Borba, 15. 12. 1990., str. 9
= ·
aa
i b__kobb bb KA WGOWWHGOSA IG ——— — e i
e a —..
AO A. e.
OVA AOA A 2 O AAA AS
—
=
SVET
NEDELJNA BORBA subota-nedelja 15-16. decembar 1990. strana
Jednim brodom, a ne — čamcima za spasavanje Zamor materijala
Dr Ranko Petković
Svedoci smo protivrečnih glasova i njihovih još protivrečnijih interpretacija o tome kako svet gleda na sadašnju situaciju u Jugoslaviji i na njenu budućnost. Svako tera vodu na svoj mlin, pa se haosu u Jugoslaviji pridružio i haos u informacijama o Jugoslaviji.
Kako, u stvari, velike svetske sile i, posebno, evropske zemlje gledaju na zbiva-
„nja u Jugoslaviji i na njen teritorijalni in-
tegritet. i
Razočaranje
Ono što se sasvim pouzdano može reći, kratko i jasno glasi: ceo svet je razočaran u Jugoslaviju. U Jugoslaviju su pre svega, razočarani oni koji su je smatrali značajnim faktorom stabilnosti u balkanskom i evropskom prostoru. Sada je ona jedan od najtežih „bolesnika na Balkanu“, jedna od retkih zemalja u svetu koja može da se raspadne na svoje „sastavne delove“ i u kojoj može da bukne građanski rat.
LJ JugoSiEviju su razočarani oni koji su živeli u dubokom i iskrenom uverehju da je ona nakon 1948. zakoračila čitavu jednu epohu ispred zemalja Istočne Evrope koje su ostale članice Varšavskog ugovora do potpunog sloma tzv. socijalističke zajednice. Neke od tih zemalja su već. postale članice Evropskog saveta, dok Jugosivija čeka ičeka da ispuni dva ključna uslova: prelazak iz jednopartijskog u višestranačko' durštvo i uspostavljanje sistema u kome će biti poštovana ljudska prava i demokratske slobode. .
U Jugoslaviju su razočarani oni koji su verovali u „socijalizam sa humanim licem“, kao antitezu komandno-birokrat'skom socijalizmu, socijalizmu gulaga i čistki. Nakon kardeljevske (itd) bengalske vatre, ostalo je gorko saznanje da su svi uvezeni i neuvezeni, nametnuti i podmetnuti socijalizmi Treće internacionale bolovali od iste rak-rane koja ih je dovela tu gde se danas nalaze.
U Jugoslaviju su razočarani oni koji su sa divljenjem gledali na nju kao na jednu od retkih zemalja u razvoju, uz to i mnogonacionalnih zemalja, koja uspeva da održi svoju unuštranju koheziju i političku stabilnost i da se sporo ali sigurno izvlači iz ekonomske nerazvijenosti. Sa ogromnim „dugovima, inflacijom, „različitim stranputicama u ekonomskom razvoju,
"političkim razdorima i nacionalnim i et-
ničkim sukobima, ona više nije uzor goto-
vo nijednoj zemlji ni tzv. trećeg sveta. poro zvuče ove istine, složene jedna
pored druge, ali i kada bi pola od njih ba-
:cili u vodu, i preostale su dovoljne da _ob-
jasne zašto je svet razočaran u Jugoslaviju.
'Podrška
Samo po sebi, razočaranje, kao psihološka i emotivna kategorija, ne može da se uzme kao jedini ili najvažniji činilac kojii utuče na današnji stav sveta prema Jugoslaviji. Od vajkada, pa i sada, u svemu što se zbiva u međunarodnim odnosima pre-
„sudnu ulogu imaju — interesi! Prema to-
me, ako se pođe od interesa velikih svetskih sila i evropskih i drugih zemalja, sasvim pouzdano se može zaključiti i kakav je njihov današnji stav prema zbivanjima u Jugoslaviji, njenoj celovitosti i teritorijalnom integritetu.
Na stav velikih svetskih sila, evorpskih i drugih zemalja prema Jugoslaviji utiču, pre svega, neke objektivne okolnosti koje su u samoj srži sudbonosnih pro-
Šta svet traži od Jugoslavije |
Velikim silama i evropskim zemljama ne bi odgovaralo da se, pod dej-
stvom balkanizacije i libanizacije Jugoslavije, područje Balkana prelvori
u nepolrebno i nesvrsishodno Žarišle sukoba i nesfabilnosti u evrop-
skom prosloru
L. V. Gadomski
mena sa kojima se suočava svet na prelazu iz XX u XXI vek.
1. Područje Balkana, na kome se nala- .
zi Jugoslavija, izgubilo je svoj nekadašnji geostrateški, ekonomski, pa i komunikacioni značaj koji je imalo kao karika koja spaja Zapad i Istok. Još u doba prvog svetSkog rata, pa i u periodu između dva rata, sve tadašnje velike evropske sile hrlile su na Balkan da bi regrutovale svoje klijente i uspostavile svoje sfere interesa. Već u uslovima posleratne blokovske podele i konfrontacije bilo je izvesno da zbog narušavanja njihovih interesa na Balkanu velike sile ne bi stupile u nuklearni sukob, što se i svakako, moglo dogoditi da je došlo do narušavanja njihovih interesa i središnjem Syropskom prostoru, :;
'Razlozi
Nakon okončanja hladnog rata, postalo je sasvim izvesno da je došlo do epohalDOK obrta u sredstvima ostvarivanja nacionalnih interesa, pa i u sticanju svetske moći. Blokovske granice u Evropi ni za jotu nisu mogli da pomere dupke puni arsenali nuklearnog oružja, niti vehementne ideološke pretnje, ali su ih prosto zbrisale spektakularne prednosti Zapada u ekonomskom i tehnološkom razvoju. Nemačkoj više nisu potrebne tuđe teritorije da bi proširila svoj „lebens raum“, jer sve svoje nacionalne interese uspešno ostvaruje zahvaljujući ekonomskoj moći. Ni Japanu više nije potrebno da ide u Mandžuriju, jer je zahvaljujući svom ekonomskom prosperitetu postigao mnogo više od toga: da bude prisutan u čitavom svetu. Pri tome, ne treba ni govoriti o tome koliko su pojedina uža geopoitička područja, kao što je Balkan, izgubila u značaju, ne samo zbog
toga što se od vojne konfrontacije prešlo na politički dijalog, već i zbog same prirodenovih oružja.
Imajući sve to u vidu, u najmanju ruku se može reći da su istorijski izbledeli razlozi koji su nekada navodili velike sile i evropske zemlje da pomno prate šta se zbiva na Balkanu, da se sukobljavaju zbog Balkana i da dolaze na Balkan.
2. Međunarodna uloga Jugoslavije u posleratnom vremenu je, u osnovi, proisticala iz njenog mesta u blokovskoj podeli i konfrontaciji. Jugoslavija je bila izvanredno značajna za SAD, Zapadnu Evropu i ceo zapadni svet zbog toga što je demonstrirala mogućnost izdvajanja iz istične sfere interesa i stvaranja Jednog „alternativnog” modela socijalističkog razvoja u odnosu na vladajući model u Sovjetskom Savezu. Celokupna propagandna mašina Zapada radila je u korist Jugoslavije bez ijednog uloženog jugoslovenskog dinara! Zanimanje za Jugoslaviju pojačala je i njena uloga u krugu zemalja tzv. trećeg sveta koje su, takođe, ideološki, politički, ·ekonomski i vojno-strateški imale nezanemarljiv značaj u konfrontaciji Istoka i Zapada. Vremena su se promenila. Nakon obustavljanja konfrontacije Istoka i Zapada, a posebno posle sloma tzv. socijalističke zajednice, Jugosivija objektivno više ne igra onu ulogu u međunarodnim odnosima koju je imala u posleratnim decenijama. Sa stanovišta zbivanja i kretanja na globalnoj sceni, još se u određenoj meri uvažava njen uticaj u krugu stotinak nesvrstanih zemalja, uključujući i aktivnosti u grupi devet neutralnih i nesvrstanih zemalja u okviru KEBS.
Jugoslavija ne može i ne sme da žali što je izgubila svoju nekadašnju ulogu u
međunarodnim odnosima, jer je do toga došlo zbog umanjivanja značaja geopolitičkog prostora u kome se nalazi i zbog prestanka konfrontacije Istoka i Zapada. Ona u stvari, može biti srećna zbog toga, jer te dve okolnosti idu na ruku njenim eg-
zistencijalnim interesima.
Obuzete prečim brigama i zaokupljene važnijim interesima, velike sile i evropske zemlje bi najviše volele da na Balkanu vlada mir i da Jugoslavija bez većih potresa pređe iz jednopartijskog u višestranačko društvo, iz planske u tržišnu privredu, iz sadašnjeg u novo ustavno stanje: prosto-naprosto, za razliku od vremena kada su po sticali i planirali sukobe i deobe na Balkanu, sada im je zajednički interes mir na ovom području. Njima ne bi odgovaralo da se, pod dejstvom balkanizacije i libanizacije Jugoslavije, područje Balkana pretvori u nepotrebno i nesvrsishodno žarište sukoba i nestabinosti u evropskom prostoru. Želeli bi, jednom reči, da Jugoslavija uplovi u evropske vode u vidu jednog broda, a ne posredstvom čamaca za
spasavanje nakon brodoloma Jugoslavije.
. Polazeći upravo od toga, a pozivajući se i na postulate Povelje UN, Završnog ak-
ta iz Helsinkija i Pariske povelje o novoj
Evropi, i Buš, i Gorbačov, i De Mikelis, i Hans Ditrih Genšer i druge ličnosti koje personifikuju novi evropski i svetski poredak jesu, i to glasno kažu, za očuvanje celovitosti i teritorijalnog integriteta Jugos-
lavije.
Uslovi
Ali, danas niko nikome ne daje blanko
ček bilo za šta, pa tako ni velike sile i ev-
ropske zemlje ne daju bezuslovnu podršku očuvanju celovitosti i teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Sviđalo se to nama ili ne, vređalo to naš nacionalni ponos ili ne, ličilo nam to na ucenu i ultimatum ili ne, velike sile i evropske zemlje pružaju podršku celovitosti i teritorijalnom integritetu Jugoslavije pod sledećim uslovima: izbore za parlamente u republikama i savezni parlament;
— drugo, da obezbedi uvažavanje ljudskih prava i demokratskih sloboda na čitavoj svojoj teritoriji.
Ova dva ključna uslova podrazumeva-
· ju uvođenje slobodnog tržišta i postizanje
dogovora·o novom ustavnopravnom uređenju Jugoslavije.
Ne retko se čuje da ovi uslovi liče na ideološki ultimatum sila i zemalja sa zaPa predznakom koje su izišle kao po-
ednice iz hladnog rata.
Međutim, kada se trezveno ocene procesi i tendencije razvoja sveta na pragu XXI veka uslovi za ulazak u visoko evropsko društvo, štete koje bi Jugoslavija ili pojedini njeni delovi mogli imati od nasilne ili dragovoljne izolacije čini se da navedeni uslovi idu na ruku ostvarivanju egzistencijalnih interesa građana i naroda Jugoslavije. U stvari, oni podstiču brže i kategoričnije sprovođenje već postignutog unutrašnjeg konsensusa o neophodnosti i neminovnosti prelaska u višestranačko društvo, tržišnu privredu, uvažavanje ljudskih prava, uključivanje u evropske institucije i integracije.
Možemo s pravom zamerati Amerikancima što im više bode oči sadašnje stanje na Kosovu od onog koje traje već četrdeset godina u Albaniji, možemo zamera-– ti njima i drugima što nisu strpljiviji kada smo u pianju mi, koji smo ih mnogo čime zadužili u bližoj i daljoj prošlosti, ali, ruku na srce, što pre ispunimo uslove koje nam postavljaju — biće bolje i za sve nas!
Kao što se vidi, nema nikakve enigme u stavu sveta prema nama, kao što ne bi trebalo da bude enigme ni kakvi su naši interesi kada je u pitanju svet.
Satane ili anđeli
Ejub Štitkovac
Jedna vest koja je ovih dana stigla iz oblasti Zaliva mogla bi komotno da se
Smesti u rubriku „Verovali ili ne“. Reč je o ,
Osnivanju „Međunarodnog kampa mira“ na iračko-saudijskoj granici s ciljem da se spreči rat u regionu. Koliko je poznato, nešto slično nije se dogodilo ni u jednom žarištu krize.
. ljudi koji su došli na ovu ideju mogli bi se nazvati avanturistima mira. Zašto da ne — ako već postoje avanturisti rata, moBu da postoje i oni. Jer, zbilja, boraviti na Iračko-saudijskoj granici po svojoj volji i u Pomenutom kampu predstavlja veliku švanturu s obzirom na toliki broj vojnika i POLOTanĆ količine oružja u ovom delu sve-
Bez obzira na sve to, prve grupe poklonika mira stići će u taj kamp 17. decembra, i neka im je sa srećom. Njihov dolazak neko će protumačiti kao veliki rizik, drugi pak kao dokaz da su ljudi dobre volje neustrašivi i da se želja za mirom može porediti sa snagom i najubojitijeg oružja.
. Ovakva shvatanja mogu da izgledaj naivna u vreme kad se ŽVBck Urižjem '? Tegionu Zaliva, ali za njih ipak na kraju !ma mesta. Jer, dobija se utisak da je ceo SVet ustao na noge kako bi se sprečila kaı trofa. Postoje već čak i neke vrste miOVnih pokreta, uslovno rečeno, za sprečaVanje rata. A da se i ne govori o dobrom Toju građana u SAD i zapadnoevropskim aEmljama koji su od početka krize protiv anja svojih jedinica u ovo žarište krize sa slalnim isticanjem da ne vredi ginuti za laftu. Ni vrlo visoka tela, kao što je ameva i Kongres, nisu za igranje vatrom. RazMe događaja u Zalivu, posebno postupno ; obađanje talaca, daju nade da do oru3n0g sukoba neće doći. Sigurno i zbog to3 što su svi svesni toga kakve bi razmere
OBao da ima eventualni rat i koliko bi
Kriza u Zalivu i vera
Ili — hoće li sve raširenije moliflve za mir mnogih versih velikodosfojnika širom svela doprineti mirojubivom izlasku iz sadašnjeg sukoba i spre-
čavanju katasfrofe
ko u njemu mogao da izgubi. Čini se da ravih dobitnika ne bi ni bilo, kao i u iračo-iranskom sukobu.
Zašto hrišćani vole Sadama
Ima i nekih, naizgled beznačajnih, činjenica koje ne idu u prilog SAD da počnu oružani sukob. Naime, irački predsednik Sadam Husein, htelo se to primetiti ili ne, postao je veoma popularan među širokim arapskim masama, naročito siromašnim kakva je većina. One ne razaznaju isuviše dokle je čija teritorija kad je u pitanju arapski prostor, jer više vole da ga zamišljaju jedinstvenim, u kome se i materijalna dobra dele na ravne časti. I još nešto: jed-. no je po njihovom shvatanju kad nekaj arapska zemlja okupira drugu, a sasvim deseto kad na arapskom tlu borave trupe sa drugih kontinenata. Ovo drugo je za prosečnog Arapina uvek mnogo teže.
Do ovakvih saznanja doći ćete iz razgovora sa prosečnim ljudima iz bilo kojeg dela arapskog sveta, izuzimajući naravno, Arabijsko poluostrvo. Spomenuće vam obavezno i to da je arapski prostor nešto posebno, da su na njemu nastale sve tri najveće svetske religije i da ga tuđa čizma ne sme tako nemilosrdno da gazi. Pričaće vam o tome tako ubedljivo da ćete im poverovati ako i niste imali nameru.
Koliko Arapi drže do samosvojnosti posle svega što ih je gazilo u istoriji, govori i podatak da je irački predsednik postao
veoma popularan i među arapskim hrišćanima, što se teško moglo reći pre izbijanja zalivske krize. Tako je on za palestinske hrišćane u Izraelu i na okupiranim teritorijama čovek koji je pokrenuo bliskoistočnu krizu sa mrtve tačke, a to bi, kako se oni nadaju, moglo dovesti do rešenja njihovog problema i poboljšanja položaja u Izraelu. Vatikanski diplomata Rikard Mates primećuje da arapski hrišćani vole iračkog predsednika zato što se on sučelio sa SAD i Izraelom. On dodaje da je od početka palestinskog ustanka bitno pogoršan položaj hrišćana u Izraelu i da je to sijfarno jedan od razloga što oni tako doživjavaju krizu u Zalivu. Prema informacijama kojima raspolaže, u poslednje četiri godine iz Jerusalima se, zbog represija izraelskih vlasti, iselilo između 20 i 30 hiljada arapskih hrišćana. Treba, pri tom, reći da više od 30 odsto Palestinaca čine pripadnici hrišćanstva.
Podeljeni svet islama
Uz snage koje su za mirno rešenje stala je većina verskih vođa u svetu. Poglavar Rimokatoličke crkve Jovan Pavle II često apeluje na aktere krize da iz nje iziđu bez oružanog sukoba, a u njegovoj nedavnoj izjavi stoji da je on izričito protiv rata. Većina verskih vođa u SAD je protiv vojne intervencije njihove države. Reč je o ljudima koji su do sada uglavnom pozdravljali svoje vojne intervencije Vašingtona. Očito, i u njihovim glavama promenilo se mnogo toga. U prvom redu, preovladala je svest
da je ljudska krv vrednija od bilo čega i da se ljudski život isuviše banalizuje i skrnavi ako se ona upoređuje sa vrednošću nafte.
U takvim razmišljanjima sigurno se rukovode i učenjima svetih knjiga u kojima su jasne poruke mira, osim ako ih neko, zbog određenih interesa i u određenom trenutku, ne tumači kako to njemu odgovara. Takvih slučajeva u istoriji bilo je na pretek. Uostalom, zar nije Opa primer bio iračko-iranski sukob u kome su se obe strane pozivale na „sveti rat“ i svako je ovaj termin tumačio na svoj način. U sadašnjoj situaciji arapski, odnosno islamski svet je prilično podeljen kada je u pitanju versko opravdavanje ili neopravdavanje iračke okupacije Kuvajta i prisustva tolikog broja stranih trupa na Arabijskom poluostrvu. Visoki islamski stručnjaci to tumače na različite načine. Jedni tvrde da je prisustvo američkih. i drugih stranih trupa na arapskom prostoru njeBovo skrnavljenje, a posebno se to odnosi na Saudijsku Arabiju gde su i dva najveća sveta mesta muslimana. Po drugima, to prisustvo se ne kosi sa islamskim učenjem, jer te trupe štite Arabijsko poluostrvo od prodora iračke armade koja se smatra neverničkom, bez obzira što je arapska. Vrlo je zanimljivo da su neke tipične radikalne organizacije unutar islamskog sveta za mirno rešenje krize, uz istovremeno povlačenje iračke armije iz Kuvajta i međunarodnih snaga sa Arabijskog poluostrva.
Takav rasplet krize priželjkuju mnogi u svetu. Ipak, želje su jedno, a stvarnost drugo. Ako se događaji budu razvijali onako kako su počeli i dođe do američko-iračkog dijaloga, verski velikodostojnici će moći da kažu da su njihove molitve za mir uslišene. U suprotnom, s punim pravom će moći da kažu da je u Zalivu mnogo više satana nego anđela. A, neka se svako sam prepoznaje.
Pisma iz Berlina
Već u drugoj sekundi života politika nam predstava kandidafe. No, ovdje su ljuai umorni od polilike, a fo, mislim, Vrijedi i za same polifiČare Piše: Slobodan Šnajder
ko se svake sekunde u svijetu rode tri ili četiri bebe, ozbiljno mi se čini, kako im se, već u drugoj sekundi života, predstavljaju — kandidati! S oriolanom moglo bi se reći: „Dajte mi glas!” Dok beba traži mlijeko, makar i u prahu.Uistinu, cijela je ova godina u znaku izbora, bilo „prvih slobodnih“ ili, kao ovdje „prvih jedinstvenih“. Svi su, dakako, epohalni. Ovi u Njemačkoj, koji ništa neće promijeniti, osim ponekog akcenta, najepohalniji su. Mehanizam kojim politička klasa, unutar starih ili novih rasporeda, svejedno, zasad uspijeva objasniti prilično pasivnoj masi svoju epohalnu neophodnost identičan je onome koji sili na potrošnju (Zwangskonsum). Doći će, možda, trenutak u povijesti naše civilizacije za koji će se moći reći: Kad bi preko noći svi političari, naročito oni vrhunski, nekamo otputovali, teško da bi to netko primijetio. Ako nestanu s govornica i ekrana, nitko neće žaliti. Čak, kako se sad čini u slučaju Lafontainea, ni oni sami. To ne bi bio najlošiji trenutak u povijesti naše stare civilizacije. (Za naše prostore, međutim, ova je čežnja obilno preuranjena: da bismo došli u postpolitičko društvo mi prvo moramo živjeti u političkom.)
No, ovdje su ljudi umorni od politike, a to, mislim, vrijedi i za same političare. Četvrtina birača nije uopće izašla na izbore, što jedino može značiti da je svakom četvrtom odraslom Nijemcu potpuno svejedno tko će i kako raspoređivati političke akcente. To jedino može značiti da svaki četvrti Nijemac ne vjeruje da između dviju „narodnih partija“, Unije i Socijaldemokratske, postoje takve razlike u koje bi bilo vrijedno investirati djelić nedeljnog počinka. Alternative pak, koje s koliko-toliko jasnoće nastoje barem formulirati svoju razliku, na ovim su izborima de facto iščezle s političke scene. I to svjedoči o „zamoru materijla“ jednog sistema, koji, međutim, pomalo neočekivano i za svoje vlastite protagoniste, još uvijek brodi na valovima konjunkture.
Liberali su vrlo stari
To što je faktični pobjednik ovih izbora Genscher sa svojim liberalima, svjedoči, po mom sudu, o želji da se, uz neke korekture, konzervira postojeći smjer. Jer libarIne ideje su uistinu sve vrlo stare, starije su od socijaldemokratskih, pogotovo se doimaju nemoderno u konfrontaciji s Lafontaineovim.
No, kako je Unija zadržala svoju poziciju najjače partije, liberali su mogli dobiti jedino dojučerašnje socijaldemokratske glasove, te one „zelene“. Radi se, dakle, o jako proširenoj želji da se, bez rizika, modernizira konzervativno ruho sistema. A to što su iz parlamentarnih okvira na ovim izborima najureni republikanci, tojest neonacisti, i to tako temeljito da danas, tri dana nakon izbora, nigdje u tisku nisam o njima našao ni jednu jedinu riječ, znači po prilici ovo: Kapital u ovom trenutku ne želi ništa desnije od Unije.
Jesu li se socijaldemokrati mogli nadati boljem ishodu? Jesu li se uopće i nadali? Zar je Oskar Lafontaine uistinu vjerovao da će u današnjoj Njemačkoj dobili 40% glasova?
Njegov posao sastojao se u tome da u to vjeruje. Ali ja ne vjerujem da je on
erovao. : | ya aa Imam'pred sobom novine jusosa (mladih socijaldemokrata) koje su izašic dva dana prije izbora i koje sam kupio na posljednjem Lafontaineovu nastupu, u Berlinu. Partijske prognoze koje tamo stoje ukazuju na to da pobjeda nije vjerojatna. I da će se ponoviti rezultati iz Bavarske, kao i oni iz novih njemačkih zemalja. Jusosi su bili bolji proroci od oficijoznih optimista. To se, u dlaku. i dogodilo.
Ali, s druge strane, i Kohl je vjerovao da će Njemačka bolje honorirati činjenicu da su njezin međunarodni status, njezin objektivni značaj, u posljednjih godinu dana silno porasli, te da je središnji položaj Njemačke u Evropi danas očitiji no što je ikada bio. Uz 5,2% veći bruto društveni proizvod u odnosu na lanjski listopad! A to je više no što su se nadali i najneobuzdaniji, majmaštovitiji vladini prognozeri.
Lafontaine je doduše, ne samo on, godinama, strpljivo opisivao što ta stopa rasta uistinu znači, za Njemačku, za Evropu, napose za Treći svijet. Ali što to vrijedi, kad poraženi Istok hoće što prije „narasti“ (uzgred, konnjuktura je dijelom uvjetovana i ogromnim proširenjem unutarnjemačkopga tržišta. Slobodan sam reći da sam još u rano proljeće nekim svojim njemačkim prijateljima rekao, kako će troškovi, nastali samoizručenjem DDR-a, bili nadoknađeni proširenjem tržišta, a oni su me bijelo gledali). .
Ko to dobro radi
„Mi Nijemci znamo dobro raditi!“, pripovijeda Kohl u večernjim tv-ćaskanjima. Mladi jusosi u svom listu pitaju: „Da, ali za koga?“ |
Tko to, međutim, osim njih čuje u današnjoj Njemačkoj? Oni koji rade, čini se, ne. Jer njih je u Njemačkoj ipak mnogo više nego poduzethika. A prema glasovima, činilo bi se obratno. =
„Mi smo Nijemci dobro radili!“, zadovoljno bruji njemački kancelar, i razvija svoje zastave. I ako se dobro razmisli, program Unije sastoji se, u grubo, u tome da se njemačko društvo transformira u društvo samih poduzetnika. Na žalost, to uopće nije tako ludo. Zamisliva je jedna silno propulzivna, ekonomski ekspanzivna Njemačka, koja ne osvaja svijet oružjem (konačno, to nije išlo) već markom. Centar snažne emisije robe, kapitala i otrovnog smeća.
Valja znati da Njemačka već danas svaku treću marku zaradi u izvozu. U tom je aspektu njezina privreda, za razliku od američke na primjer, vrlo osjetljiva, jer zavisi od prilika u svijetu koje se ne razvijaju povoljno. Ali zasad se rast čini stabilnim. Iza njega osmjehuje se visoka prilika njemačkog kancelara. Kohl je u svijesti prosječnog birača povezan s posljednjim njemačkim političkim i privrednim uspjesima. Lafontaine, to je avantura, to je eksperiment. Ovdje jE to vrlo omrznuta riječ. Još ako ima, ma kako daleki, historijski odsjaj socijalizma na sebi, ta riječ je skoro kao neka psovka.
I zato su mladi socijaldemokrati točnije prognozirali. A ipak su njihova lica, u emisijama iz gremija stranke na samu večer izbora, bila najojađenija. Lafontaine, pak, ostao je u porazu superioran.
Ali kako god okreneš, s Lafontaineom je izgubila „Mlada Njemačka“. Nekad su to bili Biichner, Gutzkow, Herwegh. A na drugoj strani Metternich.
Svakako, jedna uvijek iznova poražavana, ali ipak njemačka tradicija.