Borba, 02. 02. 1994., str. 14

5

Ја

14 РТВ

| HARIS SILAJDŽIĆ — ARHITEKTA BUDUĆE MUSLIMANSKE DRŽAVE U BIH

|

Računa na puske,

a ne na Ženevu

| | |

|

Pravda ne dolazi iz Ženeve, nego iz cevi naših pušaka — mahsima je Silajdžića i njegovih sledbenika ı Oktobra prošle godine predsed-

nik Izetbegović unapredio je svog okretnog šefa diplomatije za predsednika vlade. Od tada, zapazili su prolaznici u Sarajevu, u zgradi vlade kasno uveče još gori svetlo dok je Silajdžićev

. prethodnik, navodno, već rano

popodne odlazio kući. Agilni premijer zaplašio je državne službenike rigoroznim čišćenjem. Veći broj pripadnika armije i poligije postali su žrtve njegove čistke već prvih nedelja

| njegovog mandata. Mafijaši koji

su se ucenom i krađom obogatili na bedi stanovništva bili su uhapšeni ili čak streljani. Bivši šef Generalštaba bosanskih vla-

dinih trupe Sefer Halilović biće ~

uskoro izveden pred vojni sud. Pod njegovom komandom muslimanske trupe masakrirale su u

Ko u Bosni osvaja feren ne inferesuje se za mirovni sporazum. То Trenufno važi za Muslimane.

| Jablanici i Mostaru hrvatske ci-

vile. Istovremeno Silajdžić je iz-

| vršio i novu podelu nadležnosti

između vojske i vojne policije. Pri tom je gotovo u prolazu raspustio ozloglašene formacije HVO koji su se otrgli njegovoj kontroli. Od bosanskog naroda premijer odnedavno uteruje po-

| rez u visini od 10 odsto od me| sečne plate, koji moraju da pla-

ćaju čak i bosanski gastarbajteri u inostranstvu. Silajdžić, prema

· sopstvenim rečima, stoji na čelu

ratne vlade, dli njemu nije stalo samo do pobede. On se sa svakim svojim potezom preporuču-

| je kao naslednik načetog pred-

sednika, koji je već prošlog leta privremeno oboren. Silajdžić, inače malog rasta, krenuo je da postane arhitekta buduće musli-

ETNIČKO ČIŠĆENJE

Hitler u Bo

| Rim. — Jovan Pavle II nikada

nije koristio tako jake reči kao u slučaju rata u Bosni. Cak ni onda kada je Jaruzelski ućutkao Solidarnost. Etnički rat je izazvao oštrije Papine reči nego ateistički komunizam. Etnički rat po crkvi ima strašniji oblik nacizma nego komunizam. Za hrišćanstvo je radikalniji izazov osporavanje čovečnosti čoveka nego osporavanje božanskog ka-

| raktera Boga (...) Papin stav je

pre svega propovedanje vere,

| kao što je socijalna ili politička

doktrina. U Jugoslaviji se doga-

| đa isto ono što se dogodilo u | Aušvicu. Međutim, dok se za | „konačno rešenje“ saznalo tek

pošto je rat završen, ovde se masakr događa pred očima svih. Šta je to u Bosni novo i strašno? Ovde nije na delu uobičajeni oblik nasilja, koji možemo da naučimo da potiskujemo: ovo je

, princip, ideja, sistem. Ovde se

vraća nacizam, kao teza po kojoj različiti narodi ne mogu zajedno da žive. Onaj koji je drugačiji treba da bude odvojen, čak i ako to podrazumeva smrt svih onih koji pripadaju njegovom rodu. Etnički integritet je

DIE ZEIT

manske države u Bosni i Hercegovini. Svoj program Silajdžić je obznanio još septembra 1992. godine na Samitu nesvrstanih zemalja u Džakarti. „Moramo se sami naoružavati pošto kolektivne bezbednosti nema. O novom

svetskom poretku da i ne govorimo. Postoji samo selektivna bezbednost.” Na tome je žilavi premijer od tada sistematski radio. Muslimani se naoružavaju i koriste prednost na terenu.

Pragmatičar: Haris Silajdžić

No, to nije sve. U Bosnu pristiže i oružje iz inostranstva. Ponešto od toga stiže i pod plaštom humanitarne pomoći a ponešto krijumčare vojnici preko Hrvatske. Embargo na isporuke oružja koje je Silajdžić dugo anatemisao kao licencu za genocid, i jeste doduše prepreka, ali bi njegovo ukidanje bilo samo priznavanje već postojećeg stanja, pre svega što se tiče lakog oružja.

Prikupljanje snaga se islatilo.

la Repubblica

osnov države: — Evropa je prihvatila taj princip. To su činili ljudi na vlasti, naročito oni koji imaju trupe u Bosni. Evropski parlament, gde sam čuo mnoge pohvale na račun etničkog čišćenja, zatražio je sada da se lord Oven smeni sa funkcije posrednika Evropske unije. Dejvid Oven je samo proglasio neizbežnost tog principa i to je učinio tako dobro da ga sada primenjuju i Muslimani, koji su se tome prvobitno oštro protivili. Bosanski Muslimani nastoje da izvrše etničko čišćenje Hrvata. Ovaj princip je rođen u Srbiji — Tvorac ovog principa je srpska vlada, a njena preteča je Hitlerova Nemačka: Hrvati i Muslimani su ga prihvatili samo zato što im je nametnut.

Očigledna je evropska odgovornost. Od samog početka sukoba bile su očigledne francusko-engleske simaptije prema Srbiji i nemačke simpatije prema

Već mesecima se bosanske jedinice uspešno brane protiv Srba, a protiv Hrvata su započeli pobednički marš. Silajdžićev šef Generalštaba, general Rasim Delić ima armiju od 200 hiljada disciplinovanih i dobro obučenih vojnika. Visoko motivisani, vojnici planski opkoljavaju hrvatske enklave u centralnoj Bosni. Hrvatsko stanovništvo beži masovno pred pobedonosnim Muslimanima. Ž

Pravda — tako glasi maksima Silajdžića i njegovih sledhenika — ne dolaži iz Ženeve nego iz cevi naših pušaka. Nejasno je koliko je muslimanski državnik privržen etničkom i ideološkom fundamentalizmu za koji optužuje svoje neprijatelje. U vladi sedi samo mali broj Srba 1 Нгуаta. U Armiji se katolici i pravoslavci potiskuju sa viših komandnih mesta, ako nisu neophodni. Silajdžićevi protivnici podsećaju da je on ranije pripadao najvišem Savetu muslimanske verske zajednice u svom rodnom Sarajevu. Premijer, međutim, i pored sve svoje istrajnosti, ne važi za ideologa već za pragmatičara. =

On tako nastupa i na ženevskim mirovnim pregovorima. On ne propušta da prihvati pozive posrednika kao ni njegovi protivnici. I za neuspeh u Zenevi sledi jednostavniji princip: ko u Bosni osvaja teren ne interesuje se za mirovni sporazum. To trenutno važi za Muslimane. Stoga premijer povećava teritorijalni zahtev, a general Delić čak zahteva sve oblasti u kojima su pre rata Muslimani bili većinsko stanovništvo. Zato bi Sr-

· bi morali da vrate gotovo polo-

vinu teritorije koju sada drže. Od Hrvata Silajdžić zahteva iz-

laz na Jadran i deo obale i luku. ·

Pri tom, on lukavo svira istu melodiju koja je dugo bila Karadžićev lajt motiv. Njemu pregovori ne trebaju. Mi ne tražimo uslugu nego naše pravo.

а

sni i Hercegovini

Hrvatima. Evropa je bila podeljena — ta podela je navela Srbe da se odvaže, Nemci nisu imali međunarodni ugled i nisu imali pravu postjugoslovensku politiku. Francusko-engleska politika i humanitarna pomoć pod zastavom OUN poslužili su u stvari samo za to da se rat nastavi. Sada i Herc i Žipe i Gonsales povore o povlačenju trupa pod zastavom Ujedinjenih nacija. To znači da će velikosrpstvo u ime principa etničkog čišćenja iskrojiti kartu ovog dela Balkana. Nacizam se vraća kao politička i institucionalna stvarnost u Evropi. On primorava žrtve da se protiv njega bore istim sredstvima. Papa je govorio dok Evropa ćuti. Papa je tražio da se „razoruža agresor“. Tražio je vojnu intervenciju. Uradio je ono što je Čerčil uradio posle Minhena. Međutim, Papa je narode u Bosni morao da prepusti Bogu. Još govorimo jezikom Aušvica. Gianni Baget Bozzo (Autor je „portparol“ slobodne misli u okviru Vatikana, sveštenik, kolumnista i analitičar“.

BORBA SREDA 2. FEBRUAR 1994.

{,BORBA“, 28. 1. '94.)

Savezna vlada je 27. 1. 1994. u okviru razmatranja primene novih ekonomskih mera usvojila „sa zakonskom snagom“ dopunu Uredbe o novom dinaru, DroOpiSujući njome Trigorozne sankcije zbog kršenja zvaničnog pariteta novog ı starog dinara. Time je Vlada donela akt o pitanju iz nadležnosti Savezne Skupštine. I to ne jedini u okviru paketa ekonomskih mera.

U pravnoj teoriji postoje dve vrste takvih akata: uredbe sa zakonskom snagom i uredbe iz nužde. Ustav SRJ uopšte ne predviđa postojanje uredbi sa zakonskom snagom, dok uredbe iz nužde reguliše u ČI. 99. tač. 11. kojim je predviđeno da ih Savezna vlada može

nog stanja, neposredne ratne opasnosti ! vanrednog stanja, s tim da ih Je dužna dostaviti na potvrdu Saveznoj Skupštini. Inače, o tim trima situacijama odlučuje Savezna Skupština (čL 78. tač. 3. Ustava SRJ), a Savezna vlada samo u slučaju iz ČL 99. tač. 10. Ustava SRJ.

Kako, barem zvanično, u SRJ Još niko nije proglasio ratno stanje, stanje neposredne ratne opasnosti odnosno Varedno stanje, a Savezna vlada је donela akta o pitanjima 1Z nadležnosti Savezne Skupštine, ispada da je ona, (vlada) suprotno Ustavu, preuzela funkciju najvišeg organa vlasti u Jugoslaviji.

Na još drastičniji način Je postupila Republička vlada koja Je nedavno donela više uredbi o pitanjima iz nadležnosti Republičke Skupštine (o taksama na firme, akcizama 1 drugo). Uzgred, ta ista pitanja je crnogorski parlament regulisao zakonom. Prema Ustavu Srbije, Vlada ni u jednoj situaciji nije ovlašćena da donosi akta o pitanjima iz nadležnosti Republičke. skupštine. Jedino 10, зћодпо с! 83лас6,7. 1 8. Ustava Srbije, može исти predsednik Republike, i to za vreme ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti, ili vanrednog stanja. Nije nam роznato da je Predsednik Srbije proglasio takve situacije.

Obe vlade su, dakle, suprotno uštavima, preuzele funkcije skupština Federacije, odnosno Republike, koje su najviši OTgani vlasti. Da li se to može okarakterisati i kao državni udar? Budimir Rudovic

Novi Beograd

KADROVSKE ZAVRZLAME NA TREĆEM KANALU RTS

lepo ФТапје vrhunac kredafivnosfi

kanala RTS Dragan Karadžić se u intervjuima „RTV Reviji“ i „Politici ekspres” hvalio kako će primiti nove ljude u stalni radni odnos, što je za svaku pohvalu. Ali, gospodin Karadžić nije rekao da je do slobodnih radnih mesta došao tako što je boravak na Trećem kanalu učinio nepodnošljivim za ljude koji su godinama nosili program u Takovskoj 10. Sporazumni raskid radnog odnosa su prošlog meseca dobili Omer Karabeg i Aleksandar Crkvenjakov, a Zvonimir ŠIimunec je zamrzao svoj status za godinu dana, kao i Aleksandar Vlajković.

„RIGOROZNE KAZNE ZA KRŠENJE PROGRAMA STABILIZACIJE“

Drzavni udar?

donositi samo za vreme rat-.

Novi glavni urednik Trećeg

Umesto njih stiže pojačanje u liku Sanje Ignjatović, Tamare Raonić, Dragane Jovanović — devojaka sa srednjom školom koje znaju samo lepo da pročitaju ono što im drugi napišu i ne ispunjavaju osnovni uslov za novinara — nemaju fakultet. To našem uredniku Karadžiću ne smeta, Jer ı on nema fakultet i ne zna ništa o programu (pošto Je godinama prodavao oglasni prostor). U istom paketu su i Ljiljana MIlošević, Ana Milićević i Dušan Pančić — ljudi koji godinama rade jedno te isto.

Na pitanje redakcije — kako može da zaposli osobe koje prave sve emisije na isti kalup („TV klinika“ „Ko će koga“, „Pozdrav iz Beograda“, „Podne-popodne“... Karadžić пат Je odgovorio da је [0 га njega vrhunac kreativnosti koji želi da zadrži. Mi mislimo da su glavni kvalitet Trećeg kanala bile nove ideje, svež izraz, provokacija... Danas toga nema jer sve emisije idu po šemi od pre bar tri godine.

Osobe koje su mogle da smisle nešto bolje su pobegle, umorne od čekanja da se nešto promeni. Tako su se u Radio Pingvinu zaposlili: Ivana BoJić, Voja Nedeljković, Gorica Zarić i Nataša Kostić, odnoseći sa sobom kreatinost i ostavljajući za sobom svoje malo uspešne čitače. Gospodinu Karadžiću zaista nije bilo lako da se odluči koga će zaposliti, jer se na njegovoj listi mogao naći svako ko je desetak puta svoj stas i glas pozajmio Trećem kanalu.

Vešti pravnici iz Takovske 70, predvođeni gospodinom Kasalicom, su lako zaposli srednjoškolce na radna mesta sa visokom školskom spremom i pri tom izigrali javni konkurs. Svi pomenuti su prethodno _ рогарозђауапп па dan-dva u nekim privatnim firmama, a onda ih je RTS 5аmo preuzela. To je, kako smo saznali, dobro uhodan mehanizam, koji je primenjen i kada je na mesto radnika RTS, koji su poslati na prinudne odmore, primljeno preko 200 svežih snaga patriotskog USmerenja. (imena poipisnika

poznata redakciji)

KAD SU DRUGI KRIVI

Izgovor za nesposobnost

Svaki režim koji ne boluje od viška demokratije za sopstvene neuspehe i рготазаје и zemlji uvek pronalazi krivca u spoljašnjem ili unutrašnjem neprijatelju, koji su, razume se, povezani. Da bi se to kod nas primilo zdravo za gotovo potrebna je bezmerna količina prostodušnosti i lakovernosti. No, kad bi čak i bilo tačno kako sve zlo koje se dešava u Srbiji izazivaju prikriveni „podmetači klipova u točkove našeg napretka“, ostaje pitanje: kakva je to vlast koja nije u stanju da uz svu policiju i vojsku I'direktore koje postavlja (i njihove mnogobrojne doušnike) otkrije i osudi sve te zločince, a zemlji najzad omogući krupan iskorak u svetlu budućnost. Neprekidno napadajući sabotere i strane plaćenike, vlast, u stvari, daje najtacniju ocenu sopstvene nesposobnosti I nemoći. Vojislav Stanojćic Beograd