Ženski pokret

Kad se danas kaže ženama koje slijede druge zakone, a nesamo veliki zakon prirode, da su izgubile sva ženska svojstva i da nisu vrijedne ljubavi, kako je to tek moralo biti u predašnjim epohama! Da izbjegnu toj sudbini, tisuće žena su zatajile svoje talente, izdale svoju intetektualnu snagu, i zadovoljile se time, da sve mogućnosti rada i uspjeha predadu svojim sinovima. Razumje se da to nije prošlo bez borbe i unutarnje podvojenonsti. Htjela bih jednom uzeti u odbranu Ksantipe i „kućne zmajeve", žene kakvih je bilo u svako doba, žene koje su htjele zapovjedati i svojatale svako pravo za se. Mislim da su to bile žene koje su trpjele pod jarmom dvaju zakona: To je prirodni zakon koji ih obvezuje životu i veže o muža i djecu - i neumitni zakon duha koji ih tjera na stvaralački rad. Jedan je od najtežih grijeha grijeh protiv duha. Tko duh hoće da zarobi i zatvori, mora biti spreman na trajne revolucije. Žene o kojima sam tu govorila zatajile su svoj duh da zadobiju ljubav. Ali duh se osvetio neprestanim revoltom. Tražio je oslobođenje i polje djelovanja pa makar i samo kao jedini vladar porodičnog kruga. Smetao je životnoj harmoniji ličnosti koja ga je htjela ugušiti, i primirio se samo onda, ako je zrelost žene umjela pronaći i u svakodnevnim dužnostima duhovne veze i duboke zakone. Hoću da govorim o gore spomenutim prirodnom ili specifičnem zakonu kome podliježe samo polovima čovječanstva - samo žena. To je zakon o uzdržavanju života. Taj zakon počiva kao čežnja, kao prirodna obveza i požrtvovna volja u svakoj ženi, ali je neovisan o njenim drugim darovima i snagama. Weininger je jednom kazao: žena je samo seksualna, muškarac je uz drugo i seksualan. To je pretjerivanje. Ali on kaže nešto slično što i ja ovdje hoću da naglasim. I za muškarca je odnos prema ženi i djeci vrlo važna stvar u životu. Ali taj odnos teče takoreći pokraj druge njegove interesne i duhovne sfere u životu. Ovaj mu je odnos prema ženi i djeci možda obogaćenje i poljepšanje života, možda sreća, a možda i nepodnošljivo opterećenje. Ali gotovo nikada nije to njemu najviši zakon koji bi ga tako okupirao, da bi stradala njegova radna snaga. Sasvim je drukčije kod žene. Telesna zrelost djevojke, ljubav, žestoki nalet muškarca, začeće i rađanje deteta, sve to zahvaća ženu kao neizbježiva sudbina. I duševne snage njene kreću

za tom sudbinom, najprije sa čežnjom, a onda sa predanošću. Ali žena nije samo žena, nije samo prirodno biće, bezuslovna svećencia života. Ona je i čovjek t. j. duhovno biće, sa svojstvima koja izvan specifično ženske prirode ulaze i u sferu općenite čovječnosti. Mnoge žene - a ja mislim da su one najsretnije među nama - koje svoje ženstvo osjećaju kao najviši zakon, umiju u nevjerovatnoj harmoniji da svoje općenito-čovječanske sposobnosti i talente stave u službu svoje sudbine koja daje, uzdržaje i čuva ljubav i život. To su žene koje svakoga očaravaju svojom prirodnom bezazlenošću i usrećuju svojom uravnoteženom sigurnošću. Takve žene bivaju najviše ljubljene. Njihov put je sretno prošao pokraj ponora rastrganosti. Imena njihova ne stoje u analima povijesti, ali ostaju u srcima njihovih muževa, njihove djece i njihovih prijatelja. Da ima samo takvih žena, ne bi bilo ženskog pitanja! Ali sve žene nisu takove. Općenito-čovječanske sposobnosti čine često tragičnu protutežu prema specifično-ženskim svojstvima. Diže se bura protiv zakona koji zakon žene i mrze i ljube. Dilema je tu. Svaka duhovna sposobnost neće navijestiti borbu njenom prirodnom zakonu. Ali svaka sposobnost koja ide za stvarnim oblikovanjem i za umjetničkom manifestacijom, zahtijeva cijeloga čovjeka. Svi koji javno rade, bilo u birou ili u operacionoj dvorani, u školskoj sobi ili kraj pisaćeg stola, znadu da se za uzoran rad hoće cijela radna snaga koju ne priječe tjelesne slabosti, koju ne kidaju ljudski odnosi i veze. A pogotovo je stvaralačka snaga strog i nesmiljen gospodar. Ona zahtijeva od čovjeka najvišu i nepodijeljenu snagu. Ona je najviši zakon za svakoga čovjeka, zakon koji obvezuje i usrećuje. Ne treba valjda da naglasim da je sasvim drugo, hoće li se stvaralačka snaga pokazati kod muškarca ili kod žene. Muškarac stavlja se sav, sa svom svojom energijom u službu te elementarne snage koja ga svega obuzima, te on zaboravlja i svijet i ljude. Žena naprotiv nosi odvajkada svoj primarni zakon u sebi, zakon krvi i čežnje. Božanstvo stvaralačke snage pretvara se u noj u demona koji stvara ponore u njenom biću, stvara borbu između duha i prirode. Zakon ustaje protiv zakona, obveza protiv obveze. Ako jedan princip pobijedi, mora drugi podleći. Jer svaki traži za se cijeloga čovjeka sa svom snagom i svom predanošću. 82

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

ЈУЛИ—АВГУСТ 1934