Arhiv UNS — Kultura

OD SMRTI SE NE MOŽE POBJEĆI

Ako je osjećaj primarnog straha onaj ideal kojem vodi pozorište s onu stranu konvencije, spajajući život i pozorište, onda mogu reći da sam, kao pozorišni kritičar i građanin Sarajeva, osjetio kulminativni trenutak predstave „Država koja se raspada" (Iz oproštajnog pisma)

Ja nemam dmge ostmge da smer moj Mamuza, osim svog vlastoljublja, Koje, u sedlo htevši da se vine, Preskače sam taj smer i sumava se Na dmgu stranu. V. Šekspir: Magbet

Prijatelju, kad jednom, iznevjeren odljudi, pobjegneš u brda, i kada te i tamo snađe jad, kome ćeš pobjeći?: Sarajevo 15. maja 1992.

Ivaj tekst pod radnim naslovom Oppoštajno pismo pišem u danima kada se spremam za dobrovoljno izgnansto i kada se po beogpozorištima gase alcreditivi Maira Musafije, kritičara Drugog programa Radio-Beograda. Iz te gozicije izgleda mi kao da opisujem luk opjevan u Šekspirovim stihovima koje izgovara Magbet, projicirajući sliku vlastite sudbine kojom ne može ovladati. Zašto, dakle, ne mogu zadržati svoje mjesto pozorišnog kritičara u gledalištu beogradskih pozorišta, mada su moje ambicije bile usmjerene ka njemu? Često samog sebe prekorijevam što sam u vrijeme studija, a i ranije, zavidio onim Ijudima koji su živjeli u ~interesantno" vrijeme, naime u ono vrijeme o kojem smo učili u istoriji kao o periodima revolucionarnih promjena kada je Subjekt dolazio do izražaja. Zaista, kad živite u stabilnom poretku, ma kakav on bio pravedan, nepravedan, ovakav ili onakav imate utisak kako se politika odvija negdje iznad vas, plutajući u sferama koje vas ne dodiruju. Nešto kao ulje i

voda. Vi živite u vodi, osjećate sloj ulja iznad vas, ali plivate u jatu, slijedeći logiku i hijerarhiju stabilne društvene zajednice. U „interesantnom" vremenu, koje je nastupilo, nestalo je stabilnog poretka, jato se raspršilo, ulje i voda su se pomiješali i čovjek, pojedinac, osuđen je da pliva u masnoj vodi po sopstvenom izboru. ]e li taj izbor trenutak izražavanja Subjekta? Kakav je izbor jednog pozorišnog kritičara? Živjeti u državi koja se raspada, znači živjeti u teatraliziranoj stvarnosti u kojoj imate protagonistu, tragičnog junaka. Definisani Subjekt? To je Država. Pozorišni kritičar, moram priznati, u prvo vrijeme se raduje, uzbuđuje ga slijed do tada nedopustivih postupaka. Televizor, naša najdraža osmatračnica, postao je interesantan. Političari, koji su do tada bili nijemi kao ribe, progovorili su razumljivim jezikom i otkrili svoje prednosti i nedostatke, neukost i učenost, sličnosti i razlike. Čarobna riječ demokratija djelovala je poput naočala koje skidaju odjeću, sve je postalo „dostupno" i stvar ličnog izbora, opredjeljenja. Pozorišni kritičar odabire ulogu posmatrača. On živi pozorište u pozo-

rištu i pozorišna scena čini se derivatom stvarnosti u kojoj se odvija velika drama propasti jedne države. iH Hpko vrijeme prolazi, sve in|H »tenzivnije osjećate koliko se u stvarnosti voda zamutila, k a k° je sve teže u njoj disati i živjeti, pa vam pozorište kao 1111l svijet ideja nudi čistiji medij za praćenje života. Ono po-11 ||| staje izolovani prostor u koH| |||jem možete da dišete, ali i da it Hlvidite i predvidite ono što ne biste željeli ishod velike drame koja se odvija u stvarnosti. U stvarnosti je pozorišni kritićar i građanin Države koja se raspada, on je taj koji prati i trpi radnju. U društvenom životu Države koja se raspada uloga pozorišnog kritičara promjenjena je utoliko što teatralizirana stvarnost uistinu prekoračuje građansku konvenciju kao posljednju granicu teatra mundi, dakle postiže ideal surovog pozorišta i izlazi iz okvira svake konvencije, pa prema tome i teatarske. U tako „nezaštićenom" prostoru bavljenje pozorišnom kritikom, kao i svaki drugi normalni posao, pod okom proždrljivog Moloha, postaje izlišan i bezvrijedan.

Strah od smrti konkretizuje se u fizič-1 ki osjećaj mučnine, on je organski zasnovan i on pod sebe podvodi sve čovjekove aktivnosti. Osjećaj više sile opipljiv je kao što bi mogao biti kakav požudni i prezrivi pogled Moloha, kojem bi u inat da se suprotstave normalnim ponašanjem i slobodnim posmatranjem. Ostaje: ili se boriti ili pobjeći. Ako je, dakle, osjećaj primarnog straha onaj ideal kojem vodi pozorište s onu stranu konvencije, spajajući život i pozo- ! rište, onda mogu reći da sa, kao pozorišni kritičar i građanin Sarajeva,; osjetio kulminativni trenutak predstave Države koja se raspada poslije kojeg bih radoznali pogled posmatrača ka ishodu drame morao suočiti sa smrću, sa vlastitom smrću, sa ništavilom koje ukida smisao. Biti posmatrač, pozorišni kritičar, znači otkrivati smisao, znači i u smrti kraIja i u smrti prosjaka vidjeti smisao. Smrt u pozorištu, dakle, ima smisla, ona je dio zaokružene cjeline predstave kao idealnog sistema u kojem se ideja može razvijati sa svim konsekvencama. Smrt u teatraliziranoj stvarnosti je besmislena, jer ideja po kojoj se u jednom trenutku svijet mijenja, samo je jedna od mnoštva ideja koje bi se u pozorištu realizovale u različitim predstavama. distancu, sa iskustvom onoga koji je snagu predstave u teatraliziranoj JHJ stvarnosti osjetio u njenoj kulminativnoj tački, onda kada se u stvarnosti desilo |U ono što je svaki do tada usl&i vo j enu konvenciju dovelo u ||||||| pitanje i smrtnost čovjekovu njegovu ontološku slabost postavilo ispred svih ostalih njegovih slabosti i prednosti, došao sam u Beograd. U aprilu jcTzgledalo da dolaskom u Beograd ulazim u stabilnu zonu u kojoj vlast, ma kakva da je, osigurava zaštitu koju građanska konvencija pruža. Biti pozorišni kritičar i građanin izbjeglica činilo se u izvjesnom smislu kao prednost. Obogaćen iskustvom, sa još više Ijubavi za pozorište, koje je pritom kvalitetnije od onog koje sam do tada imao prilike pratiti, cijenio sam privilegiju rezervisane stolice pozorišnog kritičara. Vremenom, pogled Moloha počeo me je vrebati i ovde. Ni sam ne znam da li znaci raspada koje ovde prepoznajem u redovima za benzin, u nestašicama, u nervozi prolaznika, u upornosti političara da do kraja ostanu ukopani na svojim pozicijama, i još mnogim drugim sitnim i krupnim detaljima, vode ka istom razbijanju svake konvencije i degradaciji čovjeka. Znam samo da ne želim ponovo da x se suočim sa strahom i tjeskobom, da ništavilu pogledam u oči. Drama Država koja se raspada kao da nije završena i ja ovaj put odlučujem da njen posljednji čin posmatram sa daljine, sa definitivno postignute distance, rizikujući da zauvijek izgubim svoje prijatelje, rezervisano mjesto pozorišnog kritičara u petom ili sedmom redu, ali u nadi da ću sačuvati i povratiti svojstvo i dostojanstvo građanina. Dok se opraštam od Beograda, upozorava me drevni glas: „Prijatelju, kad jednom iznevjeren od Ijudi, pobjegneš u brda i kada te i tamo snađe jad, kamo ćeš tada pobjeći?" (Mitsune) Od smrti se ne može pobjeći. ■

Mair Musafija

Beograd, 22. oktobar 1992.

OSTALO JE ĆUTANJE

Bosna u Beogradu

gstalo je ćutanje rekao je Hamlet. Po ko zna koji put ponavljamo istu misao, jer nemoguće je opisati sve te sumorne i tužne priče, pretnje, uvrede i izgubljena prijateljstva, koji su životna priča umetnika iz Bosne. Ovo bi trebalo da bude beo list hartije, jer bi to bio najverniji simbol vremena sadašnjeg. Naše izbegle kolege jednostavno ne mogu da govore o svojim patnjama. Oni samo žele da prežive ovu stvarnost. A opstati, znaći stvarati i postojati u svetu iluzija i time očuvati duh i snagu, i doživeti ličnu katarzu. Nespremnost da govore o svom položaju u izbeglištvu istovetna je i kod studenata sarajevske pozorišne akademije, koji u Beogradu pokušavaju da nastave rad, ali i kod ostalih glumaca, pisaca i reditelja. 0 problemima nerado govore i oni koji već godinama žive i rade u Beogradu. Ljudska katastrofa koja se zove rat, navela ih je na to da ćute, pate i rade. Da pokušaju da budu umetnici i da tako zaborave sve što ih opterećuje. Mnogi od niih ne znaiu da ii su im ma jke, očevi, deca još živi. Ne zna ju ni to da li će se ikada vratiti u svoje mesto. Ne znaju hoće li ikada više ući u pozorište koje su napustili kako bi spasili goli život. Strašno je kada svi Ijudi jedne zemlje postanu glumci opšte Ijudske tragedije. Žalosno je kada grad ostane bez pozorišta, a pozorište bez umetnika i kada oni, spašavajući sopstveni život, beže iz stvarnosti u pozorište ~s one strane duge". Možda je od svega najvažnija upravo ta njihova borba borba za spas i očuvanje duha. Ostalo je ćutanje. ■

V Popović/M. Mitić

7