Borba, 30. 03. 1994., str. 17
пик
ВОКВА SREDA 30. MART 1994.
SOUL TRAIN LIVE
oncertima u pančevačkom kafeu Ко (nedelja) i beogradskom
klubu „Blue Monday“ u KST-u (ponedeljak) promovisana je svojevrsna putujuća muzička revija pod nazivom Soul Train. Nekoliko stotina starih i novih ljubitelja klasika soul muzike prisustvovali su ne samo ponoćnim koncertima jedanaestočlane posade „voza dobrog raspoloženja“ nego i početku jedne nove epohe na sumornoj domaćoj sceni.
Idejni tvorci projekta Soul Train su lider beogradske grupe Beer Drinkers And Hell Raisers, gitarista Zoran Petrović, i blues rpomoter Vladislav Pejak. Više od godinu dana je prošlo od ideje do realizacijc. Početkom januara ove godine muzički direktor revije Zoran Petrović je osetio da je najzad nastupio pravi momenat i počeo da okuplja muzičare, a Vladislav Pejak da osmišljava poslovnu konstrukciju. Ideološki muzički predložak našli su u dva kult-filma, „The Blues Brothers“ Džona Lendisa iz 1980. godine i „The Commitments“ Alena Parkera iz 1991.
Uz mnogo entuzijazma i upornosti, uprkos mnogim preprekama, ideja je doživela briljantnu realizaciju ovih dana, a raspoloženje publike u Paričevu i Beogradu je najbolji dokaz... Okupivši ekipu mladih, lepih, talentovanih i veselih ljudi, Soul Train je na svakoj od prve dve stanice prisutne prosto zapljusnuo pozitivnom energijom, spontanošću, ljubavi i muzičkim majstorstvom koji su na ovim
Brze pruge Srbije
meridijanima postali zaboravljene vrline. Od uvodnog instrumentala „Green Onions” do završne „Everybody Needs Somebody To Love“, kroz 20 numera sa repertoara legendi soula u rasponu od Booker T and the MG's, preko Džoa Kokera, Džemsa Brauna, Sema i Dejva, Tine Tarner pa do Vilsona Piketa i Otisa Redinga, putovanje Soul Train-om bio jc čudesno, u svakom pogledu.
Osnovna postava (kvartet) Beer Drinkers And Hell Raisers proširena je ženskim pevačkim duom Hot Lips, pevačem Projom, duvačkom linijom Cool Horns, gitaristom/pevačem Don Đovanijem i klavijaturistom Vladanom, kojem Je rcvija Soul Train debi na javnoj sccni.
U momentu kada domaća rock sccna grca u autorskom ćorsokaku, zanatskoj nekompetenciji i elementarnom nedostatku ukusa i talenta, povratak korenima u muzičkom smislu, bravuroznom izvVOđenju i pravoj paradi talenata i upronog i sistematskgo rada, revija Soul Train može da odigra ključnu ulogu u oživljavanju rock pokreta kod nas. Već ovih dana Soul Train će još jednom pristati u Pančevu (četvrtak), bečejskom klubu „Rif“ (petak) i već legendarnom „Mojo klubu“ u Senti (subota). Polovinom aprila vraća se u Beograd, u klub „Tačka“, da bi se krug koncerata okončao u valjevskom klubu „Central“. Na kraju treba
napomenuti da do realizacije OVOg pro-
jekta ne bi došlo da nije bilo podrške gorepomenutih blues klubova. Srđan D. Stojanović
INŽENJERI LJUDSKIH DUŠA (1): GORAN TERZIĆ
Bez sarkazma
oordinate: Radio B-92 К „Нопку-опк таппе“, nedelja
- 1. 14-15ћ
„Originalni - soul rečnik“; 19-20h (završen serijal!)
_ Zanimanje: Asistent na odseku za filmskau montažu FDU
Odnos prema poslu: Zaključavanje studenata na projekcijama važnih filmova?! Kućni hobi: Premontiravanje (čitaj: skraćivanje) predugih scena — nabavkom drugog video-rikordera ostvario mu se davnašnji san da skrati finale Coppoline „Apokalipse“ za desetak minuta.
Omiljeni filmovi: „Čovek koji je ubio Liberty Valance-a“ Johna Forda, „izbor oružja“ Alena Corneau-a i „Кођт: 1 Marijana“ Richarda Lestera.
subota
FOTO. GORAN RASARIĆ
Omiljena grupa: Creedence Clearwater Revival
Omiljeni album: „Nebraska“ Bruce Springsteen-a
Omiljena pesma: „Star spangled banner“ u verziji Marvina Gaye-a
Heroji za sva vremena: Jeff Bridges i Мепје Наррага
— Muziku sam uvek doživljavao na vizuelan način, ali ne kao traženje filmskog ekvivalenta za tekst pesme, nego kao bavljenje miljeom u kome je nastala. Zato su Rolling Stone-ova ilustrovana enciklopedija i Marcusov „Mistery Train“, svojim ambiciozno-narativnim načinom zahvatanja rock mitologije, bili i ostali suštinska inspiracija za razumevanje i doživljavanje'američke popularne muzike. Sou} i nije ništa drugo do popular-
\
na muzika američkih crnaca, koju su oni izvodili uz kompozjitorsko-producentsku i sviračku podršku američkih belaca, šezdesetih godina. A takva forma je, da parafraziramo Dana Penna, istorijski okončana pogibijom Martina Luthera Kinga u Memphisu, tj. smrću ideje o integraciji crne i bele kulture. Time bih mogao da protumačim svoj animozitet prema autohtonijim crnim formama, kao što su funk, disco i rap. S druge strane, soul se kao umetnost vokalne interpretacije savršeno uklapa u moj stav da je ljudski glas najsavršeniji instrument. U soul aranžmanima, što mi je takođe jako važno, nema instrumentalističkih ego-tripova: svaki detalj je apsolutno podređen celini, a to je vrsta rafinmana koja se može samo još sresti u narativnoj strukturi holivudskih filmova. Country sa soulom deli isto podneblje (američki jug) i emocije, ali se razlikuje u formi izražavanja. Uz to, radi se o muzici koja nema pandana u emiotivnoj direktnosti i jednostavnosti u bavljenju esencijalnim životnim dilemama, ili što bi rekao junak Bogdanovichevog filma „Thing Called Love“: „U CONTRY-ju NEMA SARKAZMA!“. Zorica Kojic
BIJELO DUGME, TV SERIJA
Udar
militantnih
re nego što je serija uopšte startosa u „Vremenu“ se pojavio napad
na nju, priča Mirjana Bobić-Mojsilović pisac teksta o „Bijelom dugmetu“. Poznati autor nepotpisanih tekstova Petar Luković, porno prvoborac, napisao je da mi to ne služi na čast. Tu ima i ličnih motiva neprincipijelnosti. Nikada se neću složiti sa tim da je sve što se uradi na ili za RTS đubre, „šit“ i amoralno. Kad god mi Vučelić bude dao uslovc koje sam imala radeći ovu seriju, ja ću raditi tamo.“ „Sve se može kritikovati, može se reći da je moj tekst loš, ali tvrditi da mi to nc služi na čast samo zato što je rađeno za RTS je budalaština, kaže Mirjana Bobić. Primećujem dakle kampanju koja je politička a ne estetska, a vrlo je zanimljivo da to rade militantne demokrate, kod kojih je nivo agresije isti kao i kod nacionalista. Sada se recimo izvlači Dragan Kremer koji je čuven po tome što je na TV pocepao omot ploče „Bijelog dugme-
ta“. Sada su se na istom poslu našli i na-·
cionalisti i ovi razni UJDI MI DOJDI MI. Uopšte mi je više dosta toga da oni koje plaća SOROŠ, ili imaju njegovu stipendiju, smatraju da imaju isključivo pravo na nostalgiju za bivšom Jugoslavijom. Ja sam jugonostalgičar i toga se ne stidim“, dodaje Mirjana Bobić.
јокгаја
Inače, Mirjana Bobić je krenula u ovaj projekat zbog „emotivnih razloga koji su vrlo lepi. Pretpostavljam da nema ljudi koji imaju loše uspomocne u vezi „Bijelog dugmeta“, osim onih kojima je Bregović nekad maznuo ribu. Ja sam zapravo р!sala csej o „Bijelom dugmetu“, o tome što je ono bilo, a oni su svakako bili velika pojava. Za mene, kaže autorka, oni su mctafora bivšc Jugoslavije ı Bosne ı Hercegovine. To je naših dvadeset godina kada smo mislili da nam se ništa neće desiti, mali nostalgični ram. Zbog toga i želim da napomenem da ja nisam nikakav „fan“ u smislu praćenja faza, ili nečeg sličnog.“
Celu priču o nama, kako smo se rasturili a nismo morali, proma njcnim rcčima, uradila je bez nekog posebnog nagovaranja Gorana Bregovića. Što je razumljivo, jer je Bregović upravo nju prcdložio za autora teksta. Mirjana Bobić napominje da je vođa „Bijelog: dugmeta“ dao i ıntervju RTB, koji ćc predstavljati peti nastavak.
„Neki možda imaju i naknadno loše uspomene, kada je u pitanju „Bijelo dugme“ završava Mirjana Bobić — Mojsilović. Srećna sam što je sve to urađeno, a, uostalom, ne može niko da zabrani Vučeliću da bude ljubitelj „Bijelog dugmeta“. Ivica Petrovic
BRŽI BENDOVI SRBIJE
MTS + МКР ==
ideo rock festival „BRŽI BENDOVI SRBIJE“ od 24. do 27. ovog mcescca u SKC-u pretvorio sc u pravu katastrofu. Čctiri dana maltretiranja i publike ı bondova vclika su zasluga nazovi orga-
BLJK
nizatora ovc „manifestacije“. U pitanju jc ista ckipa u čijc sc projcktc ubraja i onaj nesrećni „Unplugged fcst“ održan januara 94. u Sava ccntru. Očigledno da kombinacija MTS i MKP postajc sinonim za bczsupešne pokušaje organizovanja vclikih događaja muzičkc prirodc.
Za tri dana takmičarskog dela gomila bendova jc prodoefilovala ispred malobrojnc publike, koja ic u stvari najvišc i izgubila.
Situacija je bila očajna, pogotovu prvc večeri kada su ljudi masovno odlazili prc kraja. Torturu bendova poput SUPERNAUT-a rctko ko jc mogao da podnesc. Štcta zbog B-TON-a, a pogotovo grupc ARHANGEL koji su došli čak iz Skoplja i svirali prcd jcdva stotinak ljudi.
Stvar sc samo prividno poboljšala slcdcćih vočori.
Više ljudi jc ipak bilo ispred sale nego unutra. Uostalom, napolju jc i bilo intcresantnijc. Moglo sc saznati ko sc s kim posvađao, ko ćc koga da bijc i ko će dobiti koju nagradu.
Bilo je intocresantno posmatrati organizatora kako na brzinu mcnjaju najavljeni „red vožnje“ zbog odustajanja pojedinih bcndova. Lctcćc izmenc su sc moglc i očekivati, jer je na programu jasno napisano „Organizator zadržava pravo izmcnc“. Zašto to pravo onda nc iskoristiti i ljudima umesto BASTE i CRNOG LILIHIPA pružiti jedinstveno zado-
_voljstvo da slušaju „novc i incrcsantnc“ bcndovc. Poneki su sc dosoetili
i pojavili samo poslednje večeri, očckujući da će bar tada svirati najbolji. Svirka je bila u istom stilu, s tim što jc svc to bilo obogaćcno proglašavanjem naj bendova u hiljadu i jcdnoj kategoriji. Bilo bi intercsantno znati ko je uspeo da smisli tako inteligentnu titulu „najistrajniji
FOTO: ALEKSANDAR STANKOVIĆ
bend” i da objasni ljudima šta to znači. To ne zna čak ni NOSOROG komc jc pripala ta laskava titula. Mcđu bcndovima koji su to veče proglašcni za naj BBS-a nijc bilo najboljih. Taj status su izgubili čim su došli u sukob sa organizatorom. To što je grupa BJESOVI najbolje odsvirala (stvarno su svirali) nema nikakvc veze. Odmah se našla zamcena — URGH!, koji su „pobedili“ na BBS-u!
Dovoljono je samo za kraj reći „Hvala!“. Hvala im što su nam pokazali kako ne treba raditi. Marijana Lazović