Borba, 19. 10. 1991., str. 16
Mi SUBOTA-NEĐELJA, 19-20. OKTOBAR
Ivan TOrOV
_ ugoslovenska federacija se raspala. Privid njenog postojanja koje četvoročlano Predsedništvo SFRJ nastoji da e vori svakodnevnim sastajanjem i liferovanjem odluka, ocena, procena, upOZoTćnja, dekreta i naredbi, samo je izraz političkih ciljeva jedne strane u YU sukobu. Rastakanje saveznih državnih institucija nije , međutim, započelo prevratom Branka Kostića i drugova u Predsedništvu i preuzimanjem vlasti nad preostalim federativnim funkcijama. Taj proces krenuo je — bez izgleda da bude zaustavljen mnogo ranije, njegovi nagoveštaji mogli-su se naslutiti još u vreme dramatičnog ras-
pada SKJ, a što se on tek danas ispoljava .
kao radikalan, bolan i po mogućim posledicama, izuzetno opasan pOoteZ,. treba shvatiti kao kulminaciju podmetnutog požara. Izgubljene bitke
Već nekoliko godina Predsedništvo SFRJ je praktično paralisano odnosom snaga fifti-fifti, a sve što se u njemu i oko njega događalo, više je ličilo na međusobno mrcvarenje nego na rad ozbiljnih državnika. Slično bi se moglo reći i za Skupštinu SFRJ, koja je, ponekad uspešno, a najčešće komično, glumila savezni parlament, iako je bilo potpuno jasno da su joj — u nerazrešivoj konfrontaciji dve stranć u sukobu — dani izbrojani.
Jedina savezna državna institucija, koja je, koliko-toliko, uspela da u tom kolopletu događaja, svađa, nacionalnih isključivosti i rovovske bitke nepomirljivih repubHičkih lidera, nađe puteve za svoj opstanak, pa čak i za povremene impozantne rezultate pre svega na ekonomskom planu, bio je kabinet saveznog premijera Ante Markovića. No, onog trenutka kada je at-_ mosfera u međurepubličkim sukobima postala nepodnošljiva i zapretila ratom (koji se i dogodio) i vlada je bila prinuđena da sa ekonomskog pređe na politički teren, nastojeći da odigra ulogu čas arbitra čas pomiritelja, Marković ie gubio bitku. Njegov značaj sveden je na minimum i samo je dilema dokle će se (ako se i hoće) uopšte dozvoliti saveznom premijeru da igra zamišljenu ulogu „stabilizatora“ između Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, naravno, pod pretpostavkom da se neće uplesti u nekakve političke kombinacije o kojima se ovih dana veoma mnogo priča po političkoj čaršiji.
Piše: Бога Spasov
ovim Ustavom Makedonije, čije se proglašenje očekuje ovih dana u makedonskom Parlamentu, aktuelni potpredsednik predsednika Repub-
like Makedonije 25-to godišnji Ljupče Ge- ·
orgjevski, koji ima još i status predsednika VMRO-DPMNE „u mirovanju“ postaje „tehnološki višak“. U novoj organizaciji vlasti koju predviđa ovaj Ustav i koja je prihvaćena u širokoj javnoj raspravi, mesto potpredsednika predsednika nije predviđeno. Dakle, ovaj mladi čovek, će verovatno danom stupanja na snagu ovog Ustava, kojim se ozakonjuje referendumom izražena volja makedonskog naroda o suverenoj Makedoniji, biti upućen na Zavod za zapošljavanje odakle je i došao direk-
попа вадазији funkciju-u makedonskoj ~
je bi
' je, kako se pokazalo, samo Slove-
1991. GODINE
_IUGDSLAVIJA
fifti-fifti
Pad federacije — „osvajanje“ Jugoslavije
Međutim, ako se život federacije, kako se moglo i očekivati, završio potpunom katastrotom i logičnim razlazom zbog nepomirljivih macionalističkih i državničkih ambicija lidera, to još ne znači da je čitavoj jugoslovenskoj priči, makar sa цсјаупо-ргаупор азрекta, došao kraj. Naprotiv, sve što se poslednjih dana zbiva u bivšem savezu moglo bi se protumačiti kao grubi nagoveštaj još dramatičnijih epizoda čiji potencijalni krajnji ishod ima šansu da „digne u vazduh“ sve još nepokopane nade da se rasplet jugoslovenske krize završi, ipak, relativno mirno.”
Čini se da je jedan od prvih takvih poteza, motivisanih jednostranim odlukama Slovenije i Hrvatske da isforsiraju bekstvo iz „omražene im Jugoslavije“, bio" junski nepromišljeni korak krnjeg Saveznog veća da svojim poznatim zakliučcima omogući oružanu intervenciju u Sloveniji. Na tome su „pali“ i savezni delegati, i savezna vlada, i vojni vrh (neuspelom intervencijom). „Profitirala“
nija, koja je“iz tog ratnog sukoba izišla kao pobednik i prva izdejstvovala (preko odluke Predsedništva SFRJ o armijskom povlačenju iz ove Republike), relativno legalan izlazak iz Jugoslavije. Time je otpočeo proces koji se više nije mogao zaustaviti, a što зе зсеnario tog razlaza nije uvek odvijao kako su ga pojedine strane sukoba zamislile, treba tumačiti kao hronični izostanak sposobnosti za predviđanje događaja i nepripremljenost za пеplanirane орпе.
Ргомостапје кмамод raspleta
Okretanje ratne mašinerije prema Hrvatskoj (uz Tuđmanovu optimističko-utopijsku zabludu da može ponoviti slovenački recept) definitivno je označio kraj saveznih institucija. Skupština se više nije moglo sastati, a nedavni „radni sastanak“ Saveznog veća pre je bio fijasko parlamenta, nego iole ozbiljan pokušaj da se dopri-
5>
državi. Naravno da bi ga njegova partija mogla zaposliti kao plaćenog predsednika partije. Ali, i to postaje neizvesno s obzirom da je upravo ovih dana Ustavni sud Makedonije proglasio za neustavnu odluku makedonske vlade o finansiranju parJamentarnih partija. A na osnovu toga je njegova partija dobila nešto više od hilja« du starih milijardi za svoje potrebe, pored toga što poslanička grupa оуе partije u Parlamentu najviše opterećuje državni budžet zbog maksimalnog broja profesionalaca iz njenih redova u Parlamentu.
\ndicije o tajnim pregovorima
U ovoj situaciji, nezavisno od objašnjenja ustavnih eksperata i rezultata javne rasprave, može se desiti da poslanička grupa ove partije, još jednom, prilikom usvajanja Ustava pokuša da uvede radno mesto „potpredsednika predsednika“, ili ako u tome ne uspe da optuži tvorce novog Ustava za učešće u kovanju „komunis-
nese stišavanju strasti. Savezna vlada je izložena sve žešćim pritiscima i iznutra (podelama na „Markovićevce“ 1 „Мигом-_ ćevce“) i spolja, dok se državni vrh nije
___Foto: Zoran Sinko
mogao izvući iz razmirica kojima je bio blokiran.
Nametnula su se dva moguća rešenja: pomiriti se sa činjenicom da se Jugoslavija raspala i da je sudbina ljudi važnija od sudbine države, pa prema tome pegovorima — direktnim ili posredničkim — tražiti pravce kako najbezbolnije izbeći krvavi rasplet. Evropa je, suočena sa balkanskim iskušenjima i pretnjama po sopstvenu ravnotežu, ponudila svoje usluge, ali se ubrzo pokazala nepripremljenom i nesposobnom da razmrsi jugoslovenski čvor. Svojim podelama omogućila je da ga YU poglavice prepolove sekirom, čime je otvore-
na breša za još dramatičnije događaje ko-_
tičke zavere“. To bi bila doduše jedna od blagih optužbi iz repertoara ove-partije na račun rukovodstva Makedonije (iz kojeg aktuelni potpredsednik predsednika Republike sebe često izuzima“, jer ono je sa njihove strane već bilo javno optuženo za „veleizdaju“ na osnovu njihovih indicija da „vodi tajne pregovore sa predstavnicima srpske države“. Mada su se te indicije pokazale neosnovanim optužba je delimično postigla svoj cilj jer je jasno stavila do znanja s kim se sme, a s kim se ne sme pregovarati „ispod žita“.
Vrlo brzo nakon te optužbe, za koju niko nije odgovarao, jer su po rečima poslanika te partije davno prošla vremena
- kada se nekome može suditi zbog „slobo-
de misli i izražavanja“, Ljupče Georgievski je sa govornice u Parlamentu, u svojstvu potpredsednika predsednika Republike, optužio mirovni doBOVOr koji su potpisivali građani Makedonije na inicijativu „Jutela“, a koji je pred TV-kamerama potpisao i Kiro Gligorov, da sadrži podvalu. Suština podvale u tom dokumentu se po
njemu sastojala u tome što u prvom članu ·
tog ugovora piše: „Obavezujemo se da ne-
Nakon bojkota referenduma od strane Albanaca, može se očekivati i bojkot Ustava i tako redom sve do dobijanja novih instrukcija za ostva-
renje „pune ravnopravnosti“ Albanaca na Balkanu
jih smo, na žalost, već svedoci, i koje „krase“ hiljade izgubljenih života, razoreni gradovi, naselja, industrijske zone, рогибепе_ spone među izmešanim narodima na ovim prostorima. Dakle, između dve (pregovori ili rat), izabrana je, bez većih kolebanja druga varijanta.
U takvoj situaciji, u haosu koji je praktično nametnut, naravno, bilo je prirodno očekivati da će se na pozornici pojaviti „spasioci“. U konkretnom slučaju, armijski. vrh, koji je posle niza promašaja i neuspeha, konačno napustio svoju poziciju „nešto između“. Da bi sprečio da JNA „ostane bez države“ (Veljko Kadijević u martu ove godine), vojni vrh je preuzeo inicijativu i postao glavni, možda i presudni politički (naoružani) faktor. Prestrojivši se objektivno na stranu Srbije (i Crne Gore) i zagovornika „nove Jugoslavije“, generali su otvorili igru i opštom ofanzivom na Hrvatsku pokazali su do čega im je stalo. U strahu da bi nestankom Jugoslavije nestala i savezna armija, započeli su operaciju čiji bi krajnji ishod trebalo da bude zadržavanje šansi za opstanak jugoslovenske države u bilo kakvom obliku. - _
„Čarobni“ štapić · „četvorke“
Kako se na osamostaljivanje armijskog vrha nigde na svetu ne gleda blagonaklo-
_ no, pronađen je „čarobni“ štapić u prevra-
tu u Predsedništvu SFRJ. Time je otvoren drugi krug „oživljavanja“ države koju su zbivanja praktično već zbrisala.
"Posle „osvajanja“ državnog vrha, na redu je savezni parlament i njegovo prilagođavanje „neposrednoj ratnoj opasnosti“. Rukovdstvo Skupštine to i ne krije. Uz blagoslov „četvorke“ iz tzv. Predsedništva, Sa-
opštava da bi (samo) raspuštanje parla-
menta značilo konačni nestanak Jugoslavije i gubljenje njenog međunarodno-pravnog subjektiviteta. To se, dakle, mora sprečiti vanrednim merama i odlukama Koje imaju pokriće samo u glavama i svesti onih koji su ih zamislili i izglasili.
Intenziviraju se razgovori na relaciji tzv. federacija — Beograd — Titograd, a ukazuje se i „vanredna prilika“ da se upražnjena mesta u parlamentu, odlaskom
Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine (najvećim delom) i Kosova (delimično), popune delegatima (ili posla nicima) iz novouspostavljenih srpskih krajina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nije isključeno da prvi razgovori o njihovom povezivanju sa „ostatkom Jugoslavije“ pOčnu ovih dana, a što bi upotpunilo svu aD-
surdnost sadašnje sumorne i sirove zbilje
na ovim prostorima. –
ćemo napasti pripadnike drugih nacija ni po koju cenu“, a mi, „ratnici S јава“, којma preti opasnost sa svih strana — rekao je tom prilikom Ljupče Georgievski, se na to ne smemo obavezati.
1 dok su mnogi mislili da to spada samo u domen njegove pesničke „slobode misli i izražavanja“ i da je rezultat politič·kog neisksutva, drugi su pomno očekivali konkretizaciju smisla optuživanja mirovnog ugovora. I dočekali su onu izjavu na bugarskoj televiziji u kojoj je on, prema pisanju novina doslovno, poput Pavića Obradovića i njemu sličnih koji kažu da Makedonci ne mogu steći državu bez proliva-
nja krvi, rekao „da se Srbi neće izvući bez”
krvi iz Makedonije“.
Sistematsko plašenje
· naroda
U igru sistematskog рјабепја такеdonskog naroda od „srbokomunističke ag-
' resije“ i pripremanja ratne atmosfere ula-
ze sada i pojedini listovi koji dobijaju servirane informacije iz „dobro obaveštenih izvora“, čiji je cilj dokazivanje teze da je Makedonija upravo pred ratnom opasnošću. Tako je prvo nedeljnik „Puls“ objavio „scenario” okupacije Makedonije od stra-
ne srpskih rezervista uz pomoć Armije, sa :.
šemom rovova koji se već kopaju oko Kri-
ve Palanke, ali i sa komentarom da:ako ~
УУ
7 а O