pustom igračkom. Žalosno je da su to najviše djevojke imućnih roditelja kojima su dana sva sredstva, dok su obično ozbiljnije one koje su u težim materijalnim prilikama. No, upravo je sama imućnost u najviše slučajeva kriva toj površnosti, a s njome i mnogi roditelji. Takove se djevojke ne odgajaju, već maze, a od djetinjstva već čuju kako se oko njih govori da im se nije potrebno mnogo mučiti, jer su obezbjeđene, neka se muče drugi, kojima je potrebno. No kraj toga mnogi roditelji zaboravljaju da bez rada nema ni znanja, a ipak bi htjeli da im je dijete »pametno« i vrijedno, makar da se mogu njime ponositi. Kad vide (ako uopće i vide) da nije tako, pripovijedaju kako su sve žrtvovali za njega, kako su mu bili spremni dati sve što zaželi. Jest, ali neka se pitaju jesu li zagrijavali dijete za vrijedne stvari, da li je mnoga majka govorila sa svojom kćeri o čemu drugome, nego o haljinama i ljepoti. O, o tome bi se i sama dosta naučila, jer joj kao ni jednoj ženi ne manjka nagon za kićenje, dok je teže u njoj pobuditi interes za vrijednije stvari. A kako se može tražiti plod tamo gdje nije bačeno sjeme? Možda sam premlada da kritiziram rodite-

ЈУНИ, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

93