Beogradske novine

I ziaze:

dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Pojedini brojevi: (I BMgrtdu I u kralMlma i>a»|»4nutlm od c. I kr. tuti po cl|»ni od. . . . 8 htlerc V HnfitakcJ-Slarcnlji. »nl ■ Hcrcegcirtnl I DclmcclJI pc cljonl oo . . . . . .10 balcra Urao orog padrudja pa cijanl ad. . . .12 halera

Mjeseena pretplete: U Baagradu I n krajolmc upca|a*Mrtia 1 i. I kr. data <a tujca I otapaa patta. . 2 *U Baogradu aa dortarcm u kaOa .... 2*50 U Hrratakal-SliraalJI, Bornl-Herccgcrtnl I OtlmcclJI 200 U oriallra krajcrlma Auitra-U|arckamanartd|a 8U Inoatranntru 4*80

Oglasl po cljeniku.

UrednlJtvo: BEOGRAD, Vuki Karadžlća ul. bro] 10. Talafon bro| 83. Uprava I prlmanja pretplata Topllćln venao bro] 21. Telefon bro| 28. Prlmanje oglata Knaza Mlhajla uL bro| 38. Talafon br. 246.

Br. 234.

BEOGRAD, nedjelja 26. avgusta 1917.

Godina 111.

Ratni izvještaji. Austro-ugarski podnevni izvještaj. Kb. Beč, 25. avtfusia. Iz glavuoK stana za šiainpu javIjaju: N a visoravniKrasa n i j e b i 1 o j u č e v e 1 i k e borbene d i e1 a t n o s 11. O k o Monte 0 a b r i ei e b i 1 a j e v r 1 o o g o r e c n a b o rba, uspješna za naše oružjc. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 25. avjcusta. Isiočuo boiHte: U višc odsjeka oživjela je topničlca borba. Kod B r o d v-a odbijena su niska izvidjačka odjelenja Talijansko bojište: Na visoravni K r a s a i kod (1 o•rice prcr.ekao je jučeranji dan srazmjerno tn i r n o, izuzimajučl neprijaiteljske bezuspješne napadaie kod K ot i t a. Talijanski napadajl bili su prvenstveno upravljeni protiv Brega Sv. ,G a b r i j e 1 a. Brie:ada P a 1 e r m o u zajednici sa ostalim taiijanskim vojJiim odjelenjima ostavila jc ncbrojeno mrtvili i ranjenih boraca na obronciriia brda, bez da je mogla da slomi otpornu snagu hrabrih branioca. Hrabri š t a j e r s k i 9. lovački ba 'aljun odliJrovao se osobito kod odbrane. Na visoravni sve do S v. Duha spremili smo obzirom na tečaj borbi na Vrhu našu odbranu u noviin položajiina. Neprijalelj navalio je poslije jake topničke pripreme u više odsjeka ua naše ispražnjene poiožaje, pa je gadjan od tiaših baterija naišao na prazninu; istoin predvečer usposiavljena je borbena veza ria nekim tačkama. Od početka bitke, pa sve do 23. o. mj. zarobili smo 250 časnika i_8000 v o jn i k a. Letačka djelatnost vrlo je ž iv a h u a i za jedanaeste bitke na Soči. Zbog e n g 1 e s k e i f r a n c u s k e p om o ć i stavijeni su talijanski letači na svim mjestima u položaj. aa protiv naših le:ača nastupe svagdje u premoćnosti, ali voljom za tiapad ! požrtvovnost1 za izvidjanja i u "uorbi izjednačiii su liaši letači razliku u broju. Od 18. d o 23. o. mj. s v a 1 i 1 i s m o 12 n cp r i j a t c i j s k i h 1 e t i 1 i c a. Šest od ovili letilica o.pada na Iovačko letiiičIco odjelenje kapetana B r u m o \v skog, koji Je ostao p o b j e d n ik o m uosamnaest vnzduSnih borbl. IVii smo u to vrijeme 'zgubili jednu letilicu. Baikansko hojište: Nej>romijenjeno. Načelnik glavnog stožera.

Predznaci za promjenu mišljenja u Engleskoj. Odgovor sporazuma na papinsku notu je gotov: sporazum ne odbija, nego će čekati.

Ensieshfl se trijeznl. U prkos sviin lijepim gcvoriina sporazumnih političara izbija iz dogadjaja na kopnu i moru sve više is.ina, da se neprijaitelji središnjih viasti sve više nalaze i zapadaju u neprijatan položaj, koji bez obzira ua fraze njihovih vodja diktiraju odluke saveznika. Do duše Lloyd George i njegovi drugovi slavili su u svim t'onovima nesaviadljivost zapadnih vlas i, pa i Reuterov ured je sa suinnjivoni poslovnoui tačliošču uvijek i uvijek iznašao priču, kako Engleska i njeni saveznici mogu vrlo lako istrajati do konačne pobjcde, što više čuli su se glasovi, 1 ako ne svi, koji su sa ix>g!ediina punim želje vapili preko oceana i tra/.ili pomoć u velikog WiIsona, čija vojska bi trebala da stupi na mjesto smlaćene vojsKe sporazumnih sila, da ’zmjene ratnu sreću za godinu ili dvije na korist svojih evropskili saveznika. Kod neprijatelja središnjih vlasti igralo je vrijeme uvijek sporednu ulogu i brojevi godina 1918., 1919. i 1920. opcruju se u svim izjavama engleskih zvaničnih državnika kao nešto satsvim običnoga, a pubiika se na to naučila kao na kišu i!i suuce. „Imamo vremena" je rečenica, kojom u Londomi i službcnom Parisu Iioće da zaplaše središnjc vlasti, a osim toga dobro je došla i u onim časovima, kad sporazum nije bio baš najbolje sreće na bojištu. S ovom rećeiiicom tješila su se gospoda u Londonu i Parifai nakon svaitog većeg poraza n.a bojiši.'u, s njom su pošli u boj protiv podmornica, a „iinamo vremena" rekli su i onda, kada se nijesn ispunile sve njiliove nade, koje su polagaii u rusku revoluciju. Medjutim ne mo/e sc reći, da je spokojnost kod sporazuma baš toliko velika. Sva njihova vojna i politička preduzeća pokazuju, da vrijcme, taj njihov najjači saveznik sve više poprima posve drugo obličje. Velike bi ke u Flandriji. pred Verdunom i na Soči pokazuiu, da sporazumne sile teže za odhikom i to čim skorijom odlukom. Sve ove operacije provadjaju sc sa bcsprimjernim žrtvama u ljuđstvu i maiterijalu, pa sama ćinjenica, što sporazum baca svoje mase na svim fron« tovima pro.iv branilačkog zida središnjili vlasti, a neće da čcka godinu 1918. i američku pomoć, dokazuje liajbolje, da je to posijedica iiotrcbc, koja proizlazi iz jednog neprijamog i'ttškog položaja. 1 ne bi bilo .eško nabrojiti sve elemente ove mi/de i dokazati, da sporazumne sile imadu đovoljno ra.zloga ne željeti četvrti zimski rait. U savezu s tim inora se u prvoin re-du

spomenuti posljeđice podmorskog ratj, opasno raspoloženjc u vlastitim zemIjama, vojni sloiu Rtt'sije, a i pitanjc o niiru, koje je u prkos svih protivnih izjava engleskih državnika ipak uzc:o u diskusiju. Ne treba se dakle čuuiti ako danas eingleska šiampa, koja je do siada uvijek bespiikorno funkcijonisala, počela da svira u driige gajde i malo ozbiljnije i poštenije račima sa zbiljom, nego do $ađu. Tako posljednji komentari o govoru njcmačkog državnog kancelara prikazuju engieski imperijalizam u nešto iimjerenijitn tonovima. Tako „Daily News" otvoreno konsta'tira, da savezhici u sporazumu nikada nijesu odlučili, a ni žeijeli da unište Njemačku, pa osim ,,piijed!oga“, da so Fraticuskoj vrati Lisas i Lotaringija nije niko rražio, d.i se od Njemačke otkine i najmanje parče zernlje . . . Neka se upatnti: engieska novirta govori o ,,prijedlogu“ u is:oj stvari. u kojoj je prije nekoliko sedmica upotrcbijavala samo izraze ,,pljačka“, „nasilje“ i „kradja". I engloska ova novina pravi se kao da ništa nezna o ancksijonističkim težnjatna, prema kojima sc neče ništa da zna o miru bez rajnskih provinclja. Mnogo jasnije govori ,,Daily Express“, o osnovaata središnjih viašti. Niko ne misli uništiti Njemačku, jer ni najjači narod na. svijćtu nc bi se mogao nada.f, da uriffti narod od 70 milijuna . . . Sve su tb simotomi, koji siie čo.vjeka ria razmfšljanje. I ako se ue smije polagati prevelike nadc u trezve.nost sporazmnnili sila, ipak se čini. da prenia izjavaina ovili dviju cngleskiii novina nije--Jaieko vlše vrijeme, kada će i kod njih početi da sviće i nije isključena mogućuost, da pod ovakvim uvjetima je zuačenje papinskc note veće, nego š f o se u opšte misli.

Pašić ao.LoDdonu. Od jednoga srpskog politjčara iz unu'trašnjosti, primili smo slijedeći napi’S, koji u cijclosti prepuštaitio javuosd. Zdravice, izmenjane pre nekoliko dana na svečanom obedu u Lonđonu, izmcdju lorda Roberta Cecila i Lloyd George-a s jedne i Pašića s đnige strane, nagone svakoga trezvenijeg Srbina nia razmišljanje i s'tavljaju mu u patriotsku dužuost, da ilonese o n.iiina svoj sud, koji mora ispasti nepovoljan i po engleske državnike i naročito po Pašića. Englesku državnu politiku karakterišc nepristrasna ocena dogadjaja i smišljen, hladan proračun, hez predrasuda i seu'imentahiosti, svojstvene slovenskoj i romanskoj rasi —

s toga moraju čudnovato 1 podoz r i v o zvučati sve one fraze, kojima engleski vlasnici obasiplju danas ltarod srpski, dok su pre njegova slonia državnog, bili u tome vrlo štedljivi. Ona ista Engleiska, koja prva bešc prekinula diidomatske odhose sa Srbijom, posle krvavog 29. maja (11. juna) 1903., sada je — bar spolja, prividno i n a jcziku —* sasvitn obrnula list. Pašić je dauas tamo „najdostojnija i najoštrounniija pojava na Istoku“, ma cla u Londonu i deca znaju, da su Pašić i njegova stranika prihvatill i branili jedan istorijski zločin, zbog kojcg je ponosni i puriiansko-moralni Albijon odvraćao nekad svojc licc i od srpskoga naroda, ni kriva ni dužnoga. Ako ,,dos’tojnost" Pašića kao č o v c k a lcži u tome, što sc držao na krmihi protekcijom kraljeubica, a. njegovo p o 1 i t i čk o „oštrouinlje 11 u jcdinstvenoj katas't'rofi, koju jc nerealnom, kratkovidotn i uiopističkom poliiikom prjredio svojoj zemlji — onda je Lloyd George .tačno okarakterisao Pašića kao političarai kao ličnost. Ali je Llovd George ncosporno uinan i duhovit čove'^, te se ne može pretposliaviti, da je i verovao ono što je govorio. Ne bi bilo laskavo za inteljgenciju eugleskoga premijera, ako je oii iskreno, u duši smairao Pašića za velikoga državnika: jer, svakako, taj epr.ct ne pristaje uz političara, komu je do posledrijega trenutka nekoliko pnta pružana prilika, da otkloni pogibelj svoga naroda i propast državc, a on to redovno propuštao da učini. Kad jedan političar t o svcsno rađi, onda je tudj izmcćar i zločinac: ako je liesvestan toga, onda je on površan i pli/.uk tip, koji u politici nc* \'idi dalje od nosa. Pašić nije ni jedno ni drugo: on čini sredinu izmcdju toga dvoga, upravo on je mešavina svcsti i besvcsnosti poiitičke, kakva sc često srcta u galeriji poluorijenialnih političara. Krivica Pašičeva nije u njegovu anglofilstvu, još tuanje u lijegovoj doslednoj privTženosti Rusiji: — on se ljuto ogrešio o zemlju i narod tiine, Što uije sišao s vlasi.i, kad je prctrpco poraz u politici. Nije rnogućno, da Lloyd George tie uvidja jednu tako prostu ist-imi. Kad on, pri svcm tom, iznaiazi u Pašiću pečat dr/avničkc veličine, moraju sc njegove reči :umaoiti kao akt gostoprimstva i kurtoazije, iza koje se krije dobro poznati engleski specijali-.et — ironija i cinizam! U ostalom, na londonskom bankctu svc je bilo ironija. Nju su janiačno osetili i Englczi, a karnoli mi o d a vdc, Mi dobro poznajemo tu gospodu, koja na račun ogolelih srpskih činovnika, kržijave nejači i obudovljenc

žens-kadije, izigravaju dauas „rodoijubivu srpsku emigraciju'" u pres-tonicfc Vclike Britanije, u Ženevi, u Francuskoj i t. d. Znamo mi u g-lavu te s is a v c c, koje nikakva siia tiijc kadra' odbiti od idržavne dojke. To je onaj bczbroj brbljivih pra/noglavacav krijiževno-novitiarskih i političkih gusenica, koji poslednjilt godina behu* popali i obrsli sve granc javnoga života u Srbiji. Svi su oni. iz rovova i s vojnih dužnosti ztiegii se n zaveirirte širom bela sveta, pa sad, s Pašićem iuu čclu, sišu ostatalc državue zamukc i sročuju kartu buduće Evrope. Engie/i su Ijubitolji ldoviiovskih viceva i bufonerije, te ili je moralo stati dosta nuike. da ne pr.snu u smeh, dok je Pašić uz čašu šampanjca prekrajao Evropu. Koliko neskromuosti od jednoga državnika bcz države, od sina maiog i tako nesrcenoga narođa, kao što je naš! Koliko izazivačke netaktičnosti prema onima, koji danas ur/e u svoilm rukania imanja, čast i živote sviju nas! Pa koliko tek nepoznavanje političkih činjenica, kojo se nc bi moglo oprostiti ni kakvonm poietarcti u politići!... Za uas. o\‘de, ipalc je snorcdiio, kakve zdravice i besede drži Pašić: ali prirodno, mora nas kao dobrc Srbc živo iuteresovati mišljenje merodavnih iaktora u Engleskoj, koja je zajedno s ostaliin saveznicirna dopustila da propadneino. Svaki otresitiji Srbin inora se zapitati: posle gorkoga isknstva, šta nas još čeka i čemu se ioš imamo nadati? Engleski su političari davali uvek ua ovo tugaljivo pitaujc uvijene. neodredjene S dvosmislene odgovore, opšJe- fraze, lcojc se odnosc na svc male narode podjednalco; ili su, da bi zabašurili sopstvenn lcrivicu, ronili suze nad „slavnom tragedijonr srpskoga naroda. Hvala irn — samo od suza nefnamo mi nikakve vajde! To večito kukanje na n a š e m groblju i trajno sažaljevanjc jcdnoga čestitog i iirabrog naroda, koji je propao udjom krivicom, vredja viteški ponos i nacionalno častoljublje naše. Srbiti sc junački borio i jnnački podlegao. Kad ste več pustili da dođje dotlc, ncmojte naricati nad tragedijom njegovoin! Ništa nije tako ncdelikatno i ne ponižava toliko. kao nekog stalno podseća i na njegov jad i čemer. Od cngleskih džentelineiia sme se tek očekivati, da ne paradiraju sa zlim udesom i ne vežbaju svoju besedničku retoriku na bolovima i patnjama onoga naroda, lcoji je dokazao da unie trpeti, tc mu ničija milostinja nije jiotrebtia. Kroz celu svoju mulcoirpmi prošlosT, puuu najtežili iskušenja, srpski je

Pođlistak. Adela Milčluović: T a j n a. Na onim pustitn poljima, u koja Jjudi prestanti zalaziti čiin padnu prve ijesenje kiše, tamo se sastaju. Kad se navuku teški, sivl oblaci i prospe sltna, dugotrajna kiša, zaokupi jVlastinu dušu neka tiha sreća.i radost. iTo su „njihovi dani“, kad se rnogu sastati bez straha, da će susresti kojega šetaoca. I danas je bio ..njiliov dan“. Vlasta u svom sivom kaputiću i jednostavnom šeširu, bez kišobrana, brzala preko Zrinjevca, pa uz že'ljezničku prugu do mostiča, ispod kojega vodi put u Trnje. Pod mosiićem i u blizini, sve je pusto. Zagledala se u kukuruzovo polje, što je čudno šuštilo, kad bi vjetar potjerao mnoštvo kišnili kapljica i prosuo ih po otiim debclim, oštrim listovima. Na časove joj bivaio strašno. Kao da će se sada spustitl noć. A ona jc ovdje sama. Bojazljivo bi svrnula pogledom na stazu, po kojoj je iinao doći. Vidjela se dalcko, ali je bila pusta. Zašto ju uvijek snalazi tjeskoba i strah, da ga ne će biti. A nikada se Još nije dogodilo, da bi ga čekala uzaman. Uvijek je došao i ako ne točno. Uvijek, kadgod je bio ovakav dan, znao je, da će ga Vlasta čekati.

S kakovoni je radošću otia polazila na te čudne sastanke, na kojima si nisu ni ruke pružili na pozdrav. On dodje, šeću, i onda joj on kazuje o sebi, o svojim snoviina, mislitna i mukama, a ona ga sluša i milo joj je, što je uz njega, što ga inože slušati. A danas, danas je bio i njegov rodjendan. Dugo je inislila, čime bi ga na taj dan obradovaia. Kako se je zato razveselila, kad se danas iiebo naoblačilo 1 prosula kiša. Sastati će se, pa će biti veseli, veseli. — Barem na čas. Sad ga je ugledala. Nije ga još mogla prcpoznati, bio je predaleko, ali je osjećala, da je to on. Laka joj ruinen zalila lice s neke radosti, a došlo joj na jednom, da bi se morala sakriti. Ni sama nije znaia zašto. Tako joj je postalo čudno. Bio je već posve blizu. Došla joj na jednom želja, da izidje pred njega, pa da mu pruži ruku i reče.... Što da mu rečc? U inislima je prišla do njega i rekla mu: tako sam vesela. A on nije ništa pitao, samo ju je pogledao. O, tako pogledao, kako ju još nikada pogledao nije. A ona je shvatila, da je I on veseo i sretan. Kod ove ju pomisli naglo oblila rumen, smiješak joj se pojavio na usnama i kao da ju to stnelo, svrne pogledom, pa se zagleda u polje. Još dva koraka i Ivo stade pred nju. Pogledao ju naglo, opazio njenu smetnju l učini mu se, kao da sč od njega odvrnula.

— Što je? Zar sam puno zakasnio? — Ne — nistc.' Crte se na iijegovom licu naglo izmijeniie, nategnule, kao da ga nešto zaboljelo. — Nego što ti je? Zar je tko bio ovdje? Napastovao te možda? No, reci brzo, daj. Vidiš, da sam nestrpljiv. — Nikoga nije bilo — 1 nije nii ništa — miriio odgovori Vlasta. — Kako nije, kad vidim da jest! Zašto ini nc ćeš reći? Jesi li koga vidiia? sve nestrpljivije i žešće ćc Ivo. — Nisatn — i palcuša mu zagledati u lice. Biio je sasvini promijenjeno. Nckakove niisli, neugodne, teške, kao gusti oblaci zasjenjivale ga, gonile se jedna za drugom. Šutnja. Ivo ju je uporfio gledao. Njezin brzi odgovor nije dopuštao suniuje, a ipak se njemu činilo, da je sasvim dobro vidio, kako se od njega odvrnula. Nije moguee, da se vara. Ali zašto se odvrnula, . zašto je porumcnila? Oni su se već toliko puta sastali, pa sc ona nikad nije pri susrctu s njim rumenila ni odvraćala. Zašto baš danas? — Zašto mi tajiš, kad je tako očito, da ti jest ncšto? Htio JoJ je pomoći. Mislio je, da joj je teško kazati. —^Alf, bože. nije mi ništa, kažem vain, ništa tni nije. Vlasta je to tako uporno tvrdila, da se je njemu samo još I više činilo, da mu nešto taji. Dade mu se na žao.

— Ali, kako nije! Nisam slijep. Kako saino izgledaš! Govorio je to na oko sasviin niiruo i ravnodušno, ali zapravo nije mogao zatajiti i neke gorčinc u glasu. Vlasta je šutila. Osjećala je, kako se i crte njena lica ukočile i neka se ledena koprena spustila preko njih. U duši bilo jo' toplo i radosno, što je uz njega. ali kazati, pokazati toga nije mogla. Hljela bi ga prihvatiti za ruku, pa liodati tako uz njega dugo, dugo, bez riječi. Osjećaia je toplinu njegcvc ruke i bilo joj jc tako spokoino u duši. Pogiedala ga je. Na čeiu mu sc zasjekia duboka brazda, usue je čvrsto stisnuo. Vlasti se steglo srce. Zagledala se na protivnu stratiu, boreći se sa suzatna. Dugo su hodali, a da ne prozboriše ni riječi. Vlasta nije znala, što da inu rekne, a bojala se započeti u opće što tumačiti. I zato je šotila. — Zašto mi ne ćeš reči, što ti je? Zaustavi se opet Ivo. — Kad mi nije ništa — tiho progovori Vlasta, uvjerena vcć unaprijed, da je uzaludtio svako uvjeravanje. I opet šutnja. U daiji bjelasala se nabujala Sava. Vlasta ju gledala i činilo joj se, da se valja poput velike, site zmije. Nekakova posebna tuga zaokupila ju cijelu. Htjela bi zaplakati, zaridati u sav glas, pa se baciti licem na tu viažnu travu. — Zašto je on takav? —A ona ne može ništa. Osjeća, skoro besvjesno osjeća, da ga nešto muči, razapinje. Ne

saino sada. Uvijek i uvijek. Htjela bi inu pomoći, htjela bi iz sve dušc — a ue zna kako. Sakupila je svu svoju snagu, digla pogled do njega I tiho ga prihvatila za ruku. Bilo jc to prvi put. Pogledao ju ua čas i proustio: — Sto je, Vlaslo? Mislio je, da će inu sada kazati ono. što inu taji i napeto je očekivao njen odgovor. — Voliin vas — rekla je iskrcno, jednostavno. — Aii, pusti to! — I podje uaglijc. A onda. kao da je isti čas požalio te riječi, stane i upita toplim glasom: — Slušaj, Vlasto. Reci nii zašto me voliš? Satno to mi reci. Njezine su ga riječi tako izncnadilc. tako su došie neočekivano, da on nije mogao, nego dovesti ih u neku daieku vezu s njegovim pitanjeni. Učinilo mu se, da ga ona hnće tim priznanjein nekuda odvesti, odvrnuti od onoga, što ga je sada tako zaokupljalo. lli kao da se Iioće kriomice, u po glasa radi nečega ispričati. Ali radi čega? Zašto? Mislio je, da će moći barem štogod nashttiti iz njenoga odgovora. Barem nešto, što bi ga moglo uiniriti. Cemu je baš sada, neupitana, ovako odjednoin priztiala, da ga voli? Zašto? pftala se Vlasta. Zašto? Ona nije o tome nikada razmišljala. On je bio jedini čovjek, kojemu se je s povjerenjem približila — uz kojega bl mogla boraviti dane i uoći bez straha. — Reci. Vlasto. zašto me voliši'