Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

Gospodska briga za seljaka

Seljak, seljački narod, seljačka država to su riječi koje naša gospoda političari najviše izgovaraju, pogotovo kada idu među narod da love glasove. Sudeći po riječima i govorima naših gospodskih političara oni se ni za šta drugo i ne brinu nego za dobrobit seljaka i seljaštva. Rekao bi čovjek da nijednom seljaku nije bolje nego našem, jer nigdje na svijetu nisu gospodi tako puna usta brige za seljaka i seljaštvo, kao što je to kod naše gospode. Nema vlade od mnogobrojnih vlada koje su se kod nas izmijenjale koja nije izjavila da joj je prva briga dobrobit seljaka, kao što nema ni političke partije koja to isto ne bi izjavila. Jednom riječi blago našem seljaku kad se svi za njega toliko brinu! Tačno je da je naš hrvatski narod u svojoj većini seljački a tako stoji stvar i sa ostalim narodima Jugoslavije. Ali isto je tako tačno, da kod nas nije bilo nijedne seljačke vlade, da je država uvijek najmanje brige posvećivala seljaštvu. lako je narod seljački država nije seljačka. O tome veli vođa srpskih zemljoradnika slijedeće: »Kako danas stoje stvari u državi, ni politička, ni privredna, ni socijalna uređenja ne odgovaraju potrebama većine njezinog stanovništva. Prema radu i proizvodnji toga stanovništva njemu se čini jedna nepravda. Na sto procenata vrijednosti koja se godišnje stvori u državi, njegovi su dvadesetak procenata. Od državnih prihoda koje ostvaruje državni budžet Jedna polovina se troši na plate i penzije; na potrebe seljaka jedva dvadeseti dio. To će reći na jedan milijun i nešto Više ljudi jdržava utroši preko pet milijardi dinara, a na 10 milijuna onih koji zemlju rade jedva 200 milijuna. I tako najveći proizvađač u državi do-

bar dio svoje muke daje u obliku poreze na neproizvodne svrhe. Za svaku uslugu koju mu država danas čini (sudska pomoć, saobraćaj, crkva itd.), seljak zasebno plaća u obliku raznih taksa, dažbina itd. Poslije države, koja mu prva i prije svih i od svakog uzima ,dolaze posrednici, oni koji kupuju seljačke proizvode, pa ih preprodaju. Na tome posredničkom poslu seljak uvijek ponešto izgubi. Poslije ovih posrednika dolaze prodavci seljakovih prvih potreba (petrolejka, soli, šećera, obuće, odeće, poljoprivrednih sprava itd.). Na tim stvarima seljak, najveći potrošač u zemlji, daje tako isto jedan dio vrijednosti svoje proizvodnje. I što je vrlo važno, za sve ono što prodaje, seljak ne određuje cijenu, nego to čine drugi društveni redovi«. Tako vidimo da pored sve vike o brizi za seljaštvo, gospodske stranke nisu učinile ništa za seljaka i seljaštvo. Naprotiv, sva ta gospodska briga za seljaštvo bila je samo krinka i prevara, da bi išto lakše mogli da pljačkaju seljaka. Kod gospode je briga za seljaka u stvari briga za gospodske džepove. Kakve je vrste ta gospodska »briga« najbolje se vidi po tome koliki bijes uhvati gospodu, kad se seljaci sami počnu brinuti za sebe. Tu prestaje gospodska »ljubav« za seljaka. Tada je seljak za njih »razoran«, »antidržavni«, »separatista«, »izdajnik«, »boljševik«. Gospoda bi htjela da se gospodske stranke »brinu« za seljaka, ali nipošto da se sam seljak brine za sebe. Prava seljačka stranka ne ide gospodi u račun. Oni se nje boje, jer je ona izraz prave seljačke volje, jer samo takva stranka može zaista štititi seljačke interese. Seljaci i radnici su oni koji svojim radom izdržavaju čitavo dru-

štvo i koji od toga rada nemaju ništa. Oni gospodi svojim radom omogućuju najluksuzniji život, a oni žive u bijedi. U današnje doba ne može se seljački rad zamisliti bez radničkog i obrnuto. Zato se gospoda i najviše boje prave seljačke i prave radničke stranke. Kad već ne mogu obadvije zabraniti kakvom »Obznanom«, onda zabranjuju najprije jednu pa onda drugu, jer su one tobože »razorne«, »separatističke« itd. Seljaci Hrvatske imaju već dosta teškog iskustva, pa im je jasno, da je udar nanesen radničkoj stranci ujedno i udar seljačkoj. Hrvatski seljak sa svojom seljačkom strankom bori se za seljačku državu. Prava seljačka država može biti samo država radiša. Zato je ona ujedno i radnička država, država radnoga naroda. U takvoj državi radni narod sam se brine za sebe, ali on je i gospodar u toj državi. Da se to postigne prvi je uslov prava seljačka i prava radnička stranka, A iskustvo, naročito teško iskustvo posljednjih godina, jasno je pokazalo svakom hrvatskom radniku i seljaku, da je u svim teškim borbama, za demokraciju, za pravo radiša, za slobodu i pravdu radništva učestvovalo uvijek u prvim redovima pa da se zato i za postignute uspjehe ima u velikoj mjeri zahvaliti hrabrom i istrajnom držanju radništva. Zato bez radničke stranke ne može biti ni prave demokracije, ni pravog narodnog sporazuma.

SV! koji mogu u svom krugu raspačati najmanje pet primjeraka »NOVOG LISTA«, neka nam se ODMAH jave za povjerenike. Za pojedinca to nikako ne može biti teško i neizvedivo, a mnogo takovih pojedinaca podižu nakladu lista i omogućuju njegovo redovno izlaženje. Još danas javite se za povjerenika »NOVOG LISTA«!

Pokreti radnika u drvodjelskoj struci

U SPLITU Nakon tri nedjelje potpune obustave rada u svira radionicama stolarske struke u Splitu, završen je štrajk s potpunim uspjehom u svim zahtjevima, koje su radnici istakli. Dobiveno je 45satno radno vrijeme, povišenje nadnica i ostale korisne odredbe predviđene kolektivnim ugovorom (pitanje naučnika, pitanje povremenog zaposlenja, namještanje radnika preko radničke organizacije, paritetnih komisija i slično). I ovog puta radnici su dokazali, da su sposobni da uspješno vode i završe borbu za poboljšanje uslova rada. Jedinstvo i kolektivno shvaćanje interesa najamnih radnika pomoglo im je do pobjede. U SRIJEMSKOJ MITROVICI Koncem augusta izbio je pokret stolarskih radnika u Sr. Mitrovici u svira ra,dionicama. Tom pokretu priključili su se i stolari u tvornici g. »Borote« ili jugoslovenskog »Bate«. Potrebno je naglasiti, da je svojevremeno g. Borota radio sa kažnjenicima, dok nije Savezu drvodjelskih radnika, preko zborova i protesta uspjelo, da g. Boroti zabrani rad s kažnjenicima. Sistem rada zaveden tada prema kažnjenicima važi I danas prama »slobodnim« najamnim radnicima. To stanje natjeralo je Borotine radnike, da se priključe pokretu stolarskih radnika drugih radiona i da traže reguliranje radnih odnosa putem kolektivnog ugovora. Ali u akciju su ušli nepozvani ljudi i, mjesto da po dužnosti stanu na stranu slabijega, oni su otvoreno pomagali g. Boroti da slomi borbu radnika. Borotini radnici vratili su se na posao pobijeđeni. Svi jesni i organizovani radnici jamče g. Boroti, đa jc to zadnja njegova pobjeda. Organizacija se nije razbila, a i neće se razbiti. Veći broj manjih radionica u Sr. Mitrovici potpisao je ugovor i radnici su se vratili na posao. Ostalo je još par radionica u kojima radnici ne će đa započnu s radom, dok se ne potpiše ugovor. Kolebljivi dio štrajkaša, a to su Borotini radnici koji nisu imali odvažnosti da se i dalje bore protiv brutalne sile, vraćen je na posao i time je olakšano ostalim štrajkašima da lakše, nastave borbu do pobjede koja neće izostati. U INDIJI Sedam nedjelja trajala je borba stolara sa g. Morom u Indiji i završena je uspješno s povišenjem nadnica za 0.50 para po satu. G. Mor, u zajednici sa »Kulturbundom«, poduzeo je sve, da bi slomio opravdanu borbu radnika. Ulogu štraj-

O novoj španjolskoj književnosti

Danas, kada još bjesni rat u Španjolskoj, koji se je davno pretvorio iz lokalnog fašističkog ustanka u međunarodnu zavjeru protiv demokracije, danas je naročito interesantno analizirati španjolsku književnost razdoblja koje je prethodilo 18 julu 1936 ... Kako okvir kratkog novinskog članka ne dopušta detaljnu analizu ove književnosti, to ću se ograničiti samo na najeklatantnije pretstavnike iste. Jedan od najvećih španjolskih književnika današnjice Ramon Sendez piše: »Historija kulture u Španjolskoj je, surovo, u svojoj jednostavnosti, pričanje o procesu uništavanja u narodu svih onih racionalnih i prirodnih težnji, koje se rađaju uporedo sa mijenjanjem ekonomskih u slova i koje traže neminovno svoje zadovoljenje« ... Još prije dvadeset godina zabranjeno je bilo u Španjolskoj štampanje Cervantesovog »DonKihota« u originalu, t. j. bez znatnih popravaka. Osobito pak teško vrijeme bilo je za španjolsku književnost za vrijeme diktature generala Primo de Rivere u godinama 1923-30. Za ove se godine može slobodno reći da su jednake godinama najgore reakcije srednjega vijeka ili vremenu, što ga proživljava dio Španjolske, koji se danas nalazi pod vlašću Franka i njegovih poslodavaca. U godinama Primo de Riverine diktature je španjolska književnost skoro potpuno nestala... A tome je mnogo doprinjeo i stav književnika iz tako zvane »generacije 1898 godine«. Ova se grupa književnika pojavila pred javnošću krajem 19 vijeka i u prvoj četvrti ašega vijeka imala je značajnu, ako

ne odlučnu ulogu u španjolskom književnom životu. Međutim pod diktaturom je ova grupa zauzela stav preziranja, ignoriranja politike, bježeći od političkih i socijalnih problema, što je u stvari značilo kapitulaciju pred diktaturom ... Najjeminentniji pretstavnik ove grupe, čuveni romansijer Pio Baroka piše: »Književnik treba sve da prati indifirentnim pogledom. On ne smije da se stavi u obranu svojih junaka, niti protiv njih. On ne smije ni da se buni, niti da nastoji išta ispraviti ili promijeniti u onom redu stvari što ga opisuje. Pa postojanje ljudi potčinjeno je zakonima, koje ni oni sami ne poznaju.« I stoga, držeći se ovih svojih principa, Pio Baroha pođ diktaturom bavi se pisanjem ciklusa svojih historijskih romana, koje je započeo još 1913 godine, dakle prije svjetskog rata! Za Barohu nije bilo ni svjetske klaonice, rata, mnogih revolucija, ni diktatura ništa! Kao što je to bio učinio Andre Žid u Francuskoj, i Pio Baroha se je bio zatvorio u kuli od slonove kosti i noli me tangere! Zato se i moglo desiti to da najkonzervatnija vlada Leru-Roblesa 1935 godine je počastila Baroha počasnim lovorikama akademika ! ... Sličan je njemu i drugi pretstavnik ove grupe dramatičar Hasinto Benavente, za koga je još 1909 godine pisao kritičar Manuel Bueno, cTa je to »pisac, koji je neosjetljiv prema vapajima gladnih, prema jađlkovkama patnika, prema gnjevu onih„ koji iz svojih, potleušica i koliba upućuju protest protiv nepravde«. I on se je zatvorio u kulu od slonove kosti, te iz te kule ne izlazi čak ni u svom komadu »Sveta Rusija« gdje se je trebao opredijeliti ovako ili onako... Uslijed takvog držanja pretstavnika te grupe, grupe dakle najuticaj-

nijih književnika, španjolska književnost gubi u ovo doba društvenu vrijednost, svaki društveni značaj. Ali... šta je bilo s pretstavincima mladih generacija ?! Mladi književnici zadojeni su bili sa krajnjim čisto formalističkim strujanjima zapadne Evrope, sa svim tim futurizmima, kubizmima i sličnim »izumima« i nastojali su da to prenesu i u svoju domovinu u obliku jednog sintetičkog »ultraizma«. Zatvoreni u uskim kružocima, negirajući sve što je izvan vidokruga njihove boheme, oni nisu bili u stanju da dadu išta snažnije .. . Jedan od njihovih pretstavnika Gomez tle la Serna, autor bezbrojnih aforizma i sjajnih paradoksa kaže; »Pisac ne osjeća politiku, on treba da je promatra sa visokog brežuljka i po mogućnosti da se ne miješa u nju«, a drugi Himenes Kabaljero govori još jasnije: »Nova književnost je antiromantična, antipolitička, antiplebejska« .., Dakle sa ove. strane se nije moglo očekivati neke promjene ... Ali ipak postepeno se počinju javljati simptomi novih vremena, novih strujanja. Jer Španjolska, ma da u stegama diktature, ipak je živjela, živjela duboko u narodnim masama, i otuda je trebalo da dođu nove snage ... Prvi signal daje predstavnik »generacije 1898 god.« jedini iz te grupe, koji nije podlegao moralnom mrtvilu svojih drugova iz iste grupe Valje Inklan. To je onaj Valje Inklan za koga je bio rekao sekretar Madridske Akademije Nauka Kotarelo: »dok sam ja sekretar Akademije, Valje Inklan neće nikada biti akademik, jer njegovo je pisanje i suviše grubo i dosadno ...« Godine 1926, Valje Inklanu pođe za nikom da unatoč bezbrojnih poteškoća objavi svoj roman »Tiran Banderas«, u ko-

jem u licu toga fantastičnog tirana u jednoj fantastičkoj državi prikazuje španjolskog diktatora Primo đe Riveru. Iza toga slijedi njegov roman »Dvor čudesa« i niz pozorišnih komada, koji svi odišu novim naprednim duhom. Posljedice njegovog književnog rada übrzo su se pokazale. Inklan je bačen u tamnicu, a zatim za vlade Lerua umire u najvećoj bijedi. Ali, umirući, Inklan ostavlja mnogobrojne svoje sljedbenike, doduše ne među svojim vršnjacima, već među mlađim književnim generacijama. 1929 i 1930 god. pojavljuje se cijeli niz romana zadojenih onim istim duhom napretka, kao i djela Vaije Inklana... Tu su »Turbina« od Šesara Arkonada, roman, koji na novi način iznosi borbu sela protiv grada, nepovjerenje, koje španjolsko selo gaji prema gradu, odakle je dolazilo samo zlo po selo: »Mi smo ovnovi, glupi ovnovi, uskliču seljaci. Kada oni iz grada dolaze kod nas da kupe glasove, onda su veoma ljubazni i rukuju se sa nama, oni nas zovu po imenu i obećavaju hiljade stvari. A poslije izbora se naglo mijenjaju, ne rukuju se, ne prepoznaju te više ...« Tu je i roman »Krtice« od Isidoro Asevedo, koji prikazuje težak život asturskih rudara., među kojima je Asevedo proveo dugi niz godina... Zatim tu je i epohalno djelo, roman »Magnet« od Ramona Sendera, koji prikazuje famoznu Marokansku epopeju, kada su hiljade španjolskih radnika i seljaka poginuli radi interesa španjolskih imperijalista u Maroku. »Vi se borite za domovinu ’ tako ih se poučavalo. A u stvari, kaže Ramon Sendez, »ta borba za domovinu bila je borba za akcije, koje nisu nikada pripadale onome, ko je na svojim leđima tu borbu izdržao!« Ovaj Senderov roman je naročito interesantan i stoga, što je i saia

Strana 4.

»NOVI LIST«

Broj 3