Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

RADNIK U VRIJEME TEHNIKE

T 7" AKO STOJI s odnosom čovjeka prema radu u mdernoj mehaniziranoj masovnoj proizvodnji koja je danas, jedino ekonomski opravdana? Razvoj proizvodnje doveo je do vrlo razgranate podjele rada, do toga da radnik ne proizvodi ša-rn finalni produkt. Savremeni radnik sa čitavim tokom proizvodnog procesa često nije ni upoznat. Radnik je koncentriran na proizvodnju jednog dijela proizvoda. Procesom podjele rada proizvodnja se znatno übrzava. No upravo i ovdje nastaju unutrašnji problemi. Napr. kako se može očekivati da radnik odgovara za proizvod kad se ne bavi cjelinom već samo jednim njegovim dijelom? Obrtnik, koji radi za sebe i sam snosi sav rizik oko prodaje svog proizvoda, drugačije će se odnositi prema proizvodu nego radnik u industrijskoj proizvodnji, koji ne sudjeluje u tehničkoj pripremi proizvoda, organiziranju procesa proizvodnje, niti u prodaji finalnog produkta. Industrijski radnik je dakle nosilac nekompletne proizvođačke funkcije u poduzeću.

Obavljanje nesamostalne funkcije, vječito ponavljanje proizvodnje rad na izradi jednog dijela »nečega« ne pruža radniku priliku da svestrano razvije svoju sposobnost, ispolji svoj talent, da se na poslu do kraja »iskaže«. To su uočili i neki američki stručnjaci. »Nekadašnji tip radnika koji može obavljati sve poslove, u poredbi s polukvalificiranim radnicima, postaje sve manje važan. U Fordovim tvornicama krajem 1948. g. broj radnika koji se mogao obučiti u manje od dva tjedna iznosio je 75% do 80°/o svih radnika ... U čikaškoj tvornici koja proizvodi baterije od 100 visokokvalificiranih mehaničara samo 15 posjeduje kompletno tehničko znanje, dok su ostali osposobljeni za rad samo na nekim mašinama. U jednoj od čikaških električnih centrala prosječna izobrazba radnika traje tri do četiri tjedna, a za najteže i najdelikatnije zadatke do šest mjeseci. U tvornici bonbona u Cikagu 90% radnika ne trebaju za »izobrazbu« na radnom mjestu više od 48 sati.« (Cit. prema Fromm: The Sane Society, osmo izd. str. 294). Ovakav rad ne može zadovoljiti čovjeka. Radnik mrzi posao, postaje lijen, a svoju ličnu vrijednost ostvaruje u slobodno vrijeme. Osjećaj nezadovoljstva s poslom povezan je s izostancima s posla i čestim mijenjanjem poslova i radnog mjesta. Kažu da je taj osjećaj nezadovoljstva uzrok i nekih bolesti kao- što su čirevi na želucu, visoki tlak. nesanica, umor. Ako čovjek radi posao koji mrzi i ako radi za drugoga posljedice je lako predvidjeti: radnik će na poslu prestati iskorištavati svoje mogućnosti. Zbog toga je postalo centralno pitanje cjelokupne svjetske proizvodnje, kako postići da da sve što može dati, kako ga zainteresirati za posao, učiniti odgovornim za finalni proizvod. U raznim zemljama odgovori su različiti. Negdje se rješenje pokušava naći u poboljšanju uslova rada: strojevi i ljudi,smješteni su u dobro osvijetljene prostorije a zidovi dvorana obojeni su pastelnim bojama koje odmaraju. Strojevi se postavljaju tako da se radnici međusobno vide, da imaju osjećaj cjeline proizvodnog procesa, da se stvori osjećaj da su im ljudi a ne strojevi partneri pri radu. U SAD se najefikasnijim stimulansom smatra povećanje plaće. Ovo nije rješenje već odlaganje problema. Naše je rješenje: najneposrednije uključiti čovjeka u odlučivanje o procesu proizvodnje u ekonomskim jedinicama i to u uslovima društva-

nog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prava samoupravljanja, koje radniku omogućuje da utječe na odluke koje se tiču njega samog i čitavog poduzeća. Treba li naglasiti da uistinu aktivno učestvovanje radnika zahtijeva upućenost u tehničko poznavanje cjeline radnog procesa, ekonomske funkcije poduzeća i probleme zajednice jer nije dovoljno samo imati pravo upravljanja.

Marija ERDELJAC

Na ovoj strani objavljivat ćemo u svakom broju napise iz zemlje i svijeta u kojima ćemo obrađivati najaktuelnija i najzanimljivija mišljenja o odnosima suvremenog radnika prema proizvodnji, o najnovijim dostignućima na polju tehnike općenito, a posebno na području automacije j automatizacije. Na ovom prostoru javljat će se i naši istaknuti stručnjaci z s psihologiju i medicinu rada. sociolozi, ekonomisti te analitičari radnih procesa.

U mnogim našim tvornicama uveden je puni stepen automatizacije. U takvim pogonima jedan radnik kontrolira funkcioniranje, provjerava i dirigira rad mašina.

ŠTO MISLI ČOVJEK PROSJEKA

NETKO Će POMISLITI da ispitivanje tržišta nema ništa zajedničko s radničkim samsupravljanjem, da.je to daleka i nepoznata teritorija do koje se izlet ne isplati. Netko će reći da je ispitivanje tržišta zadatak koji treba da riješi netko izvan kolektiva. U tome ima djelić istine. Činjenica je da je ispitivanje javnog mišljenja, pa prema tom i kupaca na tržištu, u svijetu posao kojim se bave specijalizirani instituti, ali je isto tako istina da su za nj jako zainteresirani i proizvođači. Ovaj članak bi mogao poslužiti kao informacija o dosad najuspješnijim pothvatima na području ispitivanja javnog mišljenja u svijetu.

Galup je danas ime za koje zna svaki privredni rukovodilac, ime koje je prodrlo među milijune ljudi ne samo na američkom kontinentu nego i u ostalim dijelovima svijeta. Dr Džordž Galup bio je 1912. godine samo ambiciozan čihovnik jedne tvornice konzervi, mladić koji je pokušao ustanoviti koji list najviše čitaju potencijalni potrošaČi konzerve, da bi na osnovu toga mogao pr^điožizi svome šefu u kom će listu oglašavati. Kada je dr Džordž Galup, sadašnji direktor najvećeg instituta za ispitivanje javnog mišljenja, »Litereri dajdžest«, 1935 g. razaslao 20,000.000 upitnika u sve krajeve zemlje u vezi s prohibicijom (zabrana prodaje alkohola), bio je to pothvat neslućenih razmjera. Galup je i kasnije radio sa sličnim brojkama anketiranih lica, ali je svoj sistem prilagodio i modernizirao do te mjere da danas svoja ispitivanja američkog mišljenja o nekoj robi, o politici, o cijenama ili izborima temelji samo na tri milijuna odgovora. Dakle, ako želimo po Galupovu sistemu ispitati javno mišljenje, onda se moramo držati njegove teorije koja glasi: »Nije teškoća u tome da se dobije odgovor od pojedinih slojeva stanovništva, već u tome da se tačno odredi koji su to slojevi koji po pojedinim problemima predstavljaju javnost.« Statjstika je po Galupu, moćno sredstvo za ispitivanje javnog mišljenja, ona pruža sirovinu koju. institut prerađuje u zaključke. »Statistika liči na mašinu za računanje koja, istini za volju, može brže i tačnije da obavi matematičke operacije, ali njene rezultate može dsi koristi samo ljudski um, u ovom slučaju naučna društvena analiza.« Galupovi upitnici obično su formulirani tako da treba odgovoriti samo sa da ili ne, često čak samo znakom uz jedan od već pripremljenih odgovora. Da bi se saradnja publike još više podstakla, u nekim slučajevima odgovor se stimulira nagradnom lutrijom. Galup je također došao do zaključka da je korisno kombinirati pismene i usmene intervjue. Iskustvo je pokazalo da na pismene upitnike odgovaraju uglavnom imućniji slojevi i obrazovaniji ljudi. Galup danas više ne polaže važnost toliko na masovnost intervjuiranja, koliko na to da upitani predstavlja proporcionalan prosjek. Pravilan rezultat neće zavisiti od prostog odnosa zbira pozitivnih i negativnih odgovora na postavljeno pitanje, već od toga da li odgovori potječu od žena i muškaraca, starijih i mlađih, stanovnika grada i sela, intelektualaca i fizičkih radnika, imućnih i neimućnih itd. Odnos anketiranih mora biti takav da se oslanja na statistiku kategorija stanovništva ili zajednice grada, pokrajine ili države čije se mišljenje ispituje.

1. MAJ 1962.