Bitef

U zanimljivom razgovoru koji je pretio da de se beskonadno otegnuti, saznab smo još da je poslednja premijera »Teatra laboratoriuma« bila predstava »Apokabpsis konfiguris«. Isto tako i to da je nedavno izišla iz štampe knjiga Jeržija Grotovskog »Metodika o siromašnom pozorištu« i da priprema jednu novu u kojoj de govoriti o traženju novih, nemodernih, perspektiva. (V. Por)

(Politika, Beograd, 7. IX 1969) Performens-grupa na 111 BITEF-u

zabranjeno je samo fotografisanje

Dionis 69 nešto kao Euripidove »Bahantkinje«, režija Ricard Šekner (...) O onima koji se plaše sebe. Seknerova predstava podiva na višestrukom strahu doveka od sebe i svog tela, na magiji drevnih zagonetki koje to ne bi smele biti. Osnovno nastojanje je, izgleda mi,

upravo, suprotno onom koje nam se može nametnuti na prvi pogled, naime suoditi se sa sopstvenim tajanstvom i opakošdu i tako svemu tome dati karakter ljudske realnosti, ili bar izazvati izvesno ispražnjenje boga, pa prema tome i davola. Kako su to izudavaoci starih miste-

rija uočib, kult božanstva je bio tim neprikosnoveniji što je božanstvo bilo nedokučivije i obavijenije velom neprozirnog tajanstva. Sekner postupa obrnuto, iz čega bi se dalo zaključiti da žeb da obara kultove. Pa čak i ovaj hipi kult. On razotkriva tajanstvene radnje i dini dostupnim našem opažanju ono što se po arhaičnom uverenju otima od opažanja. Time on umanjuje negativni pod magnetske moći svega što se zbiva u mraku. Tako je, na primer, ovde sa frapantnom sviknutošdu na svoje sopstveno javno izloženo nago telo, savladan do izvesne mere drevni kult muških i ženskih polnih organa. Iste ambicije Sekner je imao u pogledu tajne rađanja, jedne od najtežih zagonetki, koju su kako su verovali Helen!, »bogovi zadab ljudima«, pa i tajne übistva, prestanka života i kulta majke. Ako ovo pozorište i širi kakvu rebgiju, onda je to rebgija organskog i telesnog kao izvora svake druge mogude spiritualnosti. Ovo ulaženje unutra radi otvaranja, to grdevito vezivanje za korene bida i sa zabranima nesvesnoga, ima za cilj neposredno uviđanje što bi trebalo da ima vrednost demontiranja bureta baruta na kome dovek živi i ne znajudi to.

Drugim redima, mogli bismo redi da se ovde institucionalizovani život postavlja nasuprot nekoj arhaidnoj životodavnosti bez drugih pretenzija osim da se ova dva stava aktueliziraju u pozorištu epohe koju ova dilema zaokuplja. Ako nas Sekner i njegovi glumci pozivaju u ekstazu,

to je i zato da bi obnovili našu mod neposrednog, spontanog doživIjavanja, da bi nam pomogli da se načas otmemo kolotečini i dosegnemo izvesnost o oskudnosti svog svakodnevnog postojanja. Ekstaza je prema tome kritika stanja u kome smo pre ove predstave zatečeni. Naravno, za mnoge je neprihvatljiva životinja koju Performens grup otkriva u čoveku, kao i brutalni način na koji se ova spodoba na sceni hrani i zadovoljava, ab ovo pozorište se upravo nudi vašem gnevu! Ono se i stvara iz otpora i na njemu. I, ako su vas ogordili, oni su postigli svoj cilj. Njima je otpor potreban i zato im ga valja pružiti. Sve bi ovde uostalom skeptik mogao dovesti u sumnju, kada ovaj teatar ne bi posedovao mod da deluje. O svemu ovome dovek može misliti šta bode, ab on mora misliti. Zasada je to sigurno.

(Muharem Pervić)

(Hüten Bitefa, 7. IX 1969)

grupa oho na ulicama beograda

Grupa Oho iz Ljubljana Milenko Matanovič, Naško Križnar, Marko Pogačnik i David Nez priredila je juče popodne urbani teatar. U 17 časova okupila se grupa zainteresovanih na pjaceti ispred AteIjea 212. Između ostalih članovi trupe Bread and Puppet. Urbani teatar trajao je dva i po

33