Bitef

keovo pozorište postaje još karikaturalnije. »Ovom predstavom opredelili smo se za spektakl većeg formata.« Registar naše umetnosti smo proširili do učešća samog tela u predstavi. To je predstava u crno-belom koja

se odigrava oko živog glumca koji igra Ibija. Glumci su obučeni u marionete i igraju ulogu marionete, dok se tekst emituje magnetofonom. Dekor je od kartona. Sve je to savršeni okvir apsurdne i karikaturalne slike sveta. Atmosfera fantastičnog još je naglašena muzikom Krysztofa Pendereckog. Pre nego što se pristupi novom komadu, umetnici moraju da stvore prazan prostor u svom duhu da bi postigli punu relaksaciju i prijemčivost svoga duha. Za režiju »Kralja Ibija« bilo je potrebno opredeliti se za tumačenje koje odgovara izvornosti i dinamizmu Žarijevog dijaloga i ideja. U vreme priprema »Kralja Ibija« video sam englesko izdanje »Kralja Ibija« koje je ilustrovala Franciszka Themerson. Shvatio sam da je pravi put moje režije da oživim njene crteže. To je značilo dvodimenzionalne crteže uvesti u beli dekor. Pozvao sam Fransiczku Themerson da ih naslika za scenu. Ličnosti idu od ljudskog (kao Ibi) do poluljudi-polu-lutaka (maske sa tri lica nose glumci)) od bezličnog do univerzalnog Narodne lutke, koje se još mogu nach u zemljama kao što su Poljska i Meksiko, inspirisale su pokrete. Lutke menjaju veličinu prema svom dramskom značaju tokom svake scene.

Tim izražajnim sredstvima našli smo sredstvo da damo Žarijev humor i ironiju, njegovu žestinu i poeziju, njegovu surovost i bezazlenost stvarajući time »totalno« pozorište, čiji su inspirator! istovremeno i Artaud i Craig, gde se slika i pokret, muzika i reč, slivaju u neku vrstu »panžarijevske« vizije.

(Večernje novosti, Beograd, 6. IX 1969)

isto

Ričardu Šekneru, reditelju »Dionis 69« ispričali su, da su Beograđani jako zainteresovani za njegovu predstavu zbog golotinje. A on se naIjutio; Doći u pozorište da bi se videla golotinja, isto je što i otići u restoran da bi se gledali konobari.

(Ekspres, Beograd, 6. IX 1969) Grotovski ipak progovorio

’nisam za šeknera ni garsiju’

Poljskl avangardist se boji da ne ostari Jerži Grotovski, poljski režiser koji sada boravi u našem gradu samo kao gost 111 BITEF-a, iduće godine dolazi u Beograd sa svojom trupom kao jedan od učesnika ovog međunarodnog festivala. lako van programa i prethodno nenajavljen jučerašnji razgovor sa

poljskim režiserom bio je izvanredno posećen. Beograđani koji se sećaju Grotovskiog i njegove predstave »Princ Konstantem« po Kalderonu, koja je izvedena u okviru I BITEF-a bill su nestrpljivi da postave mnoga pitanja istaknutom

gostu. Raspoloženiji za razgovor nego prethodnih dana Grotovski je sa puno strpljenja i detalja odgovarao na svako pitanje. Ponekad se zaustavim i pitam da nisam ved ostario rekao je na samom početku razgovora poljski reditelj. Vidim oko sebe mnoge mlade entuzijaste pa se plašim da ja nisam ved tradieija. Možda ja ne razumem modernu publiku i moderne stvaraoee. Znam samo jedno a to je da sam ostvario svoj životni san da ličim na sopstvenog oca. Odmah du vam redi da sam za svog oca oduvek smatrao Stanislavskog. Između mnogobrojnih pitanja bilo je i jedno o epigonima, onima koji se dive nj ego vom radu i koji ga siede. Tokom svojih putovanja nailazim na grupe, glumee, reditelje koji rade kao mi u »Teatru laboratoriumu«. Ponekad sam šokiran onim što vidim a ponekad užasnut! Ne verujem da je metoda koja nosi moje ime primenjena u svetskom teatru. Ne mogu da prihvatim, na primer, rad Seknerove i Garsijine trupe kao nastavak mog rada. Ono što je nama zajednidko to su samo barijere koje smo mi oborili a oni se sada koriste postignutim rezultatima. Tako smo mi, na primer, prvi pomešali izvođače sa publikom. I reditelji su danas slobodni.

32