Borba, 29. 01. 1994., str. 12

Dr Žarko Trebješanin”

Мерт 1944. godine, neposredno po oslobađanju Beograda, nova partizanska vlast dala je nalog dr Hugu Klajnu, psihijatru i psihoanalitičaru koji je okupaciju proveo u strogoj ilegali, da organizuje lečenje ratnih neuroza u bolnici u Kovinu. Iskusni psihoanalitičar posle godinu dana terapije i istraživanja ove specifične psihičke bolesti na uzorku od 150 boraca, odlučio je da svoju bogatu kliničku građu, originalna zapažanja i brojne zaključke saopšti u posebnoj publikaciji. Rukopis monografije završen je u oktobru 1945. godine i spremljen za štampu, ali tada nastaju nevolje. Tadašnja vojna cenzura, rukovođena, naravno ne stručnim već isključivo ideološkim i političkim razlozima, nije odob-

· ŠTA ĆE BITI S NAŠIM DUŠAMA. POSLE BALKANSKE KLANICE

Rat — mračni predmet želja

rila štampanje jedne tako „reakcionarne“, subverzivne i bogohulne studije u kojoj se psihoanalitičkim metodom tretiraju Ppsihičke smetnje boraca kao osobena vrsta histerične neuroze. | 3

Mek posle deset godina, 1955. godine Klajnov rukopis Ratna neuroza Jugoslovena je, zahvaljujući intervenciji partizanskog generala i lekara Gojka Nikoliša,, ipak objavljen.

Da vidimo najpre šta je to konkremo bilo tako „opasno“ u toj monografiJi i kakvo je to svetogrđe svojom analizom Klajn počinio, a zatim i to kakav je njen naučni i stručni značaj danas?

Ova zagonetna i masovna bolest partizanskih boraca najčešće se menifestovala kao javna demonstracija ratne akcije, obično u prisustvu većeg broja ljudi na nekom trgu, na konferenciji, na vašaru i sl. Boles-: ni borci, kao demonima obuzeti, iznenada bi pali u neku vrstu transa, u kojem bi ges= топ mimikom i rečju, uzvikom na dramatski način prikazivali svoju borbu sa neprijateljem, a pri tome su veoma ŽiVO i intenzivno doživljavali sve one emocije veтапе za stvarnu bitku. Neočekivanom i neizbežnom napadu, obično prethodi stezanje u grudima, neka smutnja u glavi, žmarci u rukama i nogama i sklapanje očiju kao u hipnotičkom snu. Tada bolesnik iznenada legne sa, npr., uzvikom: „Juriš! Napred, braćo proleteri“, ili nekim sličnim. Pri tome je bolesnik vrlo uzbuđen, egzaltiran, diše ubrzano, steže pesnice, udara nogama i preti rukama. Celim telom i gestovima oponaša juriš, bacanje bombi, pucanje iz puške ili zadavanje udarca nožem. Jezik tela prate odgovarajući uzvici i naredbe: „Bombe na bunker... Streljaj psa! Daj kamu! Udri izdajnika!“ Dužina napada može varirati od nekoliko minuta do riekoliko časova. Kraj napada dolazi neočekivano, baš kao i početak. Bolesnik protrlja oči kao da se probudio iz sna, ustane, očisti odelo i nastavi svoju uobičajenu delatnost.

Ovu tugaljivu i čudnu boljku sami bor-

e Mada su prošle fri godine od JaVanja prvih ratnih neuroza U ovom fragičnom ratu za suverene državice na prostoru bivše Jugoslavije, Još nema obuhvatnih saznanja o novim ratnim bolestima duše.

ci su nazvali „borbenim napadima“, lekari „kozarskom psihozom“, a narod „partizan-

. skom bolešću“. Neurotični, histerični bo-

lesni ratnici prozvani su, po dominantnom

i najupadljivijem simptomu, „jurišanti“.

Etiologija ove partizanske neuroze vrlo je kompleksna. Klajn smatra da su za ovakvu kliničku simptomatologiju odgo-

· vorni mnogi društveni, kulturni, politički,

istorijski, etnološki i psihološki činioci. U toku Drugog svetskog rata u NOR oživela je naša epska, junačka tradicija sa kultom junaštva, borbenosti i stradanja. Razumlji-

_vo je onda to što je glavni simptom parti- zanskih neurotičara bio borbeni napad de-

monstracija neustrašivog juriša. Uvođenje činova i rangova dekretom od 1. maja 1943. bio je odlučujući činilac da se upravo tada jave neurotični napadi kod boraca koji su u ovoj raspodeli oficirskih ı podoficirskih činova „ostali kratkih rukava“. Činovi i odlikovanja izazvali su kod onih mladih, neškolovanih i psihički nezrelih partizana koji su ostali bez zvaničnog pri-

znanja, mržnju i zavist, s jedne strane, i ne-

zdravu ambiciju i snažno častoljublje, s druge. S obzirom na to da su ove negativne emocije socijalno nepoželjne, one su bile potisnute u nesvesno. Zaobilazan povratak ovih snažnih a suzbijenih osećanja i težnji doveo je do neurotičnog sloma i javljanja histeričkih simptoma u vidu „borbenog napada“. Smisao fiktivnog juriša pred mnogobrojnom publikom bio je: „Vidite, ljudi, kako sam se ja srčano i hrabro borio protiv mrskog neprijatelja, a za to nisam dobio ni čin podoficira, već samo slom živaca, dok su drugi, manje zaslužni dobili činove i odlikovanja!” Neuroza tako postaje sredstvo za prevazilaženje osećanja manje vrednosti, osećanja osujećenosti, zakinutosti, kao i sredstvo za dobijanje privile-

КА КАКОМАС

gija i sažaljenja od civilne okoline. Bes i agresija, koji su nesvesni, potisnuti jer su prvobitno usmereni na starešine, u napadu se ispoljavaju slobodno jer su pomereni na neprijatelja.

Mada je prošlo već tri godine od javljanja prvih ratnih neuroza u ovom tragič-. nom ratu za suverene državice na prostoru bivše Jugoslavije, još uvek nema obuhvatne i temeljne monografije o novim ratnim bolestima duše. Takva monografija će se teško i pojaviti u dogledno vreme, s obzirom na to da ne postoji jedan centar koji se po unapred utvrđenom programu bavi

_ sistematskim, objektivnim i stručnim istra-

Živanjem i lečenjem ratnih nauroza. Ljudi sa psihičkim traumama izazvanim ratom nalaze se rasuti u mnogim domovima zdravlja, klinikama i duševnim bolnicama,

_ tako da niko danas nema potpuni uvid u _ to koliko i kojih sve vrsta ratnih neuroza

postoji. To svakako nije slučajno. Vlasti je, očigledno, više stalo do toga da sakrije neprijatnu istinu, da gurne pod tepih „sramnu bolest“ slavnih boraca, nego da napaćenim i traumatizovanim ljudima pomogne, što joj je, inače, dužnost. Е Danas su relativno retki pokušaji da se makar i parcijalno zahvati ovaj aktuelni i težak problem. Tako, recimo, na osnovu istraživanja jednog uzorka bolesnih ratnika, dr Branislav Petrović sa saradnicima u publikaciji Torture i stresovi boraca i zarobljenika (Institut za mentalno zdravlje, Beograd 1992), kao tipične psihijatrijske poremećaje vojnika JNA po prestanku delovanja neposrednih ratnih stresova, izdvaja nekoliko tipičnih sindroma. Prvi je sindrom anksioznog reagovanja koji obuhvata ove simptome: osećanje uznemirenosti, ugroženosti, zastrašenosti, neodređen strah, doživljaj bespomoćnosti i bez-

>

· kav rat, takva i neuroza!

nadežnosti. Drugi je sindrom anksiozno-

-depresivnog reagovanja čiji su simptomi: strepnja, snižavanje životnih dinamizama, gubitak interesovanja za okolinu, pad telesne težine, tuga, nesanica, povlačenje u sebe itd. Najzad, upadljiva su i česta psihosomatska reagovanja bolovi u glavi, stomaku, čir na želucuisl ~ ' Siudija Huga Klajna, napisana pre skoro pola veka, aktuelna je i danas jer može da posluži kao heuristički plodna teorijska paradigma za razumevanje savremenih ratnih neuroza. Jedan od bitnih teorijskih zaključaka koji možemo izvesti iz knjige Ratna neuroza Jugoslovena jeste da priroda rata i psihološki profil učesnika u ratu determinišu pririodu, simptomatologiju i smisao konkretne ratne neuroze. Kratko rečeno svaki rat ima svoj vid neuroze. U Prvom svetskom i ratu kod mobilisanih savezničkih vojnika dominantna je bila histerija drhtanja u Drugom svetskom ratu je to bila neuroza straha kod saveznika, a histerični napad u vidu juriša kod partizanske vojske. U današnjem krvavom međuetničkom ratu do juče „bratskih naroda“, gde neprijatelj nije spošljašnji, već je to najčešće komšija koji govori istim jezikom, upražnjava iste običaje, ali je druge

nacije, ı u kojem cilj, nije, makar ne mno-

gima, jasan, kao dominantni vid bolesti se javlja depresija praćena anksioznošću, osećanjem bepomoćnosti, osećanjem bezvrednosti, krivice i konfuzijom identiteta. Ka-

Specifičnost današnjih psihičkih oboljenja treba tražiti i u tome što više ne postoji samo jedna ratna neuroza kao kod partizana u prošlom ratu. Mislim da čak i ovako oskudne parcijalne studije savremenih psihičkih oštećenja boraca, dozvoljavaju da'se postavi kao korisna hipoteza tvrdnja da se razlikuje simptomatologija struktura dinamika i etiologija ratnih neuroza dobrovoljaca s jedne strane, i nasilno mobilisanih vojnika-=s druge, u ovom našem nesrećnom ratu: Ovi prvi, slično „jurišantima“, obično u kafani u alkoholisanom stanju napadno demonstriraju svoju važnost, terorišu publiku kabadahijskim,

· nasilničkim ponašanjem, pucanjem iz piš-

tolja i bacanjem bombi, pokušavajući tako da rasteraju svoj nepodnošljiv strah od mira. Oni se najviše od svega, a da toga i nisu svesni, boje prelaska sa rata na rad, kada će se pokazati neuspešni i nepotrebni. Ovi drugi, pak, naprotiv, usamljuju se, zatvara– ju u svoju sobu, gde bezvoljno sede ili leže, danima zureći tupo ispred sebe, sa snažnim osećanjem depersonalizacije, napuštenosti, osećanjem anksioznosti, očajanja i griže savesti zbog onog u čemu su, mada nevoljno, ipak učestvovali.

Istraživanje ratnih neuroza ima ne samo praktičan i teorijski naučni značaj, već

i jedan važan humanistički aspekt koji se

ne sme zanemariti. Psihoanalitički shvaćene ratne neuroze su, kako kaže Klajn, „jedan vid pobune protiv okolnosti koje primoravaju ljude da ratuju“. Zato je potrebno, smatra ovaj analitičar, ne samo lečenje ovih neurotičara, već E društva koje ih je proizvelo. :

KE GRUPE

NASTAVAK SA STRANE V

ono što jeste, muslimanske veroispovesti. Mi nismo ljudi mržnje.

Musliman — četnik

Na to Subašić:

— Baš zbog toga što sam Musliman, pretrpeo sam najviše batina. Posebno u Kerestincu. Iako sam srčani bolesnik, nemilice su me tukli što sam na četničkoj strani. Bilo je ı Muslimana među njima. Izađu, zatvore vrata i prete: „Muslić, napi-

POVRATAK ZAROBLJENI

Radmilo Golubović

ćemo ti se krvi, jJ... ti majku“. Došlo mi je da se strujom ubijem, ali su me drugovi zadržali. Jesu li svi stražari bili takvi? — pitam Golubovića.

— Od slučaja do slučaja, ali ih je sedamdeset odsto bilo korektnih.

Jednom je došla jedna novinarka iz „Mečernjeg lista“ ili „Vjesnika“. Pristupila mi je kao da sam nacistički zločinac. Re-

kao sam joj da ona mene može mrzeti, ali”

da bih ja nju rado video u Beogradu i ujostio je. Kad smo-završili razgovor, -rekla je da bi jednom stvarno želele doći u Be-

ograd.

Kako ste doživeli samo suđenje? Odgovara Golubović: ~

— Optužili su nas da smo hteli da likvidiramo Stipu Mesića, kao da smo teroristi i ratni zločinci. Za to je predviđena smrtna kazna. Posle nam je advokat, inače, Srbin iz Karlovca, Nikola Pavlović, koji je za našeg procesa načisto čovek propao, rekao da su nam skinuli član 5, što znači da ne idu na smrtnu kaznu. Nisu oni to uradili zbog nas, nego da bi dobili „somborsku grupu“. Pavlovića, koji je bio upla-

|

Slobodan Marković

šen gotovo kao i mi, stavili su nam kao branioca po službenoj dužnosti, a „somborska grupa“ je imala tri advokata Grga Bačlija, Nikola Barović i Milan Vuković. Suđenje je organizovano kao javno, a da bi tako izgledalo, doveli su tri čistačice. Sve je trajalo petnaestak minuta, da bi nam saopštili da smo osuđeni na po dvadeset godina.

Stavili su nas u Lepoglavi u ćeliju iznad one u kojoj su bili Tito, Kardelj, Pijade, a' kasnije i Tuđman. Tu smo dočekali oslobođenje. Sead Subašić

~. фи еф

Мана