Bilten Bitefa

O

nbrička halnm jo doista uzbudljivo mosto zbivanja ukoliko so vigprono iskoristi i u njogmn unoso konoeqd koji joj do KrSja odgovnrn, a napolju ostovi svo što no pripadm ton pozorištu, Nažalost, izmeđju nas i mašimn bio je na brzinu podignut čitav "poznati" teatar "scena i gleđalište", iz koga smo, dolazeći u halu, mislili da ođjazimo. Jedna od najuzbualjivijih scenm, odlazak u dubinu krana sa krstom i telom, izgledalo Je nije pripadala sasvim ni tekstu ni rađnji. Ali zato su, pored ostalog, oni pucnjevi, za UuzvraV potresno odjekivcli kao Što su još uvok krvavo žive reči odzvanjale svom snagom piščevog i iZzvodjačkog dara...

„.. Učinilo se đa za predstavu Oba-Koso iz NMigerije nidje nađjens odgovarajuća pozornica. Ovaj novi vid Joruba opere trobalo je možđa igrati na prostranoj poljani ispred kave šumo, medju zapaljenim vatramna, krosnicama, bila je to ipvanrodna prilika da sc ođe iz grada, na jodan DpoZzžo? iB ni bb iKn i k, sa ogromnim brojem gledalaca, zcmljoradnicima, koji inačc retko stižu do pozorišnih zgrađa, kao što ovi iz proestonice retko stižu do prirođe„. Magijm i obred, drevna poezija koja se, sm doboša na doboš, pokoljonjima prenosi, ona hi Ppmo ti č ka moć bubnjeva i igro, do kraja bi pretvorila jodno ncobično vočo u svotbkovinUuU...

A čarobnjaci iz Sonogala još jodnom su nas uverili U izrnažajnost tbom-bama: na bubnjevima, kao i na klaviru SVO SO može odsvirati, gotovo da im izmiče ni nocuhvatljiva lopota i misterija ljudskog gla8sG...

Moždđn jo vrođelo, uz svo tobničkc toškoćvo, bar jodno VOčeri, okvir gamagični roaliznm "postdđokumonbarne drame! Stballorhof, potražiti u odgovarajučom gseogkonm avoczi Šš tu, da bi so ispitalo šba se dogadja sa istom prod stavom u različitim prostorima za igru, da bi sa dđokaznlo da 1i ona i dalje ogstnajc baš istna prodstavav..

Scosko dvorištbo doživljava so kao jodno noizmorno jezcro tičino u kojo, S Vremen= nn vromc, pađaju i bonu roči, nrtvo mačko i psi, nosrazmorna patnja, gluvi krik... To jo predstava ćutonja, roči su somo kamoni nodjaši norazsgroničonoc pustinjc mOkS...

Pisac Kroec koji vorujc đa jo forma, oblik somo "tanjir iz kog se jođo", opropisao jo u sakundama trajnnjo ovih pnuzG, pot' sckundi, dusoct, triđosot... (Rakitin: "Pauzaaa! Sto godđinn pauzana!”) „ U počutku su gluici ŠDODOTICODM upožoravali no istoklo vpomo, predstava so pravila oko pnuza, kao švajcnregskii sir oko svojih rupa ili frulnm oko vazđuhn, pe ipek, ništa nc provaljuje ovu 'ncopirodnu" istrogu unutarnjo rodnjo. Costo jo u pozorištu pruzc rošavaln roč, U ovom. tronutku kod so DOoZOTišno tclo umorilo od ginpnastilcc noecRkapnadno naezvVOnog "figičKkKog _ toantra", pro nogo Što so, drukčijo, vrabi roči, ono opot istra

1

žujc njenu sonku, DOUZU... |

2 N= počctku konađa Bonđov Lir, za koga so"priča da jo

živco oko 21O0O godino,”" uz strašno Žrtbvc i nagiljo, pun vladarsko ponrasnoje, oko svojc bomljo iznudjavn podizanje zidmn | da bi so ogradio od noprijmtoljn, "Moj zid Ćo vas učiniti slobodnin". Na kraju paradc Korđolijn i istomišljonici Što su rZnije propovodnli ljubav i pokopavali "zid smrtšh", osvojivši vlast, soju mržnju i nastavljaju tu kobnu gradnju, G svrgnuti