Ženski pokret

Za pravo na rad

Otkako je pred Narodnom skupštinom predlog budžeta za 1934—1935 godinu sve jači postaje strah žena u državnoj službi da će ostati danas, sutra bez hleba i da će za njih važiti neko izuzetno, vanzakonsko stanje. Koliko god razume svaki građanin teško stanje sadašnjosti i odgovornost vlade da na neki način savlada ovo stanje, ipak ne možemo razumeti da treba „sanaciju" (ako uopšte možemo nazvati takve mere „sanacijom“) prilika izvesti na račun žena. Odgovornost vlade za dobro svih građana traži neminovno da pri saniranju prilika počne svoj rad tamo, gde su uzroci današnjeg stanja. A uzroci sigurno nisu žene u državnoj službi, pa da ih je i više nego što ih faktično imamo. Žene koje imaju zakonsko pravo na rad u državnoj službi bez ikakvog ograničenja, svesne su da snose i one svoj deo odgovornosti za način na koji će se pristupiti rešavanju krize. Da tu odgovornost javno manifestuju i zajedno da daju izraz svome mišljenju o opravdanosti zaposlenja žene kako u državnoj tako i privatnoj službi, bila je sazvana na predlog Ženskog pokreta u

Beogradu šira konferencija, koju je organizovao Jugoslovenski ženski savez i koja je bila održana 10 februara t. g. u Beogradu. Iz svih većih mesta Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja, Zagreba došli su delegati i uzeli učešća na konferenciji. Konferencija koja je bila dobro posećena, primila je rezoluciju koja je predata merodavnim faktorima. Govornici su obradili problem o radu žene sa raznih vidika i pokazali da ga ne posmatraju samo sa uskog gledišta ženine zarade. Konferenciju je vodila g-đa Leposava Petković, pretsednica J. ž. s., i ona je pri otvaranju naročilo podvukla fakta koja su bila povod za sazivanje konferencije i koja nam nagoveštavaju izuzetne mere protivu žene. Ova fakta su: otpuštanje žena iz Narodne banke, neprimanje žena činovnika u Agrarnu banku, pravilnik za poštansko-telegrafsku službu s obzirom na žene, neprimanje učiteljica u Više pedagoške škole i obustava upisivanja ženske omladine u učiteljske škole. U sledećim člancima donosimo glavne referate sa konferencije.

Žene u pozivu i privredna kriza

Otkako u našoj zemlji jače osećamo posledice svetske privredne krize, pojavljuje se naročita vrsta spasitelja. Pošto nisu dovoljno upoznati sa njenim uzrocima, predlažu mere koje bi, primenjene, samo povećale haos, a ne bi bile u stanju niti da ga razreže, niti da ga omile. Ove specijalne vrste spasitelja predlažu između ostalog i meru, koja treba da pogodi u prvom redu Ženu sa samostalnom zaradom. Oni polaze sa sasvim pogrešne osnove, naime s te da je u svetu previše radne snage i stoga je i nastupila ogromna nezaposlenost. Svetska privredna kriza u tome se slažu svi njeni ozbiljni istraživači posledica je kapitalističkog društvenog poretka, dakle posledica sistema raspodele rada, produciranih dobara, dobiti, produktivnih sredstava. Svi ovi istraživači se slažu u ocenjivanju krize, to jest da smo u tome dospeli do one tačke, gde je prelom neizbežan. Samo se ne slažu u sredstvima za lečenje katastrofe: dok su jedni za veoma radikalne mere, drugi misle da se možemo spasti blažim merama. O tim blažim merama, koje se odnose na reorganizaciju kredita, carina, kontigentiranja produkcije i t. d., raspravljalo je do danas mnogo zvaničnih internacionalnih konferencija, a sve su se svršavale neuspehom. Konferencije su se sa-

stajale i rastajale, a milioni nezaposlenih su postali trajna institucija. Svaka zemlja je ostavljena opet da rešava samo za sebe posledice krize, a i križu samu. Krize, kakva je sadašnja, ne nastupaju iznenada, one se spremaju kroz duže vreme i stoga treba tražiti njihove uzroke daleko unazad. Svaka zemlja je po nešto doprinela ka stvaranju katastrofe i stoga svaka ima i dužnost da te svoje uzroke pronađe i ukloni, kako katastrofa ne bi povukla još i više žrtava. Ako posmatramo sa toga gledišta radnje i neradnje kod nas, nama se čini da je delimičan uzrok naše nevolje u tome, što se nismo dovoljno obazirali na stvarne potrebe naše zemlje i njenog stanovništva. Mi smo poljoprivredna zemlja i zato smo osetili posledice svetske krize docnije i ne tako katastrofalno kao što su ih osetile čisto industrijske zemlje. Skoro 80% našeg stanovništva bavi se poljoprivredom, šumarstvom i ribarstvom. Prema tome faktu svaki bi mislio da se tim granama privrednog života poklanja naročita pažnja i da se tome ogromnom broju stanovništva koje se bavi njima pružaju sva moguća sredstva za što bolje osposobljenje da može što izdašnije, racionalnije iskoristiti fond, koji osigurava život njemu i nama svima. Pored toga moramo uzeti u obzir

ЈАНУАР— ФЕБРУАР 1934

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

3