Borba, 04. 10. 1993., str. 10
KO SVE | KAKO KALKULIŠE U TRENUTNOJ PARLAMENTARNOJ MATEMATICI |
Paradoksalno, socijalisti će se još jednom osloniti na Šešelja i to ne da vlada ostane na nogama, nego baš ako padne. Pribeći će formuli koju je Šešelj
obećavao: da se socijalistima pruži još jedna prilika, jer kalhulišu da je to udarac koji lahše mogu da podnesu nego da dođe do Mićunovićeve forme prelazne vlade :
Radivoj Cveticanin
Socijalisti, očito, neće nipošto da daju svoju vladu. Ne zato što misle da je Šainovićev kabinet dobar, nego naprosto zato što je njihov. U propagandnoj kampanji koju u starom maniru зргоvode protiv Šešelja niko ne reče ni pola reči u prilog sadašnjoj srpskoj vladi — govori se isključivo da ne valja onaj koji je krenuo da vladu ruši. Prirodnije bi, valjda, bilo da je obrnuto.
U galami koju su socijalisti digli, suština je ipak u nečemu drugom. Znaju oni jamačno da njome, galamom, ne mogu uplašiti druge političke snage, a svakako nemaju potrebe da na taj način ubeđuju svoje poslanike da budu disciplinovani u parlamentu, kada se o vladi bude glasalo. Pa zašto, onda, toliko dižu na noge svoje odbore i zamaraju Vučelićeve ljude? Stvar je, očito, u tome da socijalisti, pre svega, žele da očuvaju svoje redove, eventualno pridobiju nazad kolebljive radikale i zavedu, može biti one lakoverne i neopredeljene. Oni, dakle, prave zimnicu.
U samoj slavnoj srpskoj skupštini stvar će teći, dabome, nezavisno od ove antišešeljevske kampanje, po jednoj drugoj računici. Paradoksalno, socijalisti će se čak još jednom osloniti na Šešelja i to ne d- vlada ostane na nogama, nego aš ako padne. Socijalisti će, naime, svakako pokušati da pribegnu formuli koju je Šešelj obećavao kada je krenuo da im ruši vladu — da se socijalistima pruži Još jedna prilika! Socijalisti kalkulišu da bi to bio udarac koji bi neuporedivo lakše podneli, nego ako bi se u čitavu priču uvukla Mićunovićeva forma prelazne vlade. Socijalisti o njoj, izgleda, i ne sanjaju. Borisav Jović govori da padne li vlada, slede koalicija socijalista sa nekim, ili izbori ako
ona ne uspe. Teško da je on i to.
ozbiljno mislio. Jer, socijalisti do sada nikada nisu dali nikakvog ozbiljnog znaka od sebe da bi na partnerskoj osnovi delili vlast. Može se reći da se može desiti
da ih na to primoravaju okolnosti. Prelazna vlada značila bi za njih poraz ravan potpunom izbacivanju iz igre. Zato ne treba sumnjati da grčevito rade na tome da ostanu u sedlu. Odsustvo dramatike ne bi nikog trebalo da zavara. Е
Milošević takođe nije do sada nikada pokazivao da bi dobrovoljno delio vlast. Ne samo on
sam, ı njegove pristalice, nego i ·
neki uticajni opozicionari i pored sve kritike na njegov račun smatraju da je on još uvek'nepobediv na mestu šefa države. Otuda i njihov prilaz da njega sada ne diraju. Podseća se da Miteran u Francuskoj vlada bez svoje vlade. Da li bi pozicija Miterana bila dovoljna uteha ı Miloševiću i njegovim najogorčenijim protivnicima? }
Još jedna prilika — za socijaliste bi to izgleda i bila varijanta na koju bi igrali kao na maksimalni dobitak. Čak i ako Šainović ne bude oboren u četvrtak, socijalisti bi tom pobedom dobili manje nego ako bi im se ukazala nova šansa. Više nego ikad očito polažu na kartu mira u Bosni. Mir bi, računaju, doneo popuštanje sankcija, a sve to onda drugačiju atmosferu u Srbiji. Socijalisti ne kriju da bi taj re-
\ биво сома |
HOĆE LI OPOZICIJA PO TREĆI PUT SPASITI REŽIM
Buridanov magarac na rezimskim jaslama
Posle 9. marta devedeset prve, nakon Miloševićevog ultimatuma Karadžiću pobodom Vens-Ovenovog plana, i danas, uključujući se u SPS-opu kampanju satanizacije Sešelja — takozvana demokratsha opozicija duva u jedra vlasti ispuštajući sopstvenu šansu
Cvijetin Milivojević
Gladan magarac koji stoji između dva potpuno ista i od sebe podjednako udaljena snopa sena, mora neminovno skapati od gladi, pošto se, zbog potpune jednakosti i ravnoteže pobuda, ne može odlučiti da priđe nijednom od dva snopa.
Da je nekim slučajem Živ, ovim čuvenim ekvilibrističkim primerom za nemogućnost slo-
bodne volje (izbora) verovatno ~
bi francuski sholastički filozof Zan Buridan (1300-1358) opisao
_ današnju poziciju takozvane demokratske opozicije u Srbiji. Ne hoteći da se odluči između dva podjednako mrska plasta, svojim stavom o „nemešanju u unutarporodičnu svađu socijalista i radikala“, deo te opozicije svesno Je izabrao sudbinu Buridanovog nesrećnog magarca. S tom razlikom da ovim svojim (ne)izborom, opozicija po treći put u poslednje dve i po godine, spasava svog, barem na papiru, najvećeg političkog neprijatelja sadašnji režim u Srbiji.
To što je najveći deo parlamentarne opozicije — izuzetak Je Demokratska stranka Srbije — požurio da se, u ime državnog, nacionalnog, građanskog ili nekog četvrtog interesa, uključi u medijsku satanizaciju Vojislava Šešelja, može biti i posledica sopstvene nečiste savesti. Srpska radikalna stranka — to nije sporno — jeste najekstremniji pol srpske političke scene, ali kad je o nacionalnim partijskim programima reč, malo se koja stranka u Srbiji (možda, Građanski savez) može „pohvaliti“ da je suštinski dovodila u pitanje politiku koju personifikuju Slobodan Milošević i partija na vlasti.
Otkud onda potreba da se svesno spasava vladajuća pozicija Socijalističke partije Srbije? Biće da je reč o kompleksu koji dobar broj opozicionih vođa vuče Još iz vremena sopstvene disidentske „slave“, koju su neki od njih dobro unovčili, neki opet, iskoristili za stvaranje oreola nedodirljivosti oko svoje glave,
- Hrvatska nastojanjima da se u.
Ф# (и му ла
у
А
nim Miloševićevim pritiskom i davane su koncesije tokom mirovnih pregovora, a Srbi se nisu činili da su Zivi na bosanskim frontovima. Milošević je postao Ovenov najomiljeniji saradnik. Sve vreme Šainovićeva vlada sa izgubljenim autoritetom ne bi mogla efektuirati. Otuda traženje nove prilike.
Izetbegovićevo odbijanje mirovnog sporazuma kvari, međutim, tu zamisao ı njegovo ime zato se brzo našlo uz Šešeljevo na listi trenutno najomraženijih protivnika. Nevolje uvećava i
Savetu bezbednosti problem Krajine veže za sankcije. Sve ove komplikacije ne bi, međutim, odvratile socijaliste od ponovnog pokušaja. Njima je, sada, stalo da uzmu vazduh i dobiju na vremenu, i sigurno da više nego ikad veruju da vreme leс! 5уе.
Vlast socijalista u najvećoj je, dakle, institucionalnoj krizi do sada. Reklo bi se, međutim, da na ništa manjim mukama i iskušenjima nisu ni oni koji bi tu vlast odavno pokopali da mogu. Deo demokratske opozicije formulu prelazne vlade zagovara kao svoju maksimalnu opciju,
& =
dok je svima zajedno, opšte mesto — često israzno kritizerstvo i nespremnost za podelu odgovornosti.
Kako, inače, drukčije objasniti činjenicu da se, u mesecima osetne političke defanzive SPS-a nakon događaja od 9. marta 1991. opozicija više bavila unutrašnjim deobama nego svojim glavnim ciljem — pokušajem da se dođe na, ili makar u vlast?
Kako tumačiti „kolaboraciju“ najvećeg dela opozicije sa vladajućom partjom protiv bosanskih Srba, a u prilog — ispostavilo se — neostvarljivog Vens-Ovenog plana, početkom maja? Da apsurd bude potpun, samo su .retki glasovi u opoziciji tada izrazili sumnju da je ultimatum Radovanu Karadžiću možda smo vešt politički manevar beogradskih socijalista...
Ili, na primer; kako to danas u opoziciji zamišljaju materijalizovanje ideje o „prelaznoj vladi“, ukoliko ne padne aktuelna republička Vlada? Valjda očekuju da će-SPS sama i dobrovoljno
4
; Ам а Мике Г 02 |
punu spremnost — kao da je u svemu spremna — da podeli odgovornost u popravljanju katastrofalnih stanja na gotovo svim sektorima života, sa ljudima „koji su krivi za sve“. Da se formira prelazna vlada potreban je konsenzus i osim što je ne plani-
„raju socijalisti, ni neke snage de-
mokratske opozicije još nemaju Jasan i nedvosmislen stav o njoj.
Vuk Drašković je možda pre
svih opozicionih lidera izlazio sa sličnim idejama, ali baš u kontekstu “Šešeljeve inicijative prepuštaju da stavove stranke o prelaznoj vladi tumače ljudi, doduše iz-njegove blizine, ali ne dovoljno uporno i glasno i on sam. U neku ruku, apstiniranje u glasanju o Šainoviću — kod kojeg stava SPO još uvek stoji i kombinacije sa prelaznom vla-
dom, dve su stvari koje jedna
drugu isključuju. Draškovićev stav da kašu prepusti da kusaju oni koji su je zakuvali, ima nesumljivo visoku moralnu vrednost, ali je pitanje kakvi su politički učinci toga stava. Iskušenje opozicije je, dakle, u tome Što, i ako bi dobila priliku za participaciju, ima pred sobom veliku kako političku, tako i moralnu dilemu: da li da time faktički pomogne jednom reži-
/Miro Sfefanović |
demisionirati u korist opozicije? Tužna je samoodbrana teza bez pokrića da, čak i ako bi pala ova vlada, predsednik Republike ne bi pristao na „prelaznu vladu“. Logično je, onda, upitati zašto ga opozicija — kad je već, po prvi put, u poziciji da to legalno učini — u parlamentu ne prisili na čin tog specifičnog „SVeSrpskog izmirenja“?
U Srpskom pokretu obnove i, delimično, Demokratskoj stranci očito prenebregavaju činjenicu da ova vlast — ma kako svakodnevno gubila bitke čak ı sa sopstvenim ekonomskim i inim merama — ima tajni adut u vidu „prethodnih zasluga za srpsku nacionalnu stvar“. Čini se da je delu opozicije važnije da bude na drugoj strani od dojučerašnjih koalicionih partnera ne-
go li da istinski dovede u pitanje -
vlast socijalista. Čim je Vojislav Koštunica shvatio da se opozicija, u prvoj fazi osvajanja vlasti, mora poslužiti strategijom radikala i Šešeljom kao evidentnom političkom snagom — iz drugog dela opozicije su direktno odgo-
,
BORBA PONEDELJAK 4. 10. 1993.
mu bez rezultata, ili da ga prepusti sudbini i zasluženoj kazni da sam siđe sa glavne političke pozornice.
Demokrate Mićunovića tu dilemu rešavaju tako što smatraju da ne ulaze u spasavanje jednog
režima, nego jedne države i na- -
roda od opšte propasti. Nekima to liči na patetiku i lep izgovor, ali demokrate su za sada kateвопспе u tome da ne bi ništa radile sa socijalistima bilateralno. U slučaju opšteg stranačkog dogovora, pak, oni su se deklarisali da bi imali čak i predlog za predsednika vlade! Ta ambicija stranke. koja u parlamentima ima skroman broj poslanika i po tome je pomalo na periferiji i jeste možda ono što izaziva izvesno podozrenje o njenim dobrim namerama. Ali, to Mićunovića i Đinđića ne sprečava da idu dalje u svojoj inicijativi.
Srbijanska politička igra igra se ovih dana, dakle, između maksimuma koji mogu ostvariti socijalisti — da dobiju novu priliku, i maksimuma što bi ga mogla postići opozicija — da se uđe u kombinacije za prelaznu vladu i u pripreme za vanredne izbore. | Sve je ovo, dabome, jedna parlamentarna matematika, možda donekle i jalova. Jer, šta bi na sve mogla reći ulica? To je već druga priča.
Socijalisti po toj matematici u obe varijante, dakle, ostaju, Ostaju do daljnjeg. Nema sumnje da se mnogi ježe ne samo na takvu konstataciju, već i na samu pomisao da je tako što moguće, kao što će se, uostalom, toj činjenici neki drugi silno obradovati. U svakom slučaju, socijalisti će bar donekle biti obuzdani samim tim što će ući u defanzivu. To, možda, neće ništa promeniti u njihovoj psihologiji, ali bi moglo dozvati pameti njihove
_ protivnike iz demokratske opo-
zicije. I to bi možda i mogao biti trenutni realni cilj promena na političkoj sceni Srbije. Za kasni-
- Je, videće se.
A kada su realni, ciljevi nikada nisu mali.
vorili svrstavanjem u „demokratske snage“ pod patronatom SPS? Kako, inače, nazvati fakat
da su u „spontanom“ TV-čereče-:
nju nekad „najvećeg srpskog patriote“ pojedini opozicioni lideri glasniji i od predstavnika svih 180 partijskih ćelija po Srbiji? a Gde je sada „prava opozicija“, a ko su „Miloševićevi sateliti“? Da li su „kriminal, ratno profiterstvo, primitivizam, fašizam..." ostali skoncentrisani samo na jednoj strani? Ako svega rečenog ima — pustimo to „nezavisnom sudstvu” — pokušajmo se setiti: ko je sve organizovao „paravojne formacije“, crtao mape, izvlačio novac iz „Jugoskandika“ i „Dafine“, upražnjavao partijski „reket“, razvlačio tzv. društvenu imovinu...
Ne želi li da, kao danas Šešelj, i ona bude žrtveno jagnje, oOpoziciji bi, umesto traljave bajke o „Nikomahovoj etici“ u politici, priličnije bilo studiranje Paola Makijavelija — naravno, ako Je zbilja opozicija.
о ~ |