Bitef

čan. Len, glavna ličnost po prirodi je dobar uprkos svom vaspitanju i okolini i ostaje dobar uprkos svim pritiscima kojima je izložen u komadu. Ali on nije sasvim i savršeno, ili bez ikakvih napora dobar, jer bi tada njegova dobrota bila besmislena, čak i za njega samog. Sopstvene greške postaju mu jasne delom kroz dvostruko postavljanje prema smrti bebe, a kasnije zahvaljujući morbidnoj fasciniranosti koju je u njemu izazvala ta smrt. Istina je da Len na kraju komada ne zna šta treba dalje da čini, ali on to nikada nije ni znao. S druge strane on ima mogućnost da sklopi prT jateljstvo sa ocem i razume se, biva kažnjen, ali nije izgubio svoju elastičnost (on popravlja stolicu). Komad se završava nemim društvenim čor-sokakom, ali ako gledalac smatra da je to pesimistički, to je onda verovatno stoga što nije naučio da se hvata za slamke. Hvatati se za slamku to je jedino realno što čovek može da učini. Alternativa, ne uzimajući u obzir nemogućnost sputavanja pesimizma, bila bi jednostrani optimizam koji bi se bazirao na površnosti kako oseéanja, tako i posmatranja. Pružiti drugi obraz to je gest koji veoma često znači oklevanje da se činjenicama pogleda u oči ali, to se ne odnosi na Lena. On živi zajedno s Ijudima koji se nalaze u najgorem i najbeznadnijem položaju koji se može zamisliti (to treba da pokaže poslednja scena) i ne napušta ih. Tvrdoglaviji, disciplinovaniji i časniji optimizam nego sto je njegov teško mi je da zamislim. . .

(Politika, Beograd, 16. IX 1969)

edvard bond u beogradu

Poznati britanski pisac Edvard Bond, po čijem je scenariju rađen film »Blow-up«, (»Uvećanje«) koji je svojevremeno podigao buru u filmskom svetu, stigao je u Beograd da prisustvuje predstavi svoje dra-

me »Spaseni« u izvođenju londonskog Ingliš stejdž pozorišta. On će učestvovati i u diskusiji posvećenoj savremenom pozorišnom trenutku u Britaniji.

(Politika, Beograd, 16. IX 1969)

predstava bez reči

Zapadnonemačko pozorište Teatar am turm iz Frankfurta na Majni prikazaće na Trećem BITEF-u možda najneobičniju predstavu. Prvi put u istoriji pozorišta dramski glumci igraju predstavu u kojoj se vise od jednog sata ne progovori nijedna reč, a da to nije balet ni pantomima.

Ovo neobično delo napisao je Peter Handke, nemački dramski pisac mlađe generacije, koji je do sada napisao dva veoma zapažena delà »Psovanje publike« i »Kaspar«. Prvo delo je obračun s publikom, a dmgo

delo, takođe, dosta lišeno dijaloga, zanimljivo je jer sto jednu ulogu igraju sedmorica glumaca. Drama »Štićenik hoće da bude tutor« je priča o večitoj borbi superiornosti i inferiornosti između dva pripadnika mlade i stare generacije. To je priča »o uzaludnosti nemog govora između štićenika i tutora, između onoga koji uči i onoga koji poučava, onoga kojim se vlada i onog ko vlada«. Ova predstava komponovana je od naturalističkih elemenata, svakodnevnih pojedinosti ljudskog života, koje poprimaju dublja, metaforična značenja. lako je komad iz seljačkog ambijenta, prati ga spiritualna muzika. lako se na sceni pojavljuje živa mačka, na licima glumaca je klasična polumaska, kao znak uopštavanja sudbine Stiéenika i Tutora. Teatar am türm je pozorište koje u poslednje vreme spada u ona zapadnonemačka pozorišta ko ja najviše tragaju u oblasti savremene dramaturgy e. Peter Handke obično svoja delà prvo poverava ovom ansamblu.

(Ekspres, Beograd, 17. IX 1969)

engleski podvig

Edvard Bond: »Spaseni«, reditelj Vilijam Gaskil

Običaj je u Engleza da se na aplauz publike pojave samo jedanput, da se zavesa samo jednom digne kako bi umetnici bili pozdravljeni od pozorišnog puka. Preksinoć je tvrdoglava, zadovoljna, udružena beograd-

39