Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

VELIKI ZADACI

Hoće li prvi odlučniji korak u susret pravilnom i pravednom rješenju gorućih narodno-poHtičkih pitanja u zemlji ostati , za dogledno vrijeme, i posljednji? Hoće li drugi korak krenuti u prazno ili ga uopće ne će hiti? Zar uzmak nakon prvog uspjeha, koji otvara prve vidike demokraciji i narodnim sloboštinama? Teška pitanja, koja danas postavljaju najširi narodni redovi, a na koja još uvijek nema jasnog odgovora. Radnička klasa zna, da će svaki razvoj situacije, koji bi se kretao u okviru potvrdnih odgovora na gornja pitanja, značiti sudbonosno poigravanje s narodnom voljom, jest njezino izigravanje. U pitanju su NEPOSREDNI zadaci, NEPOSREDNA akcija u narodu, a ne daleka budućnost, koja bi se dočekivala skrštenih ruku. Radnička je klasa radosno pozdravila pribiranje demokracije, ona će uvijek najborbenije podupirati njene zahtjeve, ali ona će tražiti i ispunjenje zadataka, koje je sama ta ta demokracija sebi postavila. Borba za demokraciju i narodna prava sastavni je dio teške borbe, koju radnička klasa vodi na političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom području. Ishod te borbe pretstavlja upravo njen životni interes u današnjoj političkoj situaciji. Radnička klasa ne puca preko cilja kako to rado naglašuju možda i dobronamjerni ljudi iz demokratskih stranaka, i ne traži u današnjoj situaciji ništa više od svih onih grupacija, koje iskreno žele rješenje svih visećih narodno-političkih pitanja u duhu demokracije. Pored toga, ona traži za sebe ravnopravno mjesto u taboru demokracije, i to u obliku SAMOSTALNOG I JEDINSTVENOG političkog faktora: U DUHU DEMOKRACIJE. Nesumnjivi uspjeh, koji je postignut, nameće nove, veće i odgovornije dužnosti. Ako se te dužnosti ne će znati ispuniti, ako se ne će htjeti razviti široko zasnovana djelatnost među narodnim masama, taj će se uspjeh pretvoriti u teško razočaranje i rasulo živih demokratskih snaga i pokreta. Politika čekanja nije donijeta nikakve koristi narodu ni do sada, ali produživan je takve politike pretstavljalo bi pravu nesreću. Reakcija diže glavu. Pribiranje fašističkih i reakcionarnih snaga sviju boja vrši se brže, nego je to itko mogao ranije naslućivati. Otpor protiv nadiranja demokracije i narodnih težnja jači je, nego što su očekivali oni, koji su vjerovali u nesmetani razvoj u pravcu demokracije. U istom taboru, koji žilavo pruža taj otpor, odjednom su se našle grupacije i stranke, koje su se do jučer međusobno gložile i satirale. A narodi očekuju izvršenje davno izrečenih obećanja, i to sa svetim pravom. Traže od vodstava demokratskih i seljačkih stranaka, kojima u većini svojoj pripadaju, djela i akcije. To traži i radnička klasa u čitavoj zemlji. Jer sada, kad je postignuta jasnoća i sloga u osnovnim narodno-političkim pitanjima u taboru demokracije, kad postoji i oblik jedne čvrste političke formacije, riječi treba da se provedu i u djelo.

(svršetak na drugoj strani)

RADNIČKA KLASA I DEMOKRACIJA

»Ne može se govoriti o parlamentarizmu, gdje nema narodnog zastupstva, izabranog potpuno slobodno, kao što se ne može govoriti o demokraciji, gdje nema slobode javne riječi i štampe. Slobodni izbori, sloboda sastajanja i udruživanja, sloboda štampe, to su temelji demokracije. Bez njih nema demokracije, kao što j L uopće nikada i nigdje nema, gdje misao nije slobodna i gdje narod ne može svoju misao provoditi «.

Ovo je napisao u svom uvodniku »Hrvatski Dnevnik« dne 15. ov. mjeseca. Mi to ne navodimo zato, što bi to bilo nešto čudnovato i iznimno, jer mi dobro znamo, da je Hrvatski seljački pokret oduvijek bio i morao biti demokratski pokret. Seljački pokret po svojoj biti i naravi ne može biti nego samo demokratski pokret, a osobito naš seljački pokret, kojemu su temelje dali i učitelji bili Ante i Stjepan Radić. Taj pokret kad ne bi bio demokratski, on bi prestao biti seljački i iznevjerio bi se nauci svojih osnivača i učitelja. Ali i pored fbgST ffit уМШ* milo -i - dajemo tome osobito značenje, što »Hrvatski Dnevnik« kao glasilo tog pokreta, potcrtava i naglašava potrebu demokracije i demokratskih prava, jer je to, pogotovo za današnje doba, od ogromne važnosti. U međunarodnom okviru i unutar granica pojedinih država, a posebice kod nas, od prvobitne je važnosti borba za demokraciju i demokratska prava, jer bez toga se ne može ni korak napred u rješavanju svih drugih pitanja, pa ni nacionalnog pitanja, kao što nam najbolje dokazuje i sam akt od 8. listopada sklopljen između SD-koalicije i beogradske Udružene opozicije. Osim toga, polažemo ogromnu važnost, da se stalno naglašava demokratsko obilježje Hrvatskog seljačkog pokreta, jer se na taj način povlači jasna demarkaciona linija prema svim protudemokratskim i fašističkim elementima. Nažalost, pod krinkom jedinstvenosti općeg narodnog pokreta uvukli su se u redove hrvatskog seljačkog pokreta mnogi protudemokratski i fašistički elementi, ali ne namjerom da borbu tog pokreta pomognu i pospješe, već nasuprot za račun i po nalogu svojih domaćih i stranih gospodara da tu borbu slabe i koče, a samom pokretu da u danom momentu zabiju nož u leđa. To su frankovački i klerikalni elementi, koji nemaju ništa zajedničko sa seljačkim pokretom, kojima je taj pokret stran i tuđi; oni mrze seljaka, jer su protudemokratski, dakle protunarodni. Njima je danas seljački pokret zgodan i odgovarajući krov, pod kojim oni mogu da pripremaju svoje fašističke, protunarodne namjere i planove, za koje žele da u podesnom času iskoriste taj pokret kao masovni pokret. Dakle, i sa tog gledišta ima svoje veliko političko znače-

nje naglašavanje demokratskog obilježja hrvatskog seljačkog pokreta. I konačno, to isticanje demokracije i demokratskog principa za nas ima ogromno značenje i radi toga, što time hrvatski seljački pokret indirektno priznaje, da i naša radnička klasa u svim hrvatskim krajevima, i to baš na osnovu tih demokratskih načela ima puno pravo, da osniva svoj samostalni klasni pokret (politički i sindikalni), koji je uz seljački pokret i uz naprednu inteligenciju, jedini iskreni i istinski borac za demokraciju i narodnu slobodu, a ujedno i najprirodniji i najpouzdaniji saveznik u toj borbi. Jer ne može se ni zamisliti, da bi jedan pokret, kao što je naš seljački, koji je po svojoj biti i naravi strogo demokratski, koji traži i bori se za demokraciju, mogao poricati ili čak spriječavati jednu čitavu društvenu klasu (t. j. radničku klasu), da ona postane samostalan politički činilac i kao takav da dade svoje savezničke snage u borbi protiv fašizma i reakcije, a za denost. Zar se u današnje doba neizmjernog razvitka nauke, u doba visokog tehničkog napretka, velike materijalne i duhovne kulture, dakle, sve samih tekovina koje su dobivene umom, ali još više žuijevitim trudom ruku radnog naroda, zar se u takovo doba u modernom društvu može voditi demokratska politika bez i protu 7 radmčke klase? Zar se može i zamisliti borba za slobodu i ravnopravnost bez radničke klase, kojoj je oduvijek ta borba bila nerazdvojivi sastavni dio njezine borbe za socijalno i ekonomsko oslobođenje ? Ne može postojati prava demokracija bez i protiv radničkih masa, koje su po svom socijalnom i ekonomskom položaju, uz seljačke mase, pravi izraz i izvor svih demokratskih težnja. Ne može se provoditi prava demokratska politika bez i protiv radničke klase, koja je u povijesti svih naroda, osobito za viadavine reakcionarnih i diktatorskih režima, dala najviše političkih i ekonomskih žrtava. I naša je radnička klasa u doba reakcije i diktature davala goleme političke žrtve u borbi za slobodu i demokraciju. 'J isto vrijeme naše je radništvo, jednako kao i seljaštvo, podnosilo i najveće ekonomske žrtve, time što je najteži dio velike privredne krize nosilo i još uvijek nosi na svojim leđima. Radi svega toga našoj radničkoj klasi nameće se neminovna dužnost, da se ona danas bori za demokraciju i za puno rješenje nacionalnog pitanja i da svaku takovu borbu svim svojim silama pomogne. A da tu dužnost uzmogne u punoj mjeri izvršiti ona ima nepobitno političko i moralno pravo, da osniva svoj vlastiti samostalni klasni pokret.

PAUL VAILLANT COUTURIER Jedna kratka Havas-ova vijest iz Pariza donijela nam je, u razmjerno brzom razmaku, još jednu smrt: poslije Barbusse-a i Gorkog, umro je i poznati francuski publicista i neustrašivi borac za bolju budućnost čočovječanstva Paul Vailland-Couturier, Vailiand-Couturier bio je glavni urednik francuskog izdanja poznate revije »La litterature International« (organ Međunarodnog udruženja rev. pisaca, u čijim redakcijama danas sjede poznati književnici AndersenNexo, E. Glaezer, M. Gold, R. Rolland, J, dos Passos, a u njima su bili i Barbusse i Gorki) i član upravnog odbora (sa Barbusse-om, Gorkim, Rolland-orn i Gide-om) časopisa Commime. Duh eminentno blistav i živ, u izvjesnim momentima fanatično predan svom životnom vjerovanju: borba, nepoštedna borba protiv sveg mračnjaštva, Vailiand-Couturier je bio od onih rijetkih ljudi koji iskreno, i toplo, i intenzivno osjećaju .narod, njegove patnje, njegovu romantiku i njegove borbe. Pisao je o obrani kulture, o zabranjenim pjesmama što su se pjevale za vrijeme 1914 —1918, o žutom smijehu ... A u prvim danima martovskog pevrata 1917 godine bio je među prvima koj! su na te događaje gledali blistavom jasnoćom. Vrlo aktivan, Ćouturier ne samo što nikada, ni u intimnim diskusijama ni u običnom konvencionalnom saobraćaju nije otstupao od svog uvjerenja, nego je gotovo u svakom radu nadmašivao i onaj tzv. maksimum koji može da da jedan čovjek: iz Parlamenta (bio je i narodni poslanik) jurio je u redakcije, iz redakcije na kakvu političku ili kulturnu manifestaciju, pa opet u redakcije i tako iz dana u dan, iz noći u noć, sve do smrti. Međutim, ta pretjerana zaposlenost javnim funkcijama svodila je njegov književno-publicistički rad uglavnom na kratke, sažete, ali veoma uvjerljivo pisane članke, i jedini mu je opsežniji rad Dictature des Morts, čiji je jedan fragment (Figures) bio objavljen i u Commme-u. Odličan stilista, on nikada nije smatrao suvišnim da u bezbroj varijacija ponovi osnovnu misao svoje ideologije: »Marksizam nije ni crkva, ni etiketa. To je naučna metoda, to je ključ«. Treba samo poznavati rukovanje ključem. Treba mu prići s iskrenošću. Treba osjetiti dinamizam te njegove snage, potrebno je ponijeti ga u sebi. A Paul VailiandCouturier zaista je bio odličan poznavalac tog ključa, koji je ujedno i sastavni dio njegovog složenog života. bt-

Kulturni odbor pomoći

Zagrebački književni list »Kultura« donosi (u broju od 15. X.) na uvodnom mjestu pisma g. dr. Ive Poli tea, predsjednika Advokatske komore u Zagrebu, i g. Vladimira Sirnica, predsjednika Advokatske komore u Beogradu. U svojim pismima spomenuti radnici zalažu se za pokretanje akcije oko zbrinjavnja i zaštićivan ja siromašnih porodica političkih osuđenika. Kako javlja uredništvo »Kulture«, formiran je već Kulturni odbor pomoći (KOP), koji će, uz pomoć i sudjelovanje nekih uglednih javnih radnika, organizirati akciju za pomaganje porodica, čiji su hranitelji lišeni slobode zbog političkih istupa.

Poštarina plaćena u gotovom

ПОУI LIIT

1 A S¥ A SA¥REMENA PITANJA

God. i.

UREDNIŠTVO I UPRAVA Mažuraničev trg 3 dvor. I kat

IZLAZI SVAKE SUBOTE

ZAGREB, 24. listopada 1937.

Pretplata godišnje 48, polugod. 24, četvrtgod. 12 Din. Post. ček. rač. 31117.

Cijena 1" - Din.

Broj 3