Arhiv UNS — Humoristička štampa

Kad baba pođe još naviše uz noge, pred Jovandekom se pomrači bijeli dan, zatreperi izmrežana živica i usm mu se nasuše vrućim suvim pepolom. Huh, grom je übio, bolia je od svake đevoike! Odumirao je onako na mjeslu, gubio se i nekud čilio, i sad više nije b ; o pod živicom, u mladim koprivama, nego tatno pored samih ženinih nogu. Putovao je objema rukamn uz njene obline koje se sve više otkrivaju . .. Draga buvo, buvice .. . se glavačke za buvom, žmiceci od uzbuđenja, a kad je ponovo puo na zemlju i progledao, našao je ovaj božji svijet opet na svom starom mjestu. Kutak tajnovita raja, ukriven iza hrmbara, bio je opustio, a uz tuđu ? vicu ležao je poznat mu starac, Jovandeka Babić, ožaren s koprivom i s gaćama punim sitnih mrava. Eto ga vidi sad! Nema Veselice da se i on začudi, nema pola Jovandekine duše, pa starac, sam sebe hrabreći, kreće put babine kuće i bodro bije štapom o avliska vratanca. Ehej, domaćine! Poznata žena poplašeno virne na vrata kao da je to zove i ječi čitava šuma, pusta divljina, sam rat, a onda se čitav taj njezin raspršeni strah svede i nepovjerljivo uoštri u jednu jedinu tačku kod vratnica, u Jovandeku. Ehej, domaćice, jesi li rada putniku namjerniku? Starka kočoperno vesla suknjom preko avlije i otuđeno, iskosa, mjeri nepoznatoga. Hm, svetice mi, kao da ti Jovec nije vidio mravinjaka! Sladeći se svojim rođenim izmišljanjem, Jovandeka priča babi kako je on, kukavni crkvenjak iz Podgorine, izbjegao od turskog zuluma i Tigrove pizme, pr sad luta po svijetu kao jedna božja čelica bez svoje košnice. Pa sad, moja sestro, lijećem oko tuđe trnke, zavlačim se pod tuđu .. . (Joj, ženska glavo, medena trnko moja!) Domaćica ga vodi u kuću mjereći ga iskosa, ženski plaho i radoznalo, ispitivački, zeričak podrugljivo i nadmoćno.

He-he, još je tebi, riđušo, do te rabote, vidim ja! smijucka se u sebi Jovandeka i čedno kašljuca. Malo ti treba meni, božjaku: ponjavu poda me, torbu pod glavu i gotovo. Ne mari ništa ako se nađe i koja buva. Buvica, božji stvor. Baba, durašna muškobanjasta udovica, sama je u kući. Sin joj je u narodnoj odbrani Hije Delije, lomi se sad nekud po planini Kunovici sklanjajući se od Tigra, pa Jovandeka dođe domaćici nekako kao saveznik. I on bježi od iste nevolje. Raste i zgušnjava se siv pr'ah sutona, pokriva ovaj uzbuđeni božji svijet, a Jovandeka sjedi uz ognjište, zuri u plamen uokrugljenim mačjim očima i umuje; U svijetu je toliko prijatnih kuća, dobre vatre i dočeknih domaćina, a đavo ipak ne sjeđi s mirom. Uzvije tamo negdje u tuđini prašinu, pokrene zemlje i narode, dignu se vojske i ordije, pa ti sad ostavljaj rođeni prag i lomi se od nemila do neđraga, Zašto ne bi i jedan i drugi kralj uzeli kolje u šake, Izišli na među i tu se potjerali, pa ko nadjača. Zašto sve to mor'a ići baš preko Jovandekine stražnjice?

Obnoć se starina vrpolji na podu, stenje i uzdiše. Domaćica 'se javlja s kreveta. Tebi je dolje kanda tvrdo? Tvrdo. I nekako neobično samom čovjeku. A vala, ni tebi ne bi bog ništa da se pomakneš tamo do zida. Domaćica oćuta. Jovandeka se diže, pipka krajem kreveta, dok se ona divIjačno i mučke pribija do samog zida. Tek pošto se neobični konagdžija i sam uvalio u postelju, žena se oglasi grgutavo i prijekorno; Vala, da sam znala da si tako napasan, baš te ne bi’ puštala u kuću. Sta ćeš, obezobrazio se svijet. Začas ti može kakva vojska na vrata: izlazite, ti, Jovane, i ti, Stevka, iz svog rođenog kreveta, da mi legnemo. Tako ti je to. Kakve sam sreće, još će se i to desiti. Jovandeka dobrodušno zarza; ~~ Bogami, ne da tebe Jovan, ovčico nioja bjelonoga. Ih, i ti si mi neki vražji crkvenjak, šake ti k’o lopate. He-he, u Jovana sVe obilato, darbv’o ga dragi bog.

nav i k a koja postaje uzrok mnogih nedaća u životu

epigram i roman

JOVAN JOVANOVIC - ZMAJ

Že!iš dva-tri epigrama, Ako bih naplsat mog’o; Epigram je mučan poso: REČI MALO, MISLI MNOGO. Da si roman zaiskao, To mi ne bi teško palo; S romanom je sasvim drukče; REČI MNOGO, MISLI MALO.

vE TrEn/Ača •

3