Beogradske novine

♦

lzlazl: dnevno u Jutro,l ponedjeljkom poslije podnc.

Pojedlni brojevi:

Mjesečna pretplata:

U tMgnli 1 0 krajt^lma lapasjcimitt. op o. I kr. 6tta pt cljanl ai .... I Mv* U NrtrtakoJ-SlmnlJI, BoanUHercofOoM I OalmoclJI po cl|Ml oO...... 10 holoro lltoa oaof poOroejo po cljort H. . . . 1t holoro

0 aoof ro«o I u krojoolmo copoaJaOmtlm 00 o. I kr. eota ra btjmi | otapnu poltn . . « rU Boofrodo oo dtatofom u ku*u . ... t rft U HrraiakoJ .Slaioaljl, Boanl-HoreofOfM I Oalmocljf | rff U oftoltm trojeftmn Antrs-uforoko mtoirMJo I fU Inoatronatfu | f-ff

Oglasl po clj«nlku.

Urednllivo: BEOGRAD, Vuka Karadžlća uL broj tO. Talefon broj B3. Uprava I prlmanje pretplata TopllEln vonae broj 21. Telefon broj 28. Prlmanjo oglata Knsza Mihajla ul. broj 38.

Br. 75. BEOGRAD, nedjelja 18. marta 1917. • Godina III. i-l-t: .;MCB=sg-.u 1. ii. , l '.. , ..-.rr .rv ■■ ■ -'J- r- —'■■■■ imr==.. . , ■ —-i- '■ -txi- m. —

Protivurječja o dogadjajima u Rusfji. — Opasna engleska igra. — Mogućnost protivrevolucije.

lucijomirna vlada — luiko tu BonaiS Law od nje očekuje — ovaj rat po ino-

Ratni izujsšinji. izvieSfn! austro-u$nrsKoa $lnuno$ stožero. Kb. Beč, 17. niarta. fi Istoćno hojlšte: Sjeverno od o i t ozs k o g k 1 a n ca, zapadno od Sololvrinai jugozapadno od S t a n i s i a \va odbijene su ruske navale. U šumskim Karpatima uspješna izvidnička odjelenja sjeverno od D n j estra. Kod znatne studeni neznatna borbena djelatiiost Talijausko bojište: Na C o s t a b e 11 i ponovno su osvojile naše čete onaj položaj, koji smo izgubili 4. inarta, te kraj toga zarobile tri časnika i 34 alpiua, a zaplijenile 2 niašinske puške. . Jugoistočno bolište: Iz Albanije nema se ništa javiti. Zamjenlk glzvara generalnog stožera pl. hOfer, podmaršal.

blilsonova ratobornost. U wallstreetsklm krugovima raztično je nilšljenje o \\ r ilsonu, tako da je nastala već jedna rugalica, kojom se jnedju aimeričkttn političa.-ima od zatiata tvrdt, da Je VVilson izvrstan istoričar, — šta svakako mcgu da ustvrde ?amo poRi'ičarl- — dok se u „učenoin ^vijetu Unije“ (kako to ondje zovu) .veli, da je on — odličan političar. U jeiinom će svl ipak biti lstoga mlšljenja, £. J. da je on vrlo revan zastupnik anjglofilskfli Interesa te đa Je spreinan Englezlma za volju šio uo riječ skočii u ivodu i u vatru, upravo kao da je waShlngtonskl kabinet tek jedna ekspovitura britske vlade, a Sjevero-Američka Unija rek ledna kolonija engles•ke krunovlne. Bilo kako mu drago, ml ne nalaziipo za shodno, da se umiješajno u ta razna prijeporna naziranja. M1 4>mo i onako smatrali \Vilsona i one fimeričke vlastodršce, koji iza njega stoje, već od početka svjctskoga rata našim protivnlcima I što su se brže redjall pobjedonosni dogadjaji u našu korist, to smo prije očekivali prijelom sa SJedinjcnlm Državama. ' No nama se čini, da je Wilson kao fclan glasovite firme John Buli & Comp., jsvojoj tvrtci baš u ovim zadnjim mjeeecima, — kad je ona ziobno odbila po nama ponudjenu ieftinu nagodbu u jednoj za.-nju bezlzglednoj trgovačkoj ispekulaciji, na što smo joj mi kao odgovor zatvorili inorske puteve. — iskazao usluge, koje bi r,e mogle najbolje označiti izrazom „medvedja usluga“.

Ponašanje g. VVoodrova Wi!sona u | ovoin kritičnom ♦reuutku i suviše pod- i sjeća na izvjesne damc koje se. — prl svcmu trudu, da prema spolja izgledaju časne i dobro vaspitiane, — za čas pretvaraju u kriještave ženetine, čim im ncšto ne bi bilo po volji. Tako je i Wilson. pošto se besmrt'io obrukao ti svoJoJ dijdomalskoj vjSštini, pptpuno bacio masku, tako da ie iz ,,b!agoglagoIjivog“ pacifiste i „spasioca" čovječanstva postao militarista, koji bi htio da vodi rat radi njega samog — samo kad bi mogao. Wilson je pristupio prekidu diplomatskih oduosa sa Njetnačkom u sigurnoru očekivanju, da če njegovo držanje prema NjemaČkoj i njegove fraze djeiovati kao magnet na sve ostale neutralce, tako da bi se ovi svt bez razlike odvukli u sporazumni logor, ie tako uništio središnje vlasti. Tako je isto očekivao Wiison. da će se Niernačka 1 Austro-Ugarska zbog toga silno ustrašitl i odmah popust'rti, kako se na taj načln Mr. Wilson ne bi dvostruko obrukao: pr\ r o kao profesor pacifizma, koji bez potirebe objavljuie rat. a drugo kao pseto liez zubi, jer u stvari Sjedinjene 'Države nettiaju zubi, kojiina bi mogie bltl opasne za Evropu. Neutralci, kojd su svojiin očima vidjeil kako je bezdušfil encrleski iiiaferijalizain do sada oluerao na klattieu već čeilrl ma1e države, svl su bez razlike „dall korpu“ Wilsonu na njsgovu ljuhaznu ponudu; oni nijesu litjeH ni da čuiu za to, da zarad Wilsona budu upropašćeni. To je silno uzbudilo g. predsjedtiika. pa se on pravio, kao đa od svojih sugradjana Amerikamaea, koji su se do sada razumjevali samo u borbl za dolare, inože načiniti bezbrojne bataljune boraca sa oružjem, a od SJedinjenih Država vojničku veliku silu, pred kojom bi središnje vlastl drhćućl položlie oružje. No ma da se čovjek ođ Wilsonove diplomatske neumješnosti može mnogo čemu nadati, ipak niko valjda ne će vjerovatl, da on nema toliko razumdjevanja stvamoga položaja, da bl mogao vjerovati, kako bi bilo moguće prebaciid jedan jedini korpus vojske preko Okeana, a da polovina tih vojnlka ne ode na morsko dno kao iirana ajkulama. Svakako je on račundo s time, da će središnje vlastl poslije prekida diplomatskih odnosa ili potpuno

zbunjeno očekivati svoju daljit sudbimi ili da će one izazvati kakav incideiiau kao tia primjer potapanje kakvoga liamjerno u zabranjeuu zonu posiatog američkog broda sa nekoiicinoin gradjana Sjedinjenih Država željnili seir/acija, pa da posiije g. VViisoti ope'. može da trubi u svijet, kako su srcdišnje vla§ti varvarske i nekulturne. Ljuto se prevario g. Wilson, kad je vjerovao da ć§ srcđišnje vlasti odmah po objavi prekida dipioinatskih oduosa sa Njcinačlcom drlićući od straha prekimiti tek objavijeni pooštrenl podmornički rat, oa da on tako dobije vremena za ratne pripreme. Središnje vlasti lie sanio da su pomele sve račune sporazuma. več su to učinile i aimeričkom predsjedniku i američkim proizvodjačima vojne opreme, pod čijirn je on uticajem. Ta šta če sada da nčine krupni proizvodjači čeiika i ostala postrojenja, koja su tek u toku rata s obzironi na jx>voljnu lioniuktuni prelvorena u fabrikc ratnog niaterijaia, pri černu je uložen grditn novac, koji se tck postepeno isplaćuje? Tako je Wilson morao izabrati kao pravi Amerikanac jedan pravi amerićki izlaz: trgovinu! Htjeii ne htjeii, oni i dalje moraju proizvoditi taj materijal, pa, poštx> ga sporazum r.e može v'iše kupovati f prevoziti zbog podniorničkog raia, Sjedinjenim Državama ne osfeaje mšta drugo nego da same kupuju te proizvode. Tako Sjedinjene Države moraju piatiti ,,ceh“ za bruku što ju je g. Wilson pretrpio kao ,,senzal“ trgovačke kućenlolin Bull & Comp., a miiitarisanje šau'ene.. mješavine naroda u Sjedinjcnim Državama na kraju krajeva će se iščauritl kao pravi američki ,,bluff“.

Ensiesko ueselie. Vrlo je značajno, da su prve pouzdane vijestl o uspjehu ruske revolucijc i o abdikaciji cara Nikoie stigie do nas preko engleskog donjeg dotna. Bonar Law, državni tajnik spoljnili poslova u Londonu o dogadjajima je u Petrogradu najbolje od sviju informiran, te nije ni oklijevao, da o tom smjesta izvjesti donji dom. Učinio je to uzdignutim giasom, kojim se hoće da objavi veseia vijest, te je označio rusku revoluciju pravim spasom za Engfesku. budući da ona nije biia uperena protiv vlade zbog to-

ga, što ona dalje vodi rat, nego muogo više za to, što je 'a vlada vodila rat manje uspješno i s manje energijc, nego li je to očckivao ruski narod. Vrijeme će pokazati, da li će Bonar Law iinati pravo i da li je petrogradska masa Jurišala na skladišta živežnili namirnica i fabrike hljeba za to, da primora vladu na cnergično vodjenje rata. , Danas je vcć jasno, da su gospo' dari dume, koji su svrgnuii sa prijestpla cara i i>ozatvarali ministre, Englci skoj $ tiin učiniii veliku u.slugu. Bouar ; Law osjeća ruski prevrat kao neko j oslobodjenje; morale su ga dakle u istini moriti teške brige. A tako je bilo. U konzervativnim ruskim krugovima. zahvafealo je u posijednje vrijeme sve više i više korjena osvjedočenje, da .ie Rusija samo e n g! e s k i sk utonoš a, tako te su već u ovim konzervativniin krugovima pomišijaii na to. kako bi se riješili ovog nedostojnog ' nepoželjuog ropstva. Engieski je poslanik u Petrograđu, Sir Oeorge Buchanaii, podržavao s radikalnim strankama dume najintimnije veze, pa se svakako ima njegovom utjecaju zahvaliti, što je došlo do ove revoluciic, te što je ona tako brižno pripremljena i organizovana. Uspjehti je vevolucije medjutim pripomogia i siabost cara Nikole II. Kraj otpora jakih vladalaca nije još nikada mogla iedna revolucija da dodje do svoga ciija. Zbog ove činjenice ne če se veselju, koje Bonar Law nije mogao da sakrije, u Englcskoj priključiti bar jedan čovjek: kralj Georg, bratić zbačenoga cara. On je svom bratiću ne sanio siičan što se tiće crta !ica, nego niu siuži i u svojoj nemoćnosti, osudjen da bez ikakvog utjecaja bude prosto oružje drugih. On mora da promatra, kako vikači donjega doma sebe prikazuju zastupnicima naroda, koji se tobož zauzimaju samo za njegoVo dobro, dok su mu u stvari najveći neprijatelji, — a đa ništa ne može protiv toga da učlni. Kralj Veiike Britanije može da s grozom u sudbini svoga bratiča u Pettograđu vidi'i svoju sudbinu, koja bi se ispunila onim časom čim bi mu se prohtjelo, da se kao vladar po božjoj milosti- zauzme za prave interese svoga naroda. Ruski narod, komu su se na ledja popeli vikačl dume do vrška svoje moći. Ijuto se vara, ako drži, da će mu sad nadoći bolja vremena. Nestašicu životnih namirnica u Rusiji ne će moćl da odstrani ni nova revolucijoiiarna vlada, a korupciju, koja je dosad vladaia, izvršivat će sad u podjednakoj mjeri drugi. U mjesto Petra doći će Pavle! Isto kao i raniie i sada će se stotine hiljada ruskih mužika tjerari , naprijed u boj s puškama u sverazornu vatru središnjih vlasti. a nova će revo-

gućsfevu vodlti još bezcbzimijc, nego' Ii što ga je vodila stara vlada. Ona ćfc se držati onill upnta. koja je revoluci* jonarni konveuat izdao frautuskim ge< ncralima 17 l >3. godinc: „Ne dupuštajte da dodjc do mira ma saino i jcdan čas. Vaša zadaća mora da bude: lieprestanl iia[)ori u buri i oluji, rodjcdnako uzrujavanje neprijatelja, uvijek novi jurišE u masama. Ne brinlte se za guMtke, pa bili oni kako vcliki! Republika iiaa dosta ljudi! Ona mora samo da pobje* di. kako bi vojška i narod nančfli, da su francuske Čete nepobjedive’ 1 . To ćo biti sad po svoj priiici i lozinka Rodzianskoga i Miljukovljeva, koji će mora''i nastojati pokazati, lcako znadu nešiof više nego li Stiirmer i Oa’jičln. Jerzašto bi inaće ova revolucija bila i lzveđena? , Rusija idc u susret crnim danima, a iza mainurluka, u kojeinli se sada dr* maju temelji ogromnoga ruskoga carstva, nadodi će jediiotn strahovito ofereznjenje.

Reuoiuelia u Susljl. Siidbiua carske porodicc. (N.iročiti brzoiav tBeograđskih Novina j Kopeniiagen, 17. maua. Ništa se ne zna gdje se naiazi carska porodica. Misli se, da su se carica Aleksandra I carica mati stavile pod zaštiiu japanskog poslanstva. Po đrugom vjerovatnom mišljenju cars v ka se porodica ifiilaz! pod z a š t i t o m revoluclonaraca. Miliailo AleksandroviČ se odriće prava »a pri-esto. Kb. Ainsierdani, 17. marta. Veiikl knez Mihajlo AleksaiidrovfČ se odrekao svoga prava na prijesto. Za vrhovnog zaoovjednika vojske naimenovan je veiiki knez N i k o 1 a j N i k oI a j e v i č. O abdikaciji cara Nikolc. Kb. Amsterdam, 17. marta. Protivno lzjavl Bonar Lawa u donjem domu javio !e Reuterov uređ jedan brzojav iz Petrograda od 16. o. mj., prema kome se car odrekao svoga prava na prijesto a korist veiikoea kneza Mibajla. Vrhovno zapovfediiištvo nad voiskom na bohtom noiju car je prenio na velikog kneza Nikoiaja. # Car Nikola kreće protiv Peuograda. Kb. Budimpsšta, 17. marta. „Az Est“ javlja iz Rotterdama da je u London stigla vijest. da je car s jakim topništvom pošao tia Peirograd.

Podlistak. D. Neindrov (Sofija): G e n e f o I. »• Napokon se general našao pred neprijateljskim gradom. Raspršeni i poraženl neprijatelj tražio je u sramotnom bijegu spas i ostavio grad u rukaina čeličnoga pobjednika. Oeneral, okružen svojim stožerom i jašeći svog vatrenog dorata, baci pogled na krovove, koji su se kupali u zlatu sunčanoga svjetla. Cinilo se, kao da mu još uvijek nije nestalo iz duše nemira, što ga je proživio za trajanja odlučne bitke. Ozbiljan, čvrsto stisnutlh usana i nijem, Činio te veoma udaljen od radosti s\x>jih časnika. Svi su se zadivili. Sto? Zar generala nije nimalo dimuo njegov uspjert. Nije li se radovao, što je oslobodio svoj rodni grad. Niko nije mogao na pocrnjelom, od oluja i nepogoda otvrdnulom njegovom Hcu čitati, što mu se"zbiva u duši? Bez riječi gledao je pred sebe. Tanana, sunoem protkana magla ovijala je zlaćanom koprenom grad, koji je nakon pet stotina godina prvi put osjetio živ dašak slobode. -Oeneral je dotle, nijem i ozbiljan, segnuo daleko u svoje uspomene. Pomislio je na svoju roditeljsku kuću i dušom mu ovladaše nježne i raznolike misii, tako da nije bio na čistu, da li mu se lioem kližu suze, iti mu se pak grudima ptima radosni klik. ' - - • -

Kao malen dječak oprostio se sa svojom domovinomt I sada se gotovo pedeset godina iza toga, povratio kao vojnik i poput junaka narodnih pjesama, izbavio jc svoj rcxliteljski grad iz pandža stoglave netnani. . Sada, već to nije više on, onaj mali Komjen, koji se bosonog, s komadićem kruha u ruci, penjao dudovima po dvorištu. To nije više Komjen, koji je od dr\a sačinio sablju i jer je pokvario dasku, dobio od svoje majke zbog toga strašnog nedjela nekoliko čestitih poljubaca trskovačoni. Nikad se još nisu generalu tako jasno povratile u pamet godine djetinjstva kao sada; nikad mu se nisu pričinile tako Ujepe i nježne* I sada, pošto je vojnik izvršio svoju veliku zadaću, našao se pred njim mali Komjen, ono sitno, obijesno, divlje dijete, koje se nije pokoravalo majčinim odredbama. Sad se u generalovoj duši javio ponos pobjednika. Odvrativši pogled od daljine, nasmlješi se i reče pukovniku, koji je kraj njega jahao: „Što ne, Ivanove, vi ste sada sretni?" „Kao još nikad u životu!“ odgoTOri mu pukovnik. „Da, tako je, — kao još nikad u hvotu! Pomisiite, Ivanove, što mi je sada prohujalo glavom: moj san se ostvario, sad mogu mirno umrijeti. All vidite — to je eto ljudska slaboća — sad bih imao većma nego ikad želju, da živitm I ovako bih htio vječno uživati slobodu, koju smo ja, vi, ova cijela legija iza nas, dionijeli mome rodnom gradu...“

Pukovnik inu nešto odgovori a!i general nije čuo. Njegoru je pažnju svratilo na sebe nebrojeno mnoštvo, koje mu je iz grada dolazilo u susrct. Kad je svijet ugledao vojnike, uilario je u gromko, zaglušno klicanje. I najposlije j’e general kao u snu vidio, kako na njega pada cvijeće, kako mu se đonose i bacaju vijenci, kako sjcdokosi starci rasprostiru pred nim po putu svoje haljine. Oduševijeno klicanje orilo se sa sviju strana, slavljem i dikom titrao je zrak, a general se lagano micao naprijed, izmedju dva duga reda ljudi, kojima je posve ovladala radost i oduševljenje. - * Debele grede učvršćuju staru verandu pred drevnom kućont. Poput cijele verande okićeni su svježim cvijećem i zeleniJom svi zidovi kuće, prozori, stubište, sve, kuda pogled dopire. Dvorište je lijepo očišćeno, okićeno, a na kućnim vratima viju se dvije velike bugarske zastave. Oradjanstvo je odabralo generahi za glavni stan njegovu nekadašnju roditeljsku kuću. Neka se opet nadje medju svojim srodnidma, od kojih je još kao mladić bio otišao. No general je to i bez njihov^ pripomoći osjećao. Njegove vlažne oči i od 'uzbudjenja drlitave ruke izražavale su sve, što tvrda duša vojnika ne bi mogla odtovati. Za generala i za njegov stožer bio je na verandi prostrt stol. • ,,Vi ne jedete ništa, gospodine generale“, reče pukovnik, koji mu je sjedio s desne strane, pokazavši mu tanjur, pun • topla jela. . < ■

on s mirniin smiješkom. „Jedem više nego ikada. Danas mi duša mnogo više teži za liranom, pa nekai i ona utiša glad“. Sad je ta gladna duša osjećala zrak, koji je prije pedeset godina udisala. Odmah nakon ,dolaska u ovu kuću, požurio se general, da pretraži sve kutiće. Pošao je iz sobe u sobu I buma je srcai primijetio, kako pomalo nestaje koprene s njegova sjećanja i kako se poput sablasti uskomešalo oblačje prošlosti, ganjajući pred sobom mnogogodišnju sanju. CHdje su orinari, ondje slike, posve su već pocrnjele, ovdje prozorčić, odakle se otvarao vidik u vrt susjeda Muslima, gdje su se kočile prekrasne voćke, ondje napokon ognjište, gdje je njegov djed uveče grijao noge i propovijedaostrašne prioe o vucima i medvjedima. Svald kutić bio mu je tako poznat, kao da je do jučer bio ovdje. U njegovoj je inašti oživio cijeli niz dogadjaja i nabrzo se vidio kao nago dijete u modroj vodi jezera * malim svojim vršnjacima, onda pak |u vinograđu, na vršku trešnje, zatim gdje tumara šumama, kupi^ granje za oružje sebi i svojim vršnjadma i pjeva pjesmu o sedmorica hajduka. Dok je tako posve utonuo u sjećanje, nije opazio, da se pred kućnim vratima porodila prepirka. „Pustite me k njemu, to je moj Komjen! Moj mali Komjen, razumete li? Nijesam li ja ona, koja sam se s njim igrala, te ga i odgojjla? Zar ga ne smijem vidjeti? Ja sam mu bi!a drugom majkom!“ Dvorištem se protura maia, zgrbljena starica, pogleda prema časnidma na verandi, r aširi ruloe i požuri se uz stepenice. „Kako vidite, dru£e“ — odvrati mu

Njene su usnice drhtale, a navorano joj je lice titralo od uzbudjenosti. „Ovatno, ovamo, majčice", — reče general, ustavši i pruživši joj ruku. Ona jurne prema njemu, zgrabi ga za ispniženu niku i pol'ubi. „Dao ti Bog snage t zdravlja, Komjene. Ti si naš otac, naša majka, ti si naše sve!“ Pogleda ga duboloo i nasiniješi mu se kao djetetu. „I kako je lijep, kako ponosit i velik! Kao sam Kraljević Marko!“ GenenU se nasmješi i gane. Htio joj je nešto reći, ali su ga suze sprječavale, te je samo stisnuo slibašnu mršavu ruku stare dvorkinje. U isto vrijeme orila sc ulica gnmkim klicanjem. Cinilo se, kao da se cijeli grad .skupio pod generalovom kućom. Qni, koji su priredili svečani objeđ, dovAi stt i glazbenike, koji su svirali na narodnomu glazbilu. Htjeli su, da gene* rala posve opoje čarima, što su se skrivali u srcu naroda. I redom su se pronijeii zrakom zvttd starih narođnih pjesama. S kolikom je slašću stušao gencral ove stare, domaće zvttke! Cesto ih je pjevala njegova majka, da ga uspava, kao što sve bugarske majke pjevaju svojoj djed uspavanke. To su bile pjesme djcloga naroda, koji je u patnjama proživio mnogo teškili godina... „Nisam li vam rekao, Ivanove? Sad hoću da živim, da živim, dok svijet postoji. Kako je život Jijep, ah, kako je Iijep!“ ,,Da igospođine generale, veoma |ijep!“ ponovi pukovnik.