Borba, 05. 04. 1994., str. 11

преци] фан

повика

_ BORBA

UTORAK 5. APRIL 1994.

VARAŽDINSKI RAT JE POČEO

Brigada se topila

Osmanrači su podneli izveštaj: „Avion MIG-21 bombardovao раraždinshki aerodrom“. Zapitao sam se zašto naš avion to čini? Naša baterija višecevnih bacača ima na nišanu aerodrom i neprijatelj to zna, pa Je situacija na aerodromu mirna. Prostrujala mi je misao: to je provokacija — Hruoati su dobili razlog da na napad odgovore napadom. Varaždinski rat je počeo

Osećali smo se prevareni. Došli smo u Sloveniju (nastavak ispovesti pukovnika Berislava Popova), da zaštitimo državnu granicu, a ispalo je da su nas poslali u rat. Izvršili smo naredbu, i platili veliku cenu: petorica mrtvih i 17 ranjenih, desetak borbenih i isto toliko motornih vozila uništeno. Granica nije zaštićena, Slovenija napuštena. Kolšek smenjen, a Avramović nije mogao ništa ohrabrujuće da kaže.

Tih dana obilazio sam svaku brigadnu jedinicu, održavao sastanke, objašnjavao sve težu situaciju vojnicima, starešinama i građanskim licima.

A brigada se topila. Među starešinama bilo je predstavnika 11 nacionalnosti, među građanskim licima bili su uglavnom Zagorci — Hrvati, a vojnici iz cele Jugoslavije. Vere u jedinstvenu Jugoslaviju bilo je sve manje a sve više onih koji su nalazeći razne razloge napuštali ili bežali iz nje. Nije više bilo jedinica gde nema bekstva!

Upoznavao sam redovno komandanta 32. korpusa generala Trifunovića o osipanju. Koristeći poznanstvo sa generalom Aranđelovićem, načelnikom uprave oklopnih mehanizovanih jedinica u Generalštabu JNA. Čak sam tražio i popunu. Sve je ostalo na obećanju.

Drugog septembra 1991. godine, otpušteni su vojnici koji su odslužili vojni rok. Brigada je više od polovine ispražnjena, računajući i begunce. Nova popuna nije obezbeđena — a jedinica je ostala u srcu etnički čiste teriftorije Hrvatske sa malobrojnim ljudstvom — i ogromnom tehnikom, naoružanjem i opremom.

Postao sam „popularan“

Propaganda je bila sve agresivnija. Akcijom „Bedem ljubavi“, roditelji — pre svega žene — odvodili su sinove — vojnike kući, kasarna je osvanjivala sve praznija. Svaka radio ili televizijska poruka počinjala je rečima „Hrvatska“ i „Hrvati“, a šahovnica se svugde vijorila. Sve je bilo hrvatsko: zemlja, vazduh, šume, reke, jezera, ljudi, Franjo Tuđman i ban Jelačić. A mi smo bili „srbo-četnička i okupatorska. i takozvana Jugoslovenska armija, koja onečišćuje hrvatsku okolinu i besplatno udiše hrvatski vazduh“.

U dnevnoj i revijalnoj štampi Hrvatske nađoh se tako i ja uz epitet „ozloglašeni pukovnik Berislav Popov, ratni zločinac iz Slovenije“.

Postao sam „popularan“ u Zagorju!

Već je uveliko trajao rat u Baranji, Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici, Dalmaciji. Samo su severozapadni delovi Hrvatske toga još bili pošteđeni. Verovatno se smatralo da neće biti problem likvidirati preostale garnizone JNA, slabe i iscrpljene pošto se od 26. novembra 1990. godine nalaze, sa malim prekidima u visokom ste-

_ penu borbene gotovosti, a bekstva i dezerterstva su svakodnevna pojava.

Garnizon Varaždin bio je pri-

mamljiv zalogaj za hrvatske jastrebove; — bio je to garnizon sa snažnom tehnikom, municijom i opremom; — duboko se nalazio na teritoriji Hrvatske i nije mu se mogla lako pružiti efikasna pomoć ni iz vazduha ni kopnenim putem, ali da se htelo, pomoć se mogla pružiti;

— malobrojni branioci, bili su iscrpljeni i poljuljana morala;

— najbliža linija fronta bila je kod Okučana, udaljena oko 200 kilometara od Varaždina, a tu se linija fronta manje-više već stabilizovala; — severozapadni prostor Hrvatske pružao je odlične mo-

gućnosti za organizaciju solidne baze hrvatskoj vojsci za obuku,

„opremanje, pripremu i odmor i

za regrutovanje Hrvata, za zbor narodne garde i miliciju;

— putni pravac vodio je iz Mađarske najkraćim putem do Zagreba i dalje, te je bio veoma pogodan za uvoz naoružanja i opreme iz Mađarske i drugih zemalja Evrope kojim se naoružavala Hrvatska;

— u garnizonu su bili najznačajniji vojni objekti: Komanda korpusa, kasarne „Kalnički partizani“ i „Jalkovačke žrtve“, skladišta „Varaždin breg“ i „Inženjerski pogon“, i daleko manjeg značaja „Nova ves“;

— Ključni objekat bio je „Varaždinski Breg“, južno od grada putem oko 11 kilometara, a уа2dušnom linijom oko 10 km. Skladište je bilo u dometu artiljerije brigade, dobrc obezbeđeno za odbranu. U „Varaždinskom Bregu“ su se nalazile rezerve municije za sve vrste naoružanja JNA i TO, artiljerija vclikog kalibra 152 do 155 mm, sve naoružanje Operativne zone Teritorijalne odbrane Varaždina i druga važna oprema 32. Korpusa. Ko ovlada tim skladištem, automatski eliminiše sve objek-

Raf je počeo: Tenk JMA na ulici U Osij.

te garnizona Varaždin i dovodi ih u nepovoljnu situaciju za fizički opstanak, a ne samo za uspešnu odbranu.

Zašto je bombardovan aerodrom

Odluka Vrhovništva za napad na Varaždinski garnizon bila je doneta osmog, septembra 1991. godine.

Našim obaveštajno-izviđačkim radom uspevali smo da pratimo pripreme i saznajemo namere neprijatelja i da jedno vreme uspešno pariramo dejstvima druge strane. Saznavali smo za postavljanje barikada i miniranje oko naših objekata, i opsedanje snagama hrvatske vojske,

blokadu grada i kontrolu teritorije, radove na utvrđivanju grada za predstojeća dejstva i druge podatke dok smo mogli da izlazimo iz kasarne i vršimo izviđanja. Prisluškivanje je bilo od dragocene pomoći — protivnik nije imao komplikovanu šifru, dosta se služio otvorenim tekstom. Pomoć u obaveštavanju od hrvatskog stanovništva nismo mogli očekivati.

Noću između 12. i 13. septembra saznali smo, po neobičnoj aktivnosti protivnika, da se nešto krupno dešava. Te noći svi objekti okruženi su najužom blokadom na odstojanju od 500 do 1.000 metara, koja se nije mogla direktno gađati iz vojnih objekata, već posredno artiljerijom i minobacačima. Za takvu vrstu gađanja bili su nam potrebni artiljerijski oficiri u ulozi osmatrača koji vrše navođenje pogodaka na cilj, a mi smo bili u situaciji da otvaramo neOsmotrenu vatru po unapred pripremljenim elementima za gađanje koje smo izračunali prilikom izrade plana dejstva artiljerije u toku priprema za odbranu i po tim elementima uvežbavali artiljerce i minobacačlije.

Kapetan I klase Branko Mu-

(prilikom odlaska u Sloveniju)

tavdžić obavestio me je 13. septembra da je „poštar iz kasarne pošte pokupio novac i marke, zatvorio poštu, i bez objašnjenja otišao. A kapetan I klase Vojislav Pavlović, načelnik veze brigade, saopštio mi je da su isključeni telefoni. Podigoh slušalicu — telefon mrtav

Pozvao sam sve neposredno potčinjene starešine, naredio da se pređe na rezervni sistem održavanja veze sa svim objektima i komandom Korpusa, da se ograniči kretanje, da budu svi na svojim mestima, spremni za otvaranje vatre. Obavestio sam generala Trifunovića o svemu. Odgovorio je da je ista situacija i kod njih u komandi i svim dru-

gim objektima, naredio je da budemo maksimaino oprezni, i u punoj gotovosti za odbranu. Na svaki napad na objekat odmah odgovoriti vatrom.

Stupili su u dejstvo unapred pripremljeni i obezbeđeni rezervni sistemi veze, snabdevanje vodom, hranom, municijom i ostalim potrebama za život i borbu.

Osvanuo je 15. septembra, u nedelju, lep, sunčan dan. Sve je bilo mirno i tiho. U jutarnjem raportu, dežurni oficir mi je saopštio da je noć, oko kasarne i svih objekata koji su bili u sastavu brigada, protekla mirno. Ima nekoliko bekstava vojnika i starešina, a u blizini Varaždin Brega čula se neka pucnjava, kao da je neko slavlje u pitanju, ali skladište nije napadnuto.

Nedelja neće proteći u miru.

Negde oko 15 časova i 30 minuta odjeknula je snažna eksplozija. Osmatrači sa Inženjerskog poligona osmotrili su naše avione i o njihovom dejstvu podneli izveštaj:

„Avion MIG-21 bombardovao varaždinski aerodrom!“

Zapitao sam se, zašto naš avion bombarduje aerodrom?

Tekst koji sledi „Borba“ je preuzela iz rukopisa knjige koja uskoro treba da izađe iz štampe a predstavlja ispovest generala Vlade Trifunovića i pukovnika Berislava Popova. Rukopis obuhvata događaje vezane najpre za angažovanje delova Varaždinskog korpusa JNA na „zaštiti granica SFRJ u Sloveniji“ juna 1991. potom sedam dana „varaždinskog rata“ kao i događaje koji su usledili posle povratka ostatka korpusa u Beograd. Poseban deo posvećen je zatvorskim danima generala Trifunovića i suđenjima na kojima je — kao i pukovnik Berislav Popov i pukovnik Sreten Raduški — dva puta oslobođen — sve do najnovijeg zakazanog procesa. Beleške koje predstavljaju materijal za knjigu sačinio je u toku is-

„trage i suđenja advokat Branko Sta-

nić.

Naša baterija višecevnih bacača raketa 128 mm „Plamen“ ima na nišanu aerodrom. Neprijatelj to zna, i na aerodromu je situacija bila mirna.

Prostrujala je misao: zašto naši bombarduju? Pa to je provokacija! Hrvati su dobili razlog da na napad odgovore napadom. Časovnik je pokazivao 16 sati i 50 minuta kada su tog nedeljnog popodneva prvo komanda korpusa, a zatim i inženjerijski poligon bili zasuti rafalima i ručnim bacačima.

Varaždinski rat je počeo.

Preko radio-veze pozvao me je general Trifunović i proveravao da li sam spreman za otvaranje vatre.

„Jesam“ — vojnički sam odrezao... Седа, Џја i Voja Bilo je 17 časova i 35 minuta.

Komandujem: „Pali“!

Snažna detonacija prolama trenutnu tišinu u kasarni „Kalnički partizani“. Zlokobno šište mine u letu ka cilju. Odjekuje eksplozija, pa zaredom Još pet mina. Svaka mina — pogodak.

Dužnost zastavnika Radosava Nikolića je da na „motoroli“ prisluškuje veze hrvatskog MUP-a i potvrđuje da je cilj pogođen. On je svake noći, kada su borbe počele, preko te male radio stanice osluškivao „igru rekla-kazala“ u kojoj su „glumci“ bili na onoj strani fronta. Šifre su označavale pripadnika zaraćenih strana. „Čeda“ je bio četnik — Srbin, „Uja“ — ustaša Hrvat, a „Voja“ — pripadnik JNA.

Često su te „igre“ imale čisto humorističko-satiristički karakter, a nekada su bile veoma ružne, odvratne, pune mržnje i pretnje. U večernjim časovima slušali smo te radio-poruke pitali smo se kakvi to ljudi šalju smrt na nas, koji se, u blokadi, branimo. Sa objekta — skladišta „Nova ves“, udaljenog 5 km od kasarne, javljaju da se neprijatelj grupiše za napad na skladište. Izveštava vodnik I klase Radenko Magazin, učesnik u pohodu na državnu granicu. Traži pomoć artiljerije. Магедијет тајоги Stefanoviću, komandantu mešovitog artiljerijskog diviziona koji je komandant jedinice samo na papiru, jer se ona osula — da iz jedne haubice „Gvozdik“, otvori vatru radi odbrane „Nove Vesi“.

U sumrak sevnu plamen, prolomi se prasak, haubica grmnu, a u daljini se začu snažna detonacija. Magazin me izvesti, da su granate pogodile cilj i da se napadač bezglavo razbeža0o...

Noć je.

Naređujem: trećinu ljudstva držati na položajima spremno za trenutno stupanje u borbu, ostalima. obezbediti odmor; ukoliko budete napadnuti odgovorite vatrom, ukoliko je potrebna artiljerijska podrška, Ostvarićemo je na vaš zahtev po Cilju koji vi odredite, svaki sat javljajte se na vezi...“

Назам а 52