Židov

zer, Vinkovci, Jula Weiner, Vukovar, Olga Platz n e r, Brod na Savi, Eugen Szdrcnyi, Zemun, Oskar Heršković, Ruma, Milan Haas, Požega, Ernst Tauber, Bjelovar, Josip Mil h of er, Koprivnica, Egon G o I d n e r, Karlovac, Lcon Lev i, Sarajevo, Jakob A. Danon, Bijeljina, Jakob All ara c, Banjaluka, Pesah, Derventa, Arfur Kraus, Zenica i Isidor Levi, Tuzla. Predlog se per acclamationem prima. Rodni će odbor kooptirati još »nekoliko omladinaca iz ostalih mjesta. Dr. Stein zahvaljuje u ime izabranog odbora na iskazanom povjerenju uvjeren, da će rezultat zajedničkog nastojanja donijeli u narednoj godini lijep uspjeh. Pošto se nitko nije javio za riječ završuje predsjedatelj konferenciju istakavši, da ne će držati prema običaju zaključnu riječ, jer slet još nije svršen, on zapravo tek sutra počinje, kad će se omladina sastali u prirodi, da se medjusobno upozna i izmjeni svoje misli. Pjevanjem Hafikve završena je konferencija. Izlet u Samobor. Četvrti dan bijaše odredjen za izlet u Samobor. Ovo je prvi puta, što se na slclu mogao učiniti zajednički izlet. Istom je njime slet postao potpunim dokazom jedinstva » zajedinstva omladine. Nakon debata oko zelenoga stola nadjosmo se na zelenoj livadi. Kojima diskusija nije dala zadovoljenja. morao je da ugodi izlet. Kraj, vrijeme, priredbe, mladenačka srdačnost i živo veselje učiniše izlet jakim dojmom i doživljajem, koji će još zadugo vezati omladinu. U golemoj povorci, u stoipedeset redova 4 po četiri koračasmo Samoborom prema neznanome cilju. Duga se povorka kretala disciplinovano, dostojno i mirno, a ipak puna života i radosti. Već je ovaj dio izleta utjecao na raspoloženje mladih izletnika, koji su cio dan bili zadovoljni, jer su ovdje mogli bolje da se izžive, nego u dvorani i u gradu. Kad smo došli do Anin-dola stali smo na zgodnom mjestu, da se odmaramo od duga puta. Naš odmor brzo prekide bojovni zov dr. Leona Perića. Trebala je da započne jevrejska priredba. Omladina je cijelo vrijeme prikazivanja i igre bila mirna, kao sred najsvečanije dvorane. Pred nas su stupala zagrebačka židovska djeca, koju odgajaju Bnot Cijonke pod vodstvom Mirjame WeilIcr i Ruže Brill, da nam pokažu rezultat rada. Bilo je nekoliko deklamacija, koje su uza sav mar djece odavale, da jevrejski jezik u te djece ne živi, kao u malih Sarajlija, koji nam se prikazaše na 11. sletu. Mnogo su bolje uspjele pjesme, dueti i jevrejska kola. Ovdje su djeca po prirodnome igračkom nagonu shvatili igru i značenje pjesme, pa se činilo, da je sve to potpuno njihova svojina. I opet dokaz, da se igrom i pjesmom mora i može u djece razbuditi ljubav za jevrejski jezik. Iza dječice stupiše i stariji omladinci da prikažu ovogodišnje rezultate i novogodišnje zadatke. Nakon tih prikaza raštrkala se pomalo omladina, da upozna sebe i Samobor. Gosti se diviše Starome Gradu i izgledu u njegovu okolicu. Je li se tko divio mladome Israelu i izgledu u njegovu budućnost? Iza ručka našli smo se na imidhcnovom kupalištu, gdje je velik dio omladine željno skakao u baroviti bazen. Ovdje se trebala odigrati hazena utakmica, ali je tehničkim teškoćama bila spriječena. Uza sve proteste sarajevskih i vukovarskih igračica, koje su htjele da prokušaju snagu, stupiše na poprište dvije nogometne momčadi. Bijahu to naši nacijonalni akademski klubovi Bar Giora-Wien i Judeja-Zagreb. Iza utakmice podjosmo po prašnoj cesti do slanice. U vozu završismo izlet skupivši 7000 kruna za dječji list. Time je omlar dina dokazala da uz shvaćanje potreba ade i volje, da ih izvrši.

Sletske priredbe.

Konceraf (održan prigodom Hl kongresa dne 14. i 15. augusta 1922. u glazbenom zavodu). LI nizu uspjeha, što ih bilježe omladinski kongresi, posebno mjesto pripada ovom koncertu. Posebno mjesto s toga, što je to prvi

nastup ove vrsti, a i stoga, što je taj nastup potpunoma uspio te postaje ozbiljnim muzičkim dogodjajem. lako se serioznost koncerta morala predmjevati, jer je za ovu garantovala saradnja muzičara Hirschlera i Schwarza kao autora i saradnja ne manje odličnih interpretatora Fine Schapira i Micike Schon, ipak je koncerat u mnogome iznenadio. Glavnu važnost polagali su aranžeri na popularrzovanje židovskih pjesama, pa je program u tome pogledu pružio mnoge i lijepe stvari. Uvod koncerta čini Schwarzov »Kinder kimt«, pa Hirschlerov »Ale Ijule« i »Dos heilige rikudl«, a završetak dvije pjesme Erdsteinove S c h w a r z prilagodio se solidnom harmonizacijom posve mirnom stilu pjesme, ali nije propustio, da joj prolaznim lakim modulacijama dade svježinu ; H i rschlcrov Ale Ijule ostavlja kao uspavanka dojmove a »Der Rebele, der Gabele« zgodnim upadajima, živim ritmom i akcentuacijom djeluje vrlo efektno. Mješoviti zbor omladinaca (pjevačka sekcija Makabi), koji je te tačke izvodio, imao je da svlada ne laki posao. Začudno je, da je zbor, koji još niti godišnjicu svog opstanka ne može da zabilježi, mogao tako sigurno nastupiti. Zbor se doduše bori još sa svim dječjim bolestima mladog zbora : pomanjkanjem pjevača, nestalnom intonacijom, kojoj još niti pratnja glasovira ne daje čvrsta oslona, nejasnom vokalizacijom, nedotjeranim disanjem, nevezanjem fraza itd. No nitko, tko je omladinu čuo pjevati prve večeri, ne bi mogao pomisliti, da se zbor nalazi jošte u začecima. Najveća zasluga za napredak Makabijeve pjevačke sekcije ide učitelja i dirigenta zbora gosp. 2igu Hirschlera. Bude ii predsjedništvo Makabi-a izgradnji ove sekcije i nadalje posvećivalo pažnju, a marljivo članstvo zbora tolikom ambicijom sudjelovalo kod studija, bude li učitelj zbora i nadalje tako nesebično ulagao svoje sposobnosti za napredak i razvitak zbora, to će se ta pjevačka sekcija u kratko vrijeme dovinuti do tolike rutine i spreme, da će u židovskoj društvenosti biti faktor, bez čijeg sudjelovanja ne će moći proći nijedan dogadjaj, nijedna proslava u životu židovstva grada Zagreba. Od obilja židovskih narodnih pjesama iz Hirschlerova albuma izabrala si je gdja Ditta Fritz - Kovač pet stvari. Pjevačica uživila se i posve se predala melankoliji židovske pjesme tako, te bismo mislili, da joj je mol jidiš »lidla« ne naučen, već prirodjen. Nestašnost i iskreno čuvstvo kojim je predavala svatovsku pjesmicu »Jume, Jume ...« ostaje svim slušateljima nezaboravno. Najveći i najteži dio koncerta izvršila je gdjica Fina Schapira; apsolvirala je tako rekavši malo glasovirsko kompozicijono veće Hirschlerovo. Svojom rutinom i savršenim poznavanjem instrumenta dovinuo se H i r s c h I e r do izvrsnog glasovirskog kompozitora, pak su njegova djela, što smo ih ovaj puta imali prilike čuti (3 bizareske. Lento ma non tanto, Allegro ironico, pa Pan, Kcntaur. Satir iz suite 5 kaprica) savršeni opusi, koji su uslijed obilja invencija i izvrsne tehničke upotrebe instrumenta i njegovih registara bojadisani takovim šarenilom i bujnošću. da postaju per exellence »Slimmungsbilder«. Fina Schapira svladala je najvećom lakoćom sve te tehničke teškoće. O njenoj pianističkoi spremi dosta se u muzičkoj štampi pisalo i čulo, pa ćemo i ovaj puta samo opetovati, da Fina Schapira ne pozna nikakovih tehničkih zapreka i da instrumentom barata kao igračkom. Nadasve simpatičan i ozbiljan bio je nastup Rjikarda Schwarza kao kompozitora. Rijetki su kod nas muzičari, koji debitiraju djelima takove koncepcije i dimenzija, kao što je Scwarzova sonata C mol za violinu i klavir. Sva četiri stavka (AHegroLargo-Scherzo-Moderalo) nižu u sebi snažne misli, izražene izmjenično i uravnoteženo u violinskom i klavirskom parlu. Utjelovljena muzikalnost omogućuje kompozitoru, da tim mislima razumnom harmonič. i instrumentalnom obradbom dade izražajno odredjenje; iscrpivo poznavanje forme, odličan muzikalni ukus omogućuje mu, da ih snabdjeva cijelom skalom od filigranih, do masivnih, naj-

snažnijih okvira. Iz Schcrza naslućujemo ritmički osjećaj i temperamenat autora. Posljednji stavak najdotjeraniji je, a njegov izjednačeni i zaobljeni stil krije u sebi mnogo iskrene melodičnosti. Gdjica Micika Schorr umjetnica violine, slijedila je savjesno intencije kompozitora, pa je uživivši se sasma u opus*zdravim muzikalnim i dinamičkim razumjevanjem unijela u reprodukciju sonate jak ton svoje individualnosti. Gdjica Fina Scha p i r a akompagnirala je bez prigovora. Cjeloviti dojam koncerta ostaje snažan. Dupkom puna dvorana obe je večeri nagradila izvadjače i autore oduševljenim zadovoljstvom. Dr.

Lujo Veissmann.

Umjetnička izložba na omladinskom sletu. Izložba u dvorani Zagrebačke bogoslovne općine upoznala nas je sa šest mladih umjetnika, od kojih su dvojica slikari, jedan kipar i tri umjetnice, koje se bave umjetnim obrtom. »Cisti« umjetnici su tako različni u smjeru, tehnici i specijalnom talentu, da ih ne možemo zajedno karakterizovati, dok umjetno obrtne radnje, pokazuju više jedan smjer, kako ću kasnije opisati. Slikar Adolf W e i 11 e r izložio je već* broj slika, gotovo sve u uljenim bojama o malom formatu, a motiv im je većinom istočni Židov u raznim karakterističnim pozama u dvoje i u grupama. Weillera ne privlači boja, niti ga privlači linija ili rasvjeta, njega najviše privlači sam motiv, Židov sa karakterističnom glavom i gestom u toliko je on slikar »genre-a«. Njegove su boje pritično jednolične okolica i odijelo sasvim tamno, a samo se lice i ruke ističu svjetlije, često toplo crvenkasto, a gdjekad se bijeli koji »tales«. Tehnika mu isto nije toliko interesantna i karakteristična, gotovo podsjeća na grafičke metode ili možda na miniature, jer radi sasvim sitnim potezima a opet su mu slike jako privlačive i interesantne. To bezuvjetno leži u tome, što se zadubio u svoj motiv »istočnog Zidova«, tako, da mu gesle i izražaj pokazuju čitav dubok štimungf i dušu tih ljudi. Slika »kod igre« pokazuje sve odlike Weillerovog talenta. Dvojica starih Zidova, od kojih se ističu samo glave i ruke nagnuli su se preko neke igre na stolu i premišljaju kako će maknuli kamenčić. Glave su toliko zamišljene, tako interesantno rasvijetljene i karakteristično zasjenjene, da slika odiše posebnim jakim štimungom. Najveća mu je slika »Dva Turčina« kako sjede prekrštenih nogu u suncu na ulici te žmire svojom orijentalnom flegmom prema suncu. Ovdje su boje žive, figure lijepo smještene a sunčani štimung dobro pogodjen. Weiller još ima jedan pastel »bosanska ulica u mjesečini« vrlo dobra i upravo za čudo lijep u boji i rasvjeti, ali nam se ne čini toliko karakterističan. Njegova jaka strana je čovjek u gesti i izražaju. Drugi je slikar bosanac K. D a n i I u s, koji je pravi kontrast Weilleru. Njega ne zanima čovjek nego pejsaž, priroda i ulica, rasvjete i sjene, forme i boje. Tehnika mu je živa i snažna, a široki potezi kista tačno se vide i podavaju slici nešto svježe i praiskonsko. One bosanske karakteristične kuće s vrtom od nekoliko drveta, sa rasklimanim ptolom i šarenom frontom, ljudi i bule u nekoliko poteza, modro nebo i šareni zidovi to su njegovi motivi. Rasvjeta boja i tehnika vrlo su interesantni, često i perspektiva. Pogreškom mu možemo samo uračunati to, što nije sasvim siguran u crtežu (za razliku od Weillera) te mu češće kuće izgledaju previše nepravilno ili rasklimane, a čini nam se i to nezgodnim što mu se pozadina rijetko razlikuje u boji i rasvjeti od predmeta sprijeda, te time nemaju slike dosta dubine. Interesantni su i njegovi akvareli od kojih su nekoji vrlo uspjeli te onom živahnom lakom tehnikom prave dojam gibanja u prikazanoj prirodi. Tako na jednoj slici »Suma« gotovo se vidi kako se lišće miče u vjetru. Vrlo je jak njegov dekorativni talenat, te neke slike gotovo podsjećaju na plakate i nacrte za kazališne dekoracije, tako su dobro naglašene široke plohe svjetla i sjene i snažne boje u sunčanoj rasvjeti. Još mu je velika vrlina ta, što ima vrlo mnogo smisla za kom-

»ŽIDOV*

BROJ 36.-37.