Beogradske novine

Br. 296. BEOGRAD, nedjelja 28. oktobra 1917.

izlazet dnevno u jutro, ponedjefjkom postfje podne.

Pojedinl brojevl: 0 BmjhJu I u iMMjttmrtl« od 1.1 kr. («t» po ol]«Bi *4. . . . 8 Mktl 0 Hr»oUko]-SI*»oil]l, Bo»nl-H»ro«**»W I D*l*iael]l po eijtnl H], n i .10 Bllor« b»»a ovop pokrvlj* pi e»]*nl |4.. • *12 kelori

MJeaeCna pretplati: 0 Bo*|'»4« ■ • kr»]i»tan MiesJtlaoUiD M i. I t«. :»t» i* k»]so | ofapoa p»*t>. . U Baogroou <• UoitiTora u kuta . , . . 2 B0 U Hr»»t»ko)->t»*onl]l, Boscl-Hmc»|«Al I Wanr.xw.jl • * m Z ' T " ~ » • • 2'80 U oitalln kraJo»lm» Auitro-ug»rsko mifarMJi 3’U lno»trao9tfa *'59

Ofllail po cl]onlku.

Urodnlftvo: BE09RA0, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Talifon broj SS. Uprovi I prlmanjo protplata Topllfin vanao bro] 21. Tolofon broj 26. Prlmanjo oglasa Kttna Mlhajla ul. bro) 3a Tolofon br 248.

Godina III.

Ratni izvještaji. Ka tafijanskoj ravnici. Kb. Berlin, 27. oktobra. Zvauično se javlja: Naše čete kreću se ti pravctt talijaiiske ravtiice.

izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beć, 27. ok'obia. TaUJattsko boiišle: Udar, koji se pod ličuim vrltovnim vodjstvom Njegovog Veličanstva našeg cara i kralja, vodi protivu glavne talijanske sile, uzima silnog obitna. Naše u borbi prekaljene, proslavIjene sočanske čete i njemačke snagc, kdjc nadtru u neodoljivom napadu, postigle su velikj uspjeh. Saveznteko bratstvo u oružju, skovano ua bezbrojnltn bojištima, zapcčaćeno krvlju našlh uajboljih sinova, opet se na izvanredan način pokazalo. Na gornjoj Soči, a u planinskim krajčvima Routbona, Kanina i na gori Stol savladale su u žilavoj istrajnosti i energiji protivnika i zemljišne teškoče naŠe čctc iz alpinskih krajeva i to staroslavni pješački pukovi, carski lovci. strijelci iz Štajerske i Tirola. Jugozapadno ođ Kartrelta zauzeše jurišem pruski Sležani strmu goru Matajur. Kako ovdje, tako zapadno od •Toliitina vodi se borba isključivo na talijanskom zemljištu. Na banjšičkoj visoravni Talijan'l brane korak po korak zemljišhi. Uz žcstoke borbe zauzeti su iieprijateljski položaji južno od Vrha, kola 652 bliztt Vodice, oko koje se nekada v-odi'a tolika borba i Sv. Gora, koja je u Italiji toliko sJavljena kao plod pobijede n 11. bitci na Soči. U srčanom jurišanjji utrlliivaii su se sinovi sviju krajcva Aujstrije i Ugarske. Kod Konala i da'je na Tstok dvije c. i k. divizije same za se zaroblše 16.000 Talijana i 200 topova. Sjeverno od Gorice stigli smo na Soču. Na odsjeku Fajti-Hrib otela je 17. jugarska divizija, koja već preko dvi]c godine pobjedonosno euva donju Sočt: j : u iznenadnom naletu protivniku prvu Jiniiii. Padoše joj šaka 3500 Talijana. Ukupnl broj zarobljenika popeo sc nu 60 hiljada, a zaplijenjenih topova ua 500. Od neprijateljskih lctilica dosada je oboreno 26 komada. Istočno bojište i Arbanija: Nema ništa nov'og. Načeliiik glavnog stožefa.

Austro-ugarski podnevni izvještaj. Kb. Beč, 27. oktobra. Javlja se iz ratnog stana za štampu: Savezne čete na j u r i š s n u z e-

Pobjedonosna ofenziva protiv Italije pod vodstvom cara i kralja Karla: do sada zarobljeno 60.000 Talijana, a zaplijenjeno 500 topova. Sveto Brdo (Monte Santo) povraćeno.

lc S v'. Goru (iVlonte Santo). Tiuic jc oboren i dalji oslonac talijanskog otpora, novo je obilježjc postignuto na našCm pobjedonosnom napredovanju. Kad su Talijani 25. avgusta u jutru, poslije uzaludnih borbi na Soči, poboli svoju trobojnicu na vrhu Sv. Gore, tada radosti i triumfalnom klicanju nije bilo kraja u cijeloj Haliji. Osv'ojenjc toga ,.ključai“ za Trst trebalo je da zavara javno mnijetije u Italiji o drugim neuspjeshna. Sad je, poslije trodnevne fcorbc, taj ,,ključ“ opet u liašim rukama. Razdrobljcna je kruna talijanskog oslobodilačkog djela, a pod čeličnim stopama savezne vojske uzdrman je talijanski front u svome temelju. Uzdrmani temelji. Unutarnji položaj Italije posrao je od časa, kada je papa iznio svojc mirovne prijedloge, daleko još neprijatniji. Masa naroda, koja je presita tereta i gorkog iznenadjenja ovoga rata, posvetila je cijelu svoju pažnju zahtjeviina socijalista i izvodima klerikalne štainpe. Rad odgovornih Ijudi u ltaliji postao je sve teži. jcr su oni morali prikazivati cijdom svijetu, kao da iza njih stoji cijela ltalija a ne samo šaka zavedenih Ijudi. Dogadjaji u rimskoj komori, koje su Boselii i njegovi drugovi isčekivali sa zebnjom ti srcu a prijatelji mira sa prijatnom radoznalošču, pokazali su jasuo koliko je u svojim temeljnna tizdrmano zakonodavno tijelo talijanskei države; Govor poslanika Nittia, i ako je on oprezno ali ipak đosta razumljivo položio ruku na trula mjesta, dosizao je do niinistarskih stolica, na kojiina su sjedili Orlando i Sonnino. Nittijeviin gov'oroni bili su pruženi svi uvjeti za ministarsku krizu, jer je on dokazao, da je pod sadanjim prilikama jednako teško doči do mira kao i pobijediti, a svc zbog neodlučnosti i slabosti vlade, koja redovito u svemu zadocnuje. Prije svega radi se o tome, da manjina, koja je objavila rat, treba da uvjeri večinu o talijanskim ratnim ciljevima i prikažc potrebu, da se ustraje na stranl sporazuitia. Svakim danom umnožili su se predznaci skore krize, koju nijc mogao da spriječi ni ministar vojni Giardino svojim ratobornitn govorima. Kada jc on uzco riječ, osječali su svi poslanici kao olovo u kostima zbog dogadjaja koji su se spremali, i koje je svako fino uho moglo da sluša u ovom I govoru. Medjutim poslanik Barzilai

nije se mnogo žeiiirao, on je otvoreno zatražio od Boso:h'-a da odstupi i da nc čeka glasanje. Medjutim se ne trcba čuditi, da je taj črtvjck, koji u punom i pravom smislu riječi živi za svoie „neoslobodjene krajeve“, ti Isto vrijeme tražio, da se sa svim sređsfvima i sa svom silom oslobodi Trentlno i iitlska Veneclja. Sve sc dogodilo, šta je moram d:t se dogodi: Bosellijeva viada jc pala, a sudbina Italije liči kojima bcz goniča na đrumu ptinom rupčaga. Gospoda, koja stt u Riinu vodila nacijonalnu politiku velikiin riječinta, a malim srcem, bila stt već davno zrela da padnu, prije ncgo šta je zapoćela vclika ofenziva središnjih vlasti. Ovi uspjesi, koji se ovaj čas ne ntogtt još pravo ocijeuit!, nijesu bili potrebni, da se sruši ovaj ttruli dotn.. Boseilijeva vlada oduvana jc samo onako siueajnp ođ napadniii čela središnji’li vlasti, koje ite mogu poštediti ni ono malo i ncznatrio, šta nadju na putu. Značenje ove ofenzive Siže trtnogo daije, pa joj se ne vnožc staviti granica padom jedne vlade: ona govori riječima oružja, koje će gospoda tt Parisu i Londomi bolje razumjeti, nego što su litjeli razumjeti plemeuite i miroljubive riječi grofa Czernina-. Ova sretna ofenziva govori istiin argumentacijama, kojima gospoda od sporaztmia žele postići tnir — argumentacijom oružja. Sva gcvorkanja o vojnoj i privrednoj iieinoći i sloimi srcdišniih vlasti morajii zašutjeti it času, kada njihovc vojske pobjedonosno stupaju na neprijatel.isko tlo. Austro-Ugarska i Njetnačka.- koje su uslijed nerazumijevatija sv'oilli protivnika postale još jače, pružajti -đanas novi i ncoborivi dokaz svojc ueslomIjive snage i da;Knaidu u pravo vrijeme i na pravom lnjesiii produzeti inicijativu: da znadtLflnčno držati svoju viječ, kojoj sc ncče 'u logoru protivnika vjeiovati. Da ovo djelo stiglo u prvom redu nekadanjeg izdajničkog saveznika, osobito će oduševljeno pozdraviti svi narodi monarkije. Maikar kako ćc sc razviti započete opcracijc: dosadanji uspjesi opravdavajti nadu u boljti buđućnost. Nekada toliko ponosna i nezasitna Italija drmA sc u svojim temeljima, a njezlni odbranbeni dtivari su teško izbušeni. Ovo je svjetska povijesnica. koja ovako stupa osvećttjtići se.

Dvanaesta bitka na Soči. Car i krali Karlo vrhovni zapovjednik savezne vojske.

Car i kralj Karlo vrhovni zapovjednik savezne vojske. Kb. Itoč, 27. oklubra. 1 loku sjodnicc gospodskc kuće procilao jc prcdsjednik knez AVindisehgrStz ovaj brzojav: „Načduik glavnpg sfožcia naložio ini jc, da saopštim \ ašoj Visosti, da horljc saveznika na jugozapadti uzimaju juoko nijcre povoljan Lok. Uzetis ti: Kanin, gera Stol, 31;’. ajur i u Raliji kao pobjedna na^rada jc lanae sfc bitko na Soči toliko proslavljena Svela Go i a. Ziirob'jenika rina prcko 60 hiljada, a zap’i.'enjenih topova 50). Njegovo Ve’ičiinstvo, nas caT* i kralj vodi lično vrhovno zapovjedništvo n a d o p e r i š u ć i rn č c t a m a. Za načelnika glavnftg složera; harmt pl. Wald•sHilten gm.“ Čilanji- o\og Itrzojava pjo.jiaćeno je odušcvljcnim odohravanjem, p'jeskarjnn i uzvicima ,,živio“. Prcdsjednik: Prijem, na koji nailazi ovo moje saopšlonje, važi i za vjer.no šaveznike, koji na strani pašc tlivno vojske učestvuju ti ovim uspjosima. (Živahuo odobravuujc i pljcskanjc). Picdsjediiik: Prijem, koji nalaze moje riječi, važe i kao oduševljeni pozdrav našoj divnoj i slavnoj vojsci i kao izraz odanosli prcma nujvišem tainom zapovjedmku našom najniiiostivijcm caiu i gospodaru, (odušcvljeno dugo odohiavanje i pljeskanje) ie vas molim, da mu nzviknemo tcokialno ,,živio“. (Kuća kliee odu.ševljcno tri ptita ,.živio“. h.urno odobravanji- i pljeskanjo,. Talljani se niiesii plašili od središnjih vlasti. Danas kada jc u punom jeku austro-ugarsko-njemačka ofenziva ua Soči, iiiteresantan je članak ti ,,P o p o1 o d‘ 11 a I i a“, o mogućnosli ove ctenzive i koji je izašao datt pred sam napad. Isti list umiruje talijansko javno mnijenjc zbog vijesti o uavodno predstojcćoj ofenzivi i veli doslovce: Prema vijestima same neutralne štampe vladaju u atistro-ugarskoj vojsci tako desolatne prilike, da je pod svaki način nemoguće, da bi m o n a r k i j a m og ! a s a m o i p o m i s 1 i 11 n a o z b i 1 jn u ofenzi.vn tt operaciju, a tG tim manje, što n e može račimati n a n j e m a č k u p o m o ć, p o š f o s u njcmačke čete bojevima u F1 a n d r i j i p r o v i š e o s I a L'l j c n e. Šta će sada rcći ova noviua, poslije sjajnih uspjcha austro-n.iemačke ofenzive?

Borbe na grebeim Kolovrata lz glavmog ratnog stana za štampu, 26, oktobra. Naša dvodnevna ofenzlva je urodila ozbiljnim dogadjajitna od najveće važnosti. Poslije strahovite borbc od četrdešet sati pala su u liaSe rukc u oblasti Vršića i Krna sfjenovita utvrdjenja, uspjesi najmodernije ratnc tehnike, na kojima se trudno radilo ptme dvije godine. Naše aperacije teku bez i najmanjeg prckida, tako tačno i u tako sjožnoj saradnji svih rođova oružja, da će se one morati zabiiježiti na najslavnijem Jistu ratnc povijesnice. Svakog časa gube 'Taiijanl sve one đobitke, za koje su se ti 11. borbi na Soči morali krvaviti. Na grebenu Kolovrata Talijani nijesu mogli dugo izdržati naš pritisak. Njihov otpor je brzo prešao u kolebanje i save^ffe čete poslije kratkog vremetu. posjcle su u triumfu položaj. Ovdje su se Talijani borili sa svojim najodabranijim četama, većinom tnladi Ijudi, koji su se iza fronte izvježbali i tek tt 11. borbi na Soči svikli se na ozbiljnost borbe. Mora se priznati. da su se ovi vojnici izvanredno hrabro držaii, ali iii je juriš naših oprobanih boraca zbrisao. Talijanska letilička služba je našoj podlegla. Jednog jedinog dana ob(»rismo 13 letilica. Zarobijenici, Icoji su nain pali u ruke na grebenu Kolovrata, liili su odlično opremljeul i dobro uranjcni. Oni sit nam tt razgovoru izjaviii, da sve ono nije istina što se kod nas govori o demoralisanosti njiltovili čcta. O sadanjem napadu rekli su, da se za njegov doček spremala cijela Italija, ali niko nije mogao očekivati da će se napad izvršiti na ciieloj liniji i razviti s tako zagonetnom snagom, da joj sc, bar za sađa. ne može odoljeti. Panika talijanske vojskc. (Naročlti brzoiav „Beocradskih Nov!oa“) Budiinpešta, 27. oktobra. ,,A z E s t“ javlja od jednog njemačkog zapovjedništva na talijanskom frontu: Iznenadjenje u napadu od utorka noću bilo je. kako to i santi Talijanf priznavaju, novo dosad nepoz n a t o s r e d s t v o. koje su Nijemci pronašli i protiv. kog plinske tnaskc mšta ne vrijede. Plinskim napadom, koji je trajao 1 i pol sat mi smo upravo ućutkali talijansko topništvo 1 slo-

Podlistak. t>r. Boža S. Nikolajević: Uspomene na A. G. Matoša. Godine 1894. — ne sceam se koga Jdatta i mjeseca — upoznao sam se s [Matošem. Bilo jc to pred „Dardanellkna“, ontiJjenom kavanom književnika !i giumaca, koja je davno vee ttstupila inesto palatl Upravc Fondova. Maioš !je na nekoliko dana ranije bio prcbeIgao iz Petrovaradina, gde je zbog tiekc ivojničkc krivice „sedeo u ladovini“ jlkako mi Srbi iz miiošte nazivanto za]4vor. Gbojica besmo tada mladi kao ijkaplja. Ja sam bio u sedmom gitnnateijskom razredu. bežao sam u vcliko ssa školskih časova, sročavao prve stiftove i štatirajući u pozorištu spretnao ’sam se za glumačku ,,karijeru“. Matoš Sbeše takodje mlad, svež i bujan, ali bcz one Jetke zajedljivosti, kojti su docnije patnje ubrizgalc u njegov nemirni dtth. Odmah i>osle prvoga susreta nas t dvojica postadosmo nerazdvojni đruigovi. U mojem očinskom dontu nalšao je Matoš na usrdan prijem. Svi su ga ukućani voldl, a mcne i danas, kacl je ovaj temperamcntni čovck dokrajčio svoju ,,pečalbu“ i za navek otpočinuo u krilu svoga ljubljenog Zagrcba — mene evo i danas obuzima iskrcna, topla tuga, što ga nema više. Ja sam « njim podelio prve mladalačke ideale, •mi smo bczbroj dragih dana zajedno iprovdli. Pa i kasnije, kad natn je život iputeve razdvojio, mi smo ostali prisnl, iverni prijatelji, i kad god bisma se sastall, imali snto jedan drugojtt ninogo, mnogo da pričanio, Siromah „Gustl“! Posledttji put

I sam ga video g. 1913. u Zagrebu. ProI vodili smo danc i noći tt „Narodnoj Kavani“ i „Kod lovačkog roga“, osvežujući mile uspotnene na beogradsko drugovanje. Ja sam ga potsećao čas na ovo čas na ono, a on sc, onako promukao, smejao zadovoljno ili bi tonuo u sećanja, Čupkajući po navici vrh svoga istanjenog desnoga uveta. đ: H: Za prvoga boravka Matoševa tt našoj sredini, književiio-umcinlčko središte bili su ,,Dardaneli“. Ta Je kavana bila upravo jedna znamenitost Beograda devedeseitjh godina, prava arha iiinetnika i književnika srpskih, s kojima se Matoš vrlo brzo oprijateljio i srodio. Pod bagrenjem kavauskim, uz kavu „kajmakliju“ ili hladan špricer, on je tu u letnjim večerima bdenisao, časkao i šalio se s lijima. Pripovedači MiJovan Glišić i Janko Veselinović, stari pesnik Jovan Ilić i sin mu Dragutin, glumci Ojurka Rajkovič, Velia Miljković, Ilija Stanojević, Gavrilović, i mnogi drugi, behtt stalni gosti, dok god „Dardaneli 11 nisu porušeni. Većina jc davno već pod zemljom. Matoš je 0 svakom pisao. ali njegovu naročitu simpatiju uživaše pesnički bard Jovan llić, poslanik Sveto-Andrejske Skupštine, koja jc g. 1858. vratila Obrenoviće na presto. Stari Ilić, vazda s fesom tia glavi i namršten, predst 2 vlja skroz originahiu pojavu u ranijoj, romantičnoj književnosti srpskoj, i Matoš jc, ijovodotn snirti Ilićcve g. 1901., liapisao o pesniku Istočnjačkih ,,Dahira“ sjajan nekrolog u B r an k o v o m K o1 u (br. 16. za 1901. g.). !z „Dardanela“ su u opšte proizašIf najduflbvitiji Matoševi feljtoni, upra-

vo on ilt je u njima pisao, jer Matoš jc gotovo sve svoje beogradske krjtikc, pozorišne recemzije, eseje, pripovetkc i t. d. ,,sočinio“ za kafanskiin stolom. On nikad uije imao udobnoga stana, već je stalno obitav'ao u skoinračnim, polutamnhn izbama i eor-budžacima beogradskim, koliko samo radi prcuoćišta. Nebriga i boem, Matoš življaše od danas na sutra, bez no.vaca, zaclovoljan ako ima najpotrebnije. On je bio sav umetnik, skroz artistička priroda, rodjeni cset. s toga je dolazio češće u koliziju s našim kujiževnicima, u kojiit je talenat bio mahom širov i ncobradjen. On se rado šalio na njiliov račun, ali to nije bilai pakost cd njega, već proizvod svega bića njegovog, .ier Matoš je bio ljubitelj i majstor dtihovitoga vica. Jedatiput se, tako, govorilo pri čaši vitta, šta bi ko radio, kad bi mu ,,upalio“ glavni. zgoditak na lutrlji. ,,Ja bih kupio bradu Dragutina llića i p o s 1 u ž i o bih se njom!“ — rcčc Matoš, te smo itnali muku da ga isirgnemo iz rttku Iliča, koji jc vrlo tnnogo polagao na svoju marcijaltiti brađu. Drugont prilikom. opet, izrazio sc o Ljubi Stanojeviću, „muskuloziiom tragičant“, da je vrlo nalik slavnoin fraricuskotn glmncu Mounet-Sully-u: obojica su strasni ,,pecaroši“, ali je Mounet-SuIIy još i d o b a r g 1 u m a c. a Ljuba Stanojević satno ribu d o b r o p e c a! Na to je sledovala ćuška ,,bczobrazjiom krobotu“, ali već sutrađan posle uzaijamne tuče, seddi su opet u društvu i Ljuba, i Dragutin, i Matoš. Na njega se u opšte niko nije dugo srdio, osim nekoiicine uobraženili lcnjiževnih veličina, za koje Matoš s pravom nije imao prizrenja niti oproštaja. * * *

Matoš je kao po nckom pravilu bio ,,švorc“. Kod njega se para nijc mogla svrtcti. Neobiono iake ruke, delio bi s drugitna poslednji groš, ali je zato i druge bez uvijanja „pumpovao 1 *, naravno uvek za vrlo neznatne svotice. „Nisam, amice, nit‘ ručao uil' večerao, a jesti sc mora!“ — glasio bi obično njegov uvod, a dotična sc ,,žrtva“ mašala džepa. i ne čekajući svršetak. Kad hi svi izvori presušili. Matoš je zalagao ili prodavo knjige, kaput s lcđja, veš i sve što god imi padne šaka. U tako jediioj očajnoj situaciji scdeo je Matoš jednoga dana u gostionici kod „Albattcza", čnvenoj nekacl sa ćevapčića i dobre knjnc. Iinao je svega za poiić rakije, a crcva su tiiii krčala. Be>še stuđen i kišovit novcmbarski dan. te se nekako tako slnčilo, cla niko od prijatelja nijc u gostionicu zavirio niti promakao tilicom. Ko ztia doklc bi Matoš čekao spasioca situacijc, da u zlo doba ne bautt odnekud bivŠi profesor niatematikc H !:oji je tada obigravao beogradskc kavatie, vrebajuei uvek po nekog da mu piati rakijtt. Matošu se razvttkoše tisnice n sarkastičau osinch, jcr je znao unapred, da ćc alkoholičarevo oko zapeti za njcgov pun polić. Nije sc prevario. H sedc preko puta njcgova stola i poče streljati očima polić. U tom naidje jedan poznanik i H. mti prvi prlskoči. Nastađe objašnjavanje. Poznanik se nije dao ni ,,osoliti“, da iriati H-u rakiju, ali mu je poručio ćevapčiće i napustio kavanu. Posle kratkoga vremena stavi kelner prcd I1-a pun tanjir ćevapčiea, koji su sc zadovoljno pušili i golieali nos prijatnim ispareujcm. Matošu podje voda na usta. Njih sc đvojlca ispitujući poglcdaše: I — frampa je

bila izvršena: H. je bez ustezanja ustupio Matošu ćevapčiče u zamenu zn rakiju! * š Prvi stalan Matošcv prihod, u Beogradu, bcše zlchudi honorar, koji je printao kao član pozorišnoga orkcstra. Izvrstan čelist, Matoš jc tada bio rado prizivan u strana poslanstva i ugledne beogradske kuoe. da sudeluje na intimnim k6ncertima. Koliko jc ova uekoristoljubiva, pesnička priroda bila daleko od matorijalizma, vidi se po tome, što on otud nije skoro nikakve vajde imao. Matoš je najradije svirao u Pozorištu. Orkostar se pozorišni sastojao tada iz vojnih muzikanata, koji stt većinotn biii narednici po činu i Česi po narodnosti. Matoš ih jc nazivao ,,panjevi bandijski“. slažući sc s tim dobroćudnim Ijtidima nc možc bolje biti. Svi bchu vcć postariji, nosili su pođo1 ficirsku uniformu, tc je Matoš jedini : hio ntlad i strčao ,,u civilu". Uvek su i se grohotom smejali njegovitn šalama, a on ilt je stalno ,,nagaravljivao“. Jedno veče bcšc pronašao u suterenu pozortšnom neiki otvor baš ispod žeuskih garderoba. Naravno da su se za vreme pauzc „pani muzikanti“ gurali oko otvora, ali ko god je hteo da zviri i da kibicuje oblačenje gltnuicu, morao .ie Matošu groš platiti!... Matoš j. 1 bio iz.vaniedno muzikabm i muzieki obrazovau. Svirao je tako osećajno, da vam je suzo mamio. Njegova svirka poticašc sa srcaf i ]>lcni!a j ■ »rca. Nikad neču z.altoraviti jednu uašu sedeljku na ,,Bulevaru“. Matoš l>eše to veče sav u nekom čudnom duševnom slanju. setan-novesoo, eleaičan. Pričao mi j? *