Ženski pokret

nego što je njihov glas. Ali u jednoj stvari ima Weininger pravo: često muškarci ne vide žene onakve kakve uistinu jesu, nego onakve kakve bi po njihova mišljenju trebalo da budu. Treba li da navedem primjere? Potsjetiću vas samo na to kako su muškarci (i žene) kroz stoljeća razumijevali „pravu ženstvenost", i kako je ta ženstvenost drukčija od one današnjih športom očeličenih djevojaka, ozbiljnih matera i žena u zvanju. Pa ipak nema valjda danas muškarca koji ne bi tvrdio da su današnje žene jednako kao i njihove bake krcate pravom i nepatvorenom ženstvenošću..... A koja je „prava ženstvenost"? Je li ona nekadašnja prava? Ili je današnja prava? Ni jedno nije tačno. Sve prastare ženske snage i mogućnosti oslobodile su se danas, dok ih je prije moral osudio, čudoredni običaji ih ugušili, a javno ih mišjenje (alias: muškaračko) uništilo. Naše bake nisu nipošto imale više ženskih obilježja nego mi danas, iako su nosile duge suknje i imale dugu kosu, iako se nisu znale verati na drveće i preko svakog plota, iako su držale da moraju bez protesta i tužbe provesti život kraj kolijevke, sa kuhačom i u krpanju čarapa. One su bile žene - a to smo i mi. Temeljna jezgra žene tako se malo promijenila kroz stoljeća kao i temeljna jezgra muškarca. Ako ipak izvana izgleda, kao da se današnja žena u temeljima razlikuje od nekadašnje, ima to svoj jednostavni razlog u činjenici, što su žene prije nastojale oblikovati se prema slici koju su muškarci stvorili o ženi. Nije smetalo što ta slika nije odgovarala zbilji. Budući da su autoriteti nekadašnjeg društva: vjera, običaji i porodica - usadili već djeci u srce da je jedina zadaća žene pobuditi i pružiti ljubav, to je svaka djevojka nastajala da pobudi što više ljubavi. A to je postizavala najviše, kad je bila takva, kakvu su je muškarci željeli. Ne da se izreći, koliko je potajnih suza zbog toga proliveno, kolike su čežnje razorene, koliko je lijepih snaga zatvoreno u salone i kuhinje. Žene negdašnjih vremena nastojale su požrtvovanom predanošću da u svemu udovolje muškarcima. I žene i muškarci imali su isto mišljenje o pozivu i o sposobnostima žene. Ženskog pitanja u današnjem smislu riječi nije bilo. To postoji tek otkad se žene ne izgraduju samo prema zahtevima muškaraca, otkad tragaju za vlastitim zakonima, otkad ne čine nasilje svojoj prirođenoj ličnosti pa niti za najvišu cijenu, za ljubav! Otkad je žena počela tražiti samu sebe, mijenja se tip žene. Ta žena se mnogo razlikuje od naših baka. Oslobađamo

danas tjelesne i duhovne snage iz negdašnjih zatvora. Postizavamo rekorde u trčanju, plivanju i bacanju diska, upravljamo autima i aeroplanima. Znamo začudo najedanput računati i logično misliti. Naše bake to nisu znale. Ili bolje: ubiti one su to znale. Imale su iste sposobnosti kao i mi, ali su ležale sputane i vezane na dnu njihove duše. U klici bile su te sposobnosti ugušene da uzmogne cvasti svom jakošču jedna biljka: snaga koja stvara i uzdržaje porodice, snaga iz koje niču narodi i vojske, snaga bezgranične ljubavi i samozataje. Žena je bila humus i prolazni stadij za nova pokoljenja. Ostajala je anonimna, jer je važna bila samo kao faktor koji daje život. S tim se žene danas više ne zadovoljavaju. Iz materijalne i duhovne nužde i potrebe nikla je samosvijest žene koja je neprestano rasla. Hoću da još jednom naglasim da je ta samosvijest oslobodila jake stvarne i čovječanske snage i da je oslobodila - a tu dolazim do jezgre moje teme - i jake stvaralačke snage koje su do tada bile sputane. Od nekih pedeset godina unatrag niču mnogobrojni stvaralački talenti žena. Rađaju se umjetnice koje po oblikovnoj snazi i intelektualnem nivou potpuno drže korak sa muškarcimaumjetnicima. Nisu to samo reproduktivne umjetnice—glumice i muzičarke - koje je u genijalnoj predanosti izvode djela velikih majstora. Takvih je bilo uvjek i njih je javno mišljenje uvjek priznavalo. Danas ima žena - umjetnica jednake originalne stvaralačke snage kakvu posjeduju muškarci - umjetnici. Od kiparica i slikarica spomenuću samo Paulu Modersohn - Becher, Käthe Kollwitz i Renée Sintenis koje se odlikuju neizrecivom snagom i osebujnošču. Niz današnjih pjesnikinja bio bi vrlo dug, spomenuću samo Rikardu Huch, Selmu Lagerlof, Sigrid Undset i Agnes Miegel. Nije mi ni na kraj pameti da pomislim da je nekoć bilo manje stvaralačkih žena. Naprotiv, bilo ih je jednako mnogo kao danas i uvijek. Društvo ljudsko je međutim bilo tako natražnjačko, da je božansku iskru ženske stvaralačke snage nazvalo demonijom i opsjednutošću od vraga. U srednjem vijeku zatvarali su takve žene u samostane i spaljivali ih kao vještice. Mnogi ženski talenti su sigurno sami sebe ugušili i uništili. Temeljna je crta žena da će za ljubav sve žrtvovati, sve, pa i duhovne moći i snage svoje.

ЈУЛИ—АВГУСТ 1934

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

81