Ženski pokret

Zato je neophodno potrebno da žene uče esperanto. To može svaka žena tim više što esperanto može da nauči sasvim dobro i potpuno, sama, ako nema vremena polaziti tečajeve, jer postoje gramatike za samouke. Naročito mi, omladina, treba ne samo da naučimo međunarodni jezik, već da nastojimo da ga i drugi nauče. U današnjoj teškoj borbi za život nemamo vremena za učenje brojnih stranih jezika, a osjećamo potrebu da se možemo sporazumeti s ljudima drugih naroda s kojima nas vežu iste

misli i isti osjećaji. Jedini je dakle izlaz da prihvatimo esperanto, koji otkriva vrata znanju, a istovremeno znači izraz pune kulturne ravnopravnosti svih naroda bili oni veliki ili mali. Zato predlažem da se poradi oko toga da uz ostale jezike i esperanto bude prihvaćen za službeni jezik međunarodnih kongresa Ženskih pokreta. (Iz omladinske sekcije »Ženskog pokreta«)

N. H.

O sadašnjem društvenom položaju žene

Svatko od nas živi u obitelji, svatko od nas je žena ili muž, kći ili sin, majka ili otac. Obitelj je prirodna veza, koja veže ljude, a istovremeno obitelj je prirodni elemenat, koji čuva ljudski rod. Nekoć, u feudalno doba, obitelj je imala specijalan karakter, otac »pater familias« bio je diktator u obitelji, koji je odlučivao o »životu i smrti« svih članova familije. Sada taj položaj oca nije više baš takav, ali obitelj je ipak ostala ekonomska i potrošačka jedinica, čiji vanjski izražaj je kućno gospodarstvo, svima nama dobro poznato, ali ne svima nama sasvim razumljivo. Jedan poljski pisac, predajući pre kratko vrijeme o sadašnjim običajima, prikazao je sledeću sliku: Zamislimo veliku kuću, koja se sastoji od 60 stanova, 60 posebnih gospodarstava. Provirimo u tu kuću u 12 sati i pogledajmo 60 stanova. U 60 kuhinja 60 žena, najčešće mladih djevojaka, stoje kraj 60 vrućih ognjišta. Ako računamo poprečno tri lonca na svakom ognjištu, dobićemo broj od 180 lonaca različite veličine u kojima kipe različite tvari, različitih okusa i mirisa: povrće, meso itd. 60 pari ruku, o, kakve umjetnine one proizvađaju ovdje mešaju, mjese, režu, valjaju. 60 mozgova upijaju u se kuhinjske plinove što se isparaju, o, kakva glupost! 60 mladih djevojaka, zatvorene u 60 zagušljivih prostorija, rade svaki dan u isti sat sasvim isti posao, koji bi s najboljim uspehom mogla obaviti samo jedna od njih ... Evo »božića« zadimljenih ognjišta, vještih »individualistkinja« u kavezima, ropkinja samostalnog kućnog gospodarstva« ...

Ako ćemo pažljivo analizirati ta »individualna« gospodarstva, i ulogu koju u njima igraju žene, naći ćemo da su sve žene (samo uz male iznimke) a to jest skoro polovina čovječanstva, »individualistkinje« u priređivanju domaćeg objeda... Ta uloga žene imade tako jake pbsljedice, da ona podređuje ženu mužu. Dok muškarac postaje sve više društveno biće i sve manje vezan za obitelj, žena naprotiv, koja postaje domaćica, postaje istovremeno nedruštveno biće, sama, zatvorena u uzan kavez obitelji i kuhinje, postajući nesvjesno čovjek »manje vredne klase«. Kraj te kategorije žena postoji i druga vrsta žena, tako zvane »milostive«, žene iz salona, odgojene najčešće kao lutke. Ta kategorija žena obično uopće ne razumije svoju ulogu; one najčešće ne razumiju život i njihov jedini ideal jest naći dobrog muža, (dobar - bogat, druga svojstva ne traže one uvijek, može biti pače i starac, ali bogat mora biti bezuvjetno!) Te žene ne razumiju svoju ulogu: da su one samo igračka muškaraca, njihove prave lutke... Ali mi proživljujemo novo razdoblje, epohu u kojoj žena ide jednakosti, u kojoj žena počinje postizavati, prije svega, ravnopravnost. Kraj svoje ženskosti, koju uostalom žena neće nikada izgubiti, unatoč rada na polju ili tvornici, isto kao muškarac, žena neka najprije postigne isto pravo kao muškarac. A tom cilju žene vodi put radom na svim poljima: u fabrici, u polju, i drugdje, i-sto kako to ispunjuje muškarac. Неnrук Gielb, Warzawa (S esperanta. Iz omladinske sekcije Ž. pokreta u Zagrebu)

Непгук Gielb. Warzawa

60

ZEN 8 K 1 POK R E T

SEPTEMBAR—ĐECEMBAR 1936