Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

SELJACI U ŠPANIJI

14. aprila 1931. godine pala je najstarija dinastija Evrope: Španija je postala republikom. Koji su uzroci i koji je neposredni povod tome preokretu? Neposredni povod bijahu izbori, održani 12. oprila, prvi »slobodni« izbori u Španiji, nakon osamgodišnje diktature Primo de Rivere. Izborna borba i pobjeda republikanaca stavila je u pokret mase radnoga naroda i strah da bi se taj pokret mogao pretvoriti u otvoreni ustanak, prisilio je novoizabrane municipalne vijećnike, da proglase republiku. Najprije u Oviedu, zatim redom u Sevili, Barceloni itd., te konačno i u Madridu (14. aprila). Španija je pretežno agrarna zemlja. To svjedoče statistički podaci o zanimanju stanovništva (1910. godine bilo je od svih zaposlenih 56 posto zaposleno na poljskim radovima), podaci o nacionalnoj imovini i prihodima (Francuski nacionalni ekonom Barthe preračunao je, da od 2.940 milijuna funti šterlinga narodne imovine pripada poljoprivredi 1,540 milijuna, i da od 228,2 milijuna funti narodnog prihoda otpada na poljoprivredu 116), te podaci o izvozu (otprilike 60 posto ukupnog izvoza otpadalo je 1930 god. na poljoprivredne proizvode). Uprkos ti mčinjenicama, obrađuje se u Španiji manje nego 50 posto zemlje sposobne za obradbu. Od 45 milijuna hektara agrarne zemlje pokriveno je 25 mil. ha livadama, ispašama, šumom itd. Dio od toga ostaje potpuno neiskorišten, a drugo služi za pašu, za lov itd. Više od svjetske krize i više od vremenskih nepogoda, koje su snašle zemlju u godinama 1929-31, dovele su do propasti poljoprivrede i do revolucije podjela posjeda zemlje, agrarni odnosi (preostaci feudalizma) i konačno nacionalno pitanje. Promotrit ćemo svako od tih pitanja napose. Godine 1920-24 katastrirana je otprilike trećina sveukupnog areala (27 andaluških, estremadurskih i kastilskih provincija 18 milijuna hektara, 36 posto areala). Ta je katastracija pokazala da je 67 posto obrađivanog tla vlasništvo od 2 posto velikoposjednika (preko 100 ha zemlje) ili obrnuto da na 76 posto malih posjednika (a to su seljaci otpada tek 7,4 posto obrađivane zemlje! U Estramaduri ima posjeda koji dosižu i 20.000 ha. Gotovo čitava provincija Jaen u Andaluziji pripada 12-torici posjednika. Vojvoda Alba posjedovao je zemlju i dvorce u gotovo svakoj od 49 provincija, a grof Romanones vlasnik je većeg dijela provincije Guadalajara. A i crkvi i manastirima pripada oko 3,5 mil. hektara tla. Posljedica je takve podjele veliki broj siromašnih seljaka i još veći broj seljaka-radnika. Njihov se broj cijeni na 4 milijuna i taj je golemi broj uzrok strahovitog siromaštva stanovništva Španije. Agrarni odnosi u Španiji karak*terizaranß su velikim raširenjem unajmljivanja zemlje. Gotovo polovica malih seljaka nijesu posjednici, nego najamnici. Od katastriranog zemljišta 5,7 milijuna (dakle trećina) unajmljeno je.

Agrarni problem ne možemo pravilno ocijeniti, ako se ne osvrnemo još i na nacionalno pitanje. Ono je za Španiju uopće, a napose za njen agrarni problem, od velike važnosti. Više od 25 posto stanovništva jesu narodne manjine: Katalonci 2,3 mil., Baski 1,6 mil. i Galicija 2,1 mil. ljudi, iskorištavano je bilo od »tuđinaca« koji su vlasnici zemlje (Kastilci u Galiciji), bilo pak u ime poreza (Katalonci). Republikanska vlada poduzela je neke mjere, koje se u prvi mah pričinjaju zgodnima da üblaži i olakšaju položaj seljaka. No to su bile demagoške mjere: one su ili ostale samo na papiru ili su pomogle tek velike posjednike. Da »pomogne« seljake-nadničare izdan je 2. VII. 1931. dekret o uvođenju 8-satnog radnog vremena (taj je ostao samo na papiru), 12. VI. 1931. dekret o osiguranju radnika (i to nije nikada provedeno) i 28. V. 1931. dekret (zakon od 9. IX. 1931.), koji propisuje veleposjednicima, da smiju unajmljivati samo radnike iz mjesta na području njegova posjeda. (Ovo je postalo sredstvo da se raspiri međusobna mržnja među seljacima). Sve te mjere nijesu ništa izmijenile na sistemu agrarnih odnosa, one ne diraju feudalnih ostataka, one ne popravljaju položaj seljačkog naroda. Pa i mogućnost »reforme posjeda«, koju je republikanska vlada morala pod pritiskom masa obećati ,a koju je htjela i provesti, nastojali su latifundisti (veleposjednici) otkloniti otvorenim izigravanjem i sabotažom. Pod izlikom, da izvlaštenje koje predstoji oduzima volju za (Tad, ostalo je mnogo polje neobrađeno, žetva je podbacila ,a cijene su se stale dizati. Očajno stanje postalo je tako još očajnije. A u čemu se sastoji ta t. zv. »agrarna reforma«? O njoj valja da još progovorimo riječ-dvije. Svu zemlju, koja pripada jednom vlasniku i prelazi neku maksimalnu veličinu, tako kazuje zakonski predlog, može država da izvlasti. Taj je maksimum vrlo visok. On iznosi 600 hektara (u prvom predlogu 300 ha) za zemlju posijanu žitaricama, 300 ha (u prvom predlogu do 200 ha) za tlo posađeno maslinom, 100 ha za vinograde, 300 ha za voćnjak, za pašnjake 750 ha (u prvom predlogu 400 ha). Ti se brojevi odnose na nenavodnjavanu zemlju, za navodnjenu je maksimum 10-50 ha (u prvom predlogu 10 ha). Izvlaštenje ima da slijedi prema predlogu naročito izabranih tijela; ponajprije centralne junte i lokalne junte, a zatim instituta za agrarnu reformu. Osim toga, utvrđen je i red po kome se vrši izvlaštenje. I taj je red mijenjan od predloga do predloga. Dok su u prvim nacrtima senioralna dobra bila na prvom mjestu, u Četvrtom nacrtu došli su već na prvo mjesto posjedi ekskralja i crkve, a u petom državna zemlja. Za izvlaštenu zemlju treba da vlasnici dobiju otštetu, a sredstva za to namaknut će se novim porezom. Taj porez snosi konačno opet seljak. Prema tome odgovara ta refor-

ma potpuno interesima građanskorepubiikanske demokracije, buržoazije, veleposjednika, a položaj seljačkih radnih masa nije popravljen. On može da se popravi jedino odlučnim mjerama potpunog preobražaja poretka, koji će donijeti i nove odnose rada, istinsko rješenje agrarnog problema potpunim prelaženjem zemlje u ruke onih, koji je obrađuju i kolektivnim obezbjeđenjem moderne racionalne zemljoradnje. Vlada Pučke Fronte (Frente Popular) počela je ovakvim mjerama prije izbijanja građanskog rata ljeti 1936., a pobjeda radnog naroda i radničko-seljačka vlast u Španiji imala bi da definitivno, kao i sva ostala pitanja, riješi i ovo, potpuno u skladu s interesima radnih masa, koje sačinjavaju pretežitu većinu naroda. Kako se kolonijalni posjed Španije stalno smanjivao, bili su njeni vladajući slojevi upućeni na iskorištavanje domaće potlačene klase. Uvozom stranog kapitala radne su mase pored toga pale još i u ropstvo tuđinske buržoazije. Goleme zaštitne carine i porast cijena agrarnih industrijskih proizvoda vodi do kobnog siromašenja zemlje. Pored velikih prostora (505,000 km 2 ) Španija je slabo napučena (24 milijuna stanovnika), a narod unatoč tome u silnoj bijedi. Feudalci posjeduju čitave provincije, a mase poljoprivrednih radnika ni parčeta zemlje. U Španiji se i prema najnovijim statistikama 57 posto stanovništva bavi obrađivanjem zemlje, a ipak se narod ne može prehraniti žetvom. Socijalna natražnost sprečava iskorištavanja proizvodnih snaga, i tako je, začudo, ta zemlja morala još i da uvozi kruh! Prema najnovijim podacima klasa veleposjednika u Španiji obuhvata 20.000 do 30.000 s posjedom od 100 do 100,000 hektara, a ti posjeduju 2 trećine sveukupne zemlje. Najveći je veleposjednik crkva kao cjelina, no ona je istodobno i najveći kapitalist, posjeduje banke, industrije, kuće za iznajmljivanje itd. Buržoazija nije toliko jaka kao u ostalim zemljama Zapadne Evrope. Broj bogatih seljaka, sa posjedom od 30 do 100 hektara, ne može se danas utvrditi zbog nestašice statistike, a isto tako nedostaju najnovije statistike o srednjim i siromašnim seljacima. Srednji je seljak siromašan u punom smislu te riječi, jer ga eksploatiraju i država i crkva i feudalci. Madariaga: »Agrarni zakon stvara sloj seljaka, koji je jedva različit od poljoprivrednih nadničara«. Standart života tih seljaka i poljoprivrednih nadničara toliko je nizak, da se može uporediti s poluživotinjskim stanjem. Kuće se na selu sastoje često iz jednog kreveta, 2-3 stolice, klupe, nešto suda za kuhanje, zatim mnoštvo djece i pasa. Kakva okrugla jama u zidu ima da bude prozor. Jedna su vrata i za ulaz i za izlaz, i za ljude i za stoku. Broj poljoprivrednih radnika cijeni se danas na 1,5 do 2 milijuna. Njihov je život bijedan, nadnice silno niske, a radi se samo 100 do 200 dana godišnje. Oni uglavnom gladuju. Sudbonosni događaji, koji danas

potresaju Španiju, ujedno su odlučni za razvoj općih političkih odnosa u svijetu. Digle su se u toj zemlji najreakcionarnije sile, da fašističkim oružjem podjarme iberske narode, kad je već reakcija na izborima 1936. g. bila hametom potučena. Poslije tih izbora uspostavljene su sve političke slobode, uključiv i pravo štrajka. Ukinuti su feudalni nameti, a preko 60.000 seljaka dobilo je zemlju, Katalonija je dobila svoju autonomiju, koju je i prije imala ,a opća amnestija otvorila je desetinama tisuća političkih zatvorenika, tamnička vrata. Mase su se podigle u golemom naletu, a fašizam je bio potučen. Kad su sile reakcije u Španiji: feudalci, crkva, velika buržoazija, uvidjele, da im prijeti konačna propast od ujedinjenih seljačkoradničkih masa, kojima je prišlo i sitno građanstvo i napredna inteligencija, dali su se na posljednji očajnički korak: da vojničkom klikom generala, a uz pomoć internacionalnog fašizma, slome narod u njegovu naletu za osvojenje potpune slobode. Sitno je građanstvo uz vladu, jer će ga ona osloboditi iz ralja feudalizma i stranog izrabljiVačkog kapitala, seljaci dobivaju zemlju, radništvo uređene odnose rada. Na internacionalni fašizam pada sva ona krv, koju prolijevaju narodi Španije za svoje nacionalno, socijalno i ekonomsko oslobođenje.

Molim riječ!

Sarajevski dnevnik »Jugoslavenski List«, objavio je bio nekoliko članaka o Međunarodnoj izložbi u Parizu. Posljednji članak od 19. X. dotakao se i postupka talijanskih vlasti prema putnicima kroz Italiju. Inače, u svim tim člancima prikazan je uspješni rad vlade Narodnog fronta Šotan-Blum. Talijanski konzul u Sarajevu, koji se našao pogođen jednom reporterskom konstatacijom, u nizu mjera koje je preduzeo lično, javio je o tome talijanskom poslaniku u Beogradu, a ovaj je naredio direkciji društva Putnik gdje je bio zaposlen pisac članka g. Vsevolod Tumin da se isti otpusti iz službe. Intervenirano je i kod Ministarstva Inostranih poslova. Saznavši za ovu stvar, francuski ministar u Beogradu sa svoje strane poduzeo je korake, kako bi se spriječilo otpuštanje g. Tumina. Međutim, uprkos ove intervencije, upravni odbor » Putnika « na sjednici od 1. X. donio je rješenje otpuštanjem iz službe i momentanom razrješenju sa dužnosti g. Vsevoloda Tumina. Ne treba da se iznenadimo, ako jednoga dana po takvom naređenju, mnogi od nas, u svojoj rođenoj zemlji, osjeti gnjev klero-fašizma, i nađe se na nekim liparskim otocima.

ZNANOST I ŽIVOT

časopis za popularizaciju nauke Upravo je izašao iz štampe dvobroj (2 —3.) časopisa »Znanost i život« sa člancima iz filozofije, ekonomije, medicine, pedagogije, geografije, tehnike i umjetnosti, uz bogati feljton. Članci su pisani popularno. Ova i dvobroi ima 96 strana srednjg formata, ukusno je opremljen l stoji u prodaji 12 dinara. Pretplata za »Znanost i život« Zagreb, Nikolićeva 14/Ш. CČek. račun Pošt. štedionice broj 339.876. Znanstvena knjiga).

Strana 8.

Vlasnik glavni i odgovorni urednik: Miroslav Pintar, Kosirnikova ul. 10. štamparija »Grafika«, Zagreb, Gundulićeva ul. 24. Za štampariju odgovara: Slavko Kovačić, Zagreb, Domjanićeva ul. 9.

»NOVI LIST«

Broj 3.