Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

BORILI SMO SE ZA ZAGREB I OSLOBODILI GA

Prva i druga armija i X. Zagrebački korpus sastali su se na ulicama Zagreba

Za nama je ostao Sisak, za nama već je Petrinja, a mj idemo stalno napried. Noćas sa pored pješadija protutnjili tenkovi. Kao munja glas je išao od jednog do drugog: »To iSu naši tenkovi, naši tenkovi...» Na tampim konturama čeličnih mašina 'venulo je cvijeće, kojim su ih iskitile omladinke Korduna. »To nam je 'sve što imamo«, govorile su. a u mislima tenkista nizale su se slike ofenziva i hladnih,, mraznih noći u snijegu i popaljenih sela, ogromnih, prostranih područja, gdje putuješ po stotinu kilometara i ne nadješ jedne čitave kuće... A motori su tutnjili. Ce.sta od Siska je ravna. Tu nema više serpentina, nema skretanja. Idemo stalno,(a Zagreb je uvijek ravno pred nama. U daljini već se naziru konture grada. Još 30, jog 20 kilometara, pa ćemo ih i tamo stići. Pešćenica. Noć. Tu je mali odmor. Negdje po strani, u gumama oko Odre, kažu. ima još jedan bataljon ustaša, pa zato treba biti na oprezu. Straže su podvostručene. Katkad nebo osvietli koja raketa, a sa zapada iz pravca Karlovca, čuju se mitraljezi. Tamo se neprijatelj grčevito bori. Znamo zašto. Htjeli bi još da zadrže naše jedinice, da bi stigli da se prebace preko Save. Možda tamo misle da pruže otpor? Danas, je kapitulirala Njemačka. ! radio Zagreb je javio, da će ( se grad predati prvim jedinicama, koje naidju .Ali ovdje su još borbe. Noćas je u silnom naletu oslobodjena Velika Gorica. Na aerodromu i u šikarama oko njega 1 imade još desetak Pavelićevih vrana. To su oni koji su bombardovali naša sela i mitraljirali djecu i pastire po proplancima. Danas su ini kriia polomljena. A kolone idu dalje. Na Ćelu se katkad čuju mitraljezi. Streljački stroj prolazi zadnja sela s ovu stranu Save. Potok, Sveta Klara... Gdjegdje se odupire još po neki. ustaša, koji nije stigao da pobjegne. U jednom selu SS-ovci baš su počeli da namještaju topove, kad su stigli naši borci. Nakon nekoliko rafala su pobjegli. Samo topove su ostavili. Oči su nar i stalno uperene prema mostovima. Hoće li ih minirati? U Sisku nisu stigli, a u Petrinji su već zapaljene fitilje prerezali automatičari dvadesetosme. Ho■ ćemo li ovdje uspjeti da ih spasimo? Sve više se približavamo Savi. Narod stoji po cestama, pred kućama. »Kada su otišli?« pitamo za ustaše. »Noćas, noćas. I kak su bežali! Su na ienput dobili befel, i matn su otišli. A su rekli, da ne bežiju, neg samo tak, A da ste ih viđeli, kak su bežali!« »Je, a meni su foringu s donjima od▼ezli, vragi jedni!« Bježe, baš svojski bježe. Samo ako stignu! S lijeve strane već nam ostaje radio-stanica. Neki mladi ljudi trče nam u susret. Na rukama su im žute trake. To su naoružani slobodoljubivi gradjani. »Držimo stanicu već drugi dan«, pričaju. »Bojali smo se, da je ne hj minirali. Ali bježali su tako, da nisu stigli.« Pred nama je već Sava. Idemo prema skeli. Lijevo, preko glavnog mosta još u jedanaest sati prešli su ostaci SS ovaca. Sada je pola jedan. Sa tri šarca i nekoliko šrnajsera ulazimo na kelu. Preko, na drugoj obali,.stoje hrpice ljudi. Uzbudjeno očekujemo, kada če skela đa udari o obalu. Put tiam se čini strahovito dug. Konačno smo stigli, i skačemo na tle. Narod trči k nama, a i mj im žurimo u susret. Desnice se, stišću, ruke, ,Strle. »Konačno! Ipak ste stigli! Koliko smo vas čekali!« Desno i lijevo, preko jednog i drugog prelaze već kamioni. Naši kamioni. Došli smo! Prve zastave s petokrakom, zastave slobode, viju se već po Trnju. Došli smo! Govorili su, da će se Zagreb predati prvoj jedinci, koja naidje. Ne, Zagreb se nema kome predati. Mi nismo došli da ga osvojimo. Došli su tek sinovi njegovi' došli su zajedno s braćom svojom, Srbima od Užica i Kosova, i Slavoncima ispod Psunja i kršnim Korđunašima i Dalmatincima, , ne đa ga osvoje, već da ga oslobode, oslobode more, koja ga je tištila više od četiri godine, oslobode' sramote, koju su njegovu imenu nanijeli izrodi, prozvavŠi ga glavnim gradom »Nezavisne«. Oko Savskog kolodvora, i negdje kod Maksimira još se puca. Ali došli smo, i Zagreb će biti slobodan!.

strujila je jedna jedina riječ: »Zagreb«. Tu riječ su sa žalošću izgovarali ranjenici, koji su tu, kod Radićevca, kod Kraljevca ranjeni u zadnjim danima ovog našeg rata; tom, riječju opijeni jurnuli su poletni Srbijanci naprijed, nezaustavljivo naprijed! Osloboditi Zagreb od ustaškog i švapskog terora,jod Savske ceste i Petrinjske ulice, od Pavelića. Bobana i Luburića, to ie bilo geslo sviju. -Jest. i borci srbijanskih i crnogorskih brigada, i oni su voljeli i vole Zagreb. Oni su znali vrlo dobro gotovo svi i Djokić Rajko iz Užica 'i Blagota Sti'povič iz Nikšića i junački Rendulić iz Čačka, koji je dao svoj život za slobodu Hrvatske /još kod Karlovca, i koji je toliko volio da dodje u Zagreb, svi su znali za patnje koje je Zagreb trpio kroz ove četiri godine »NDH« svi su znali za veliki udio.Zagrepčana u našem pokretu. I zato su svi htjeli ući medju prvima, prvi razviti zastavu; slobode na njegovim ulicama. Sjajno su se borili Crnogorci i Srbijanci. i kod Generalskog stola i kod Karlovca. Obistinile su se riječi ppk. Radivojevića. • komesara 3. Crnogorske divizije, koje je ’zrekao na položaju kod Mrzlog Polja: »Hrvatski narod, borci iz hrvatskih jedinica uvjerit će se, da će borci Crne Gore iz 111. divizije dokazati da ni Crnogorcima nema slobode bez slobodne federalne Hrvatske«. I dokazali su... Kao što su borci 13. proleterske brigade, borci. Zagreba i okolice, i junaci VI. proleterske divizije »Nikola Tesla«, Ličani prolijevali krv na beogradskim ulicama. Srbijanci, i Crnogorci dali su žrtve u ovim zadnjim danima rata na prilazima Zagreba. Još su svježi bili lješe vi posljednjih žrtava ustaških zločinaca u Mrakovcu. još se nije zgrušala krv 4-godišnje Jane Mrak. 14 godišnjeg Branka Tuniča i 60 godišnje Jele Čuvar djece i starica mirnog hrvatskog sela. a već su naši bili na Savskom mostu i kod Maksimira, već su se razbijale kolone u paničnom bjegu prema Sloveniji. I mi smo došli. Zabrujila je huka kamiona/ ulicama Zagreba. Dočekao nas je stisak ruku Zagrepčana i Zagrepčanki, dočekale su nas zastave i nadasve otvoreno; zadovoljna srca iz kojih fe nestao kod prvog susreta strah prouzrokovan ustaškom propagandom. I dok su još trajali zadnji okršaji na zagrebačkim ulicama, tamo na Kvaternikovom trgu i na Salati, okršaji sa

Luburićevim i Bobanovim krvnicima hrvatskog naroda, izlazilo je gradjanstvo na ulicama sa divljenjem u očima i šaptom. »Divna je to vojska«. Sa zagrebačke radiostanice odjeknuo je glas slobode, a crvena zvijezda ,<razblistala na njegovim ulicama. Prva i druga armija spojile su se na ulicama Zagreba.

Goni ih, druže borče, goni! Protjeraj štenad prokletu da viš* ne skvrnu stope njihove zemlju tvoju, da više ne truju pogana usta ovaj zrak, što miriše proljećem i slobodom, divnom slobodom, konačno, poslije Četiri godine. Duge, duge četiri godine. Peto je proljeće, što noge tvoje krvare po krševitom kamenju Like i Korduna pedeseti mjesec što lišće Papuka treperi od osvetničkih kuršurha. Danas, ti si pobjedio. Oni bježe ... a vidi: za tobom ostaju šume zastava, barjaka s petokrakom,, što slave tebe i slobodu: Svrni okom, i pogledaj ova sretna, zadovoljna lica, što ostaju iza tebe, i bolje pruži korak, jer još ih ima. Bježe, panični strah ih je zahvatio, jer znaju da ih tjeraš ti, borče narodni i osvetniče'. Skreni pogled i utoni u dubokoj sreći crnih očiju djevojčice iz Slunja ili Cetingrada, što se je zgurila na pragu popaljene kučiće, ali ne zaustavljaj se, jer hiljade takovih još te čekaju. Sjeti se posljednjih tri ,stotirte Iješeva, lješe va tvog napaćenog naroda, koji su bezdušni koljači ostavili iza sebe na Savi kod Siska, i stegni pušku! Jer ovo je konačni obračun. ■ •

Od Karlovca na Zagreb

Krasan je đan osvanuo 8. maja, kad su zaprašene dugačke kolone kretale cestama prema Zagrebu. Cestom koja vodi iz već davno oslobodieiie Pišarovine, kretali su bataijon za bataljonom 25. divizije. Već u ranu zoru protjerani su ustaše sa kota kod Radićevca. A zatini je uslijedilo naglo izbijanje naših jedinica na Kraljevac, f pred borcimd iz Kruševa. iz Negotina, iz Zaječara. onamo sa rumtjnjske granice, nakon dugog 'i teškog puta. nakon upornih borbi u to krasno prije podne pružio se ispod Zagrebačke Gore naš bijeli Zagreb. Kroz streljački stroj, kroz kolone, kroz ešalone koji su stizavali za streljačkim strojem, koji je u potjeri za neprijateljem kretao prema 'Rernetincu i Stupniku, u jeku tutn'ave topova, koji su tutnjili tamo negdje kod Jaske i Samobora, zabrujala' je. pro-

Prva armija prodire s Istoka

Prva armiia je počela borbu za Zagreb poslije proboja sremskog fronta. Proboj sremskog fronta i desant, koga su izvršile jedinice preko Dunava, ostat će historijska pobjeda ne samo I. armije, već čitave naše mlađe Jugoslavenske armije. Put prema Zagrebu Je bio otvoren. Oval put postao je za sve jedinice put pobjedonosne bdrbe. U teškim zimskim borbama prekaljeni Titovi borci napisali su na sva 'Vozila, koja su odsad Jurila na zapad i na sjever: NAPRED NA ZAGREB! NAPRED NA LJUBLJANU! NAPRED NA TRST! Ove parole mogli ste čitati po svim selima, kroz koja je prolazila oslobađajući naša vojska. Još jače su nosile jedinice i borci ove velike riječi: »NAPRED NA ZAGREB!« u svojim srcima. Borci su ga prešli pjevajući. U svim gradovima i selima srpske i makedonske jedinice su igrale kolo i pisale po selima koja su popalili ustaški krvoloci: »Neka živi bratstvo Srba i Hrvata u slobodnoj federalnoj Hrvatskoj!« Poslije višednevnih borbi pred nedelju dana, kada je bio slomljen posljednji neprijateljski otpor na fronti izmedju Novske i Banove Jaruge, nije moglo borca ništa više zaustaviti U svakom selu su borci pitali oslobodjeno stanovništvo; »Koliko ima još do Zagreba?« Kod Banove Jaruge i Novske bilo je, još 120, na frontu preko Čazme bilo je samo još 80 kilometara. U ovom vremenu oslobodjen bio je Trst. oslobođiena je bi!a_ Ljubljana, borcima ie jDrebstao samo još Zagreb, đa udju u-njega sa isto toliko ljubavi, kao što su ulazili u oslobođiena hrvatska sela. Poslije Banove Jaruge nastala je medju jedinicama 1 upravo trka, koja jedinica, koja će armiia prije stići u glavni grad federalne Hrvatske. Gdje god su tučeni švhpski kapitulanti i njihove vjerne sluge, ustaški koljači pružali otpor, platili su to skupo. Okolina Slavonske Požege gdje su bile makedonske brigade onda Ba-

npvi Jaruga i Čazma, pokrivene su Me sa švapskim i ustaškim liješev’ma. Jučer se zaustavio front pred Dugim Seiom. Odavde je bilo do Zagreba samo još 18 kilometara. Medju borcima raznijela se vijest, da ie Njemačka bezuslovno kapitulirala, i tada sh sve žešće tukli one, koji su im sprečavali put. Kad su došle pred Dugo selo tenkovske jedinice, kazao je komandant tenkovske jedinice; »E. pa ovo nije više nikakva borba, ovo nije više front, ovo je jurenje bande koja je izgubila glavu, koja nezna više šta hoće. kojoj Je samo do uništavanja.« U Dugom selu bila je borba ioš u punom toku su zapalili magazin, po cesti su ležali zapaljeni ostaci švapskih komora, poubijanih Švaba i konja a kad su ulazili naši borci, naši tenkovi izlazilo je stanovništvo iz podruma, iako su bile u borbama oštećene njihove kuće, brisali su suze od radosti i sreće, kad su prvi put poslije četiri godine najkrvavijeg terora, koji je morao preživjeti hrvatski narod, vidjeli vlastitim očima vojničku silu naše mlade armije. »Umrijeti ču od radosti!« kazala ie starica i, zagrlila borca. »Umriieti ću od radosti, sine!, Dosta smo se napatili.« Svuda je narod primao borce koji su išli u borbu kroz sela sa otvorenim rukama:. i, donosio im sve: kruha, vina, rakije, cvijeća. Na večer kad su se tenkovi zaustavili pred selom Sesvefe, neki t'e c e !; ak otvorio podrum i točio/borcima vina. Žena ie donijela šunku i kruha. »Ničega mi nije žao, sretan sam samo da ie došao'ovai veliki dan pobjede!« bile su riječi seHaka.

Oj slobodo, sele, grani!

/Oj Slobodo, sele, grani! I sa tobom partizani, Mladi borci odabrani. Sini jutrom prije zore, Kad se vojske rgzvijpre, Ko oblaci iznad gore Ko tri snijega iznad brijega, Djerdjan sunca i bisera, Silna vojska proletera. Zemljo mlada, opjevana Divnim grlom u junaka, Izvezena sitnim vezom Mitraljeza' i pušaka, Slobodu si dočekala 1 njezina dva maršala Titu nam je borba dala, A Staljina opjevala.

Zagrljena dva naroda, Dva naroda i maršala Oj slobodo, majko naša, Zemlja te je ugledala; Ugledala partizane Mlade borce odabrane. Majko naša, zemljo mlada, U tebi se borba vodi, Ko nevjesta nagizdana Bit ćeš prva u slobodi. U borbi si iskovana, A u pjesmi ispjevana. Narod gradi svoje dvore Porušene, izgorene, Tri godine narod pjeva.' Slaže pjesmu o slobodi. Novu pjesmu kad zapjeva Orit će se zemlja cijela.

Ziv će mrtvog pohoditi Sa mrtvim se ponositi. Voda izvor će provriti Žedne konje napojiti. Žedne konje i junake. Zaigrat će kola nova Zemlja nova, mladost nova. Oj slobodo, zemlja mlada, Evo idu tri brigade Mladih tica sokolića. , Medju njima vidi majka Tri sokola svoja sina: Dočekaj ih, povij rane. Razvij krila sokolova Da te brane do vjekova. Pjesma nepoznatog autora

Zagreb dočekuje svoj Korpus

Zagreb, 9, V. Od ranog Jutra bili su Zagrebčani na nogama. Sakupljali se, po zdravlja!; pojedine skupine vojske, pojedine jedinice, koje su u svom gonjenju neprijatelja marširale kroz grad. Mnogi su tražili medju borcima svoji raspitkivali se medju vojnicima za s.'nove, rodjake, prijatelje, svoje najmilije. Gdje je » moja Rezika, gdje je Janko, gdje je Bozo, kad će doći Štef. I kad je preko radio-stanioe objavljeno da će u 5 sati poslije podne doći u grad X, Zagrebački korpus zadrhtala su od uzbudjenja mnoga zagrebačka srca. Već oko 3 sata skupljali su se gradjani duž Maksimirske, Vlaške, ĐraškovićeH iljiapfi ve - fr 1 u- fe u i JU, ci, očekujući ulazak jeomica X. korpusa. Promatrali su svaku skupinu vojnika, svakog konjanika, svaki kamion. I kad se oko 4 sata pojavio u Vlaškoj ulici kamion sa natpisom; »X. Zagrebački korpus« prolomio se pljesak, a zatim je opet uslijedilo napeto iščekivanje. ■ U to vrijeI me kod gradske tnitpice, iza Makimaa postrojavale su se brigade. I tačno u 5 sati sa glazbom na čelu krenule su redom 32. i 33. divizija. Preko uništene i razbacane njemačke spreme, mimo na bijegu spaljenih kamiona krenule su brigade; Braće Radića, Mati je Gupca, Mihovila Pavleka-Miškine, Miljsnko Zagor i ska, dvije Moslavačke : Nikole Domonje. X, Korpus ušao je u Zagreb. Prosulo se na Maksimirskoj cesti cvijeće, prolile se majčine I suze. I u svijetlu raznobojnih raketa ponosno su ulazili borci u svoj , grad. Već kod prvih kuća Maksimirske ceste upala je u kolonu Zagorske brigade jedna majka, pritrčala i zagrlila svoje dijete Reziku Koncelj. Na očima Rezike koja nije plakala i u najtežim časovima, pojavile su se dvije kmpne, blistave suze. »Mama, ja sam došla... mi smo svi d0š1i...« Došli su. »Evo ;h idu ... i hrvatske trobojnice nose... oficiri na lijepim konjima ... kako su snažni kako su lijepi...« pronosilo se od usta do usta. A oni, nasmijani, ozareni srećom 1 zadovoljstvom s pjesmom na usnama, okićeni cvijećem, praćeni pljeskom, junaci iz borbi kod Križevaca i Bjelovara prolazili su ponosno, uzdignutih glava kroz grad. Prenijela se partizanska pjesma bijelim Zagrebom, zatutnjill su bubnjevi, zaorili poklici Titu. A kolone, četveroredi bili su neprestano prekidani majkama, koje su pronalazile svoje sinove, prijateljima koji su ugledali svoje stare poznate, očevima, koji su htjeli stisnuti ruku svom sinu. Poslije godina teških i krvavih borbi u Zagorju i na Kalniku, u Moslavini i u Podravini vratili su se borci zagrepčarii u svoj grad. I on ih je dočekao. I to veselje, veselje grada, koji je u svoj naručaj primio svoje borce, nije mogao poremetiti nitko. Zakliktao je Zagreb od veselja i periferija i centar grada, Vlaška ulica i Jelačićev trg. začudio se i zadivio. Došli su »naši dečki«. Došli ti i naši i Srbijanci, i Crnog'orci i Ma'kedonci. »Svi su oni za Zagreb postaii »naši«. Kroz 2 dana slobode otprhnula je poput magle nošene jutarnjim povjetar- | cem teška mora, koja je visila nad Za- ” grebom pune 4 godine. Zagreb je bio. jest, i bit će naš, slobodarski, hrvatski Zagreb. A tome su mnogo doprinijeli najbolji sinovi Zagreba, okupljeni u X Korpusu, koji je'danas ušao u glavni grad federalne Hrvatske.

2

NARODNI VOJNIK

BROJ 34