Bitef

ska publika dugo pljeskala, menjala ritmove pljeska da bi, bez udvaranja i dekoracije, pozdravila jedan duboko moralni komad i isto toliko moralnu, u srži majstorsku i doslednu glumačku umetnost. Videli smo na festivalu zavodljivije, rizičnije oblike, ujdurme i formule ali tako iznutra blistavu, dramski eksplozivnu i upečatljivu povest o beznađu londonske periferije, o autopsiji mladićske brutalnosti i bezrazložnog čina koji utiru put velikom ceremonijalu nasilja, ne videsmo odavno, i to u čistom, ekonomičnom dramaturškom obliku čija je ogoljenost drhtala i klijala podtekstom. Bondova drama »Spaseni« ostavlja utisak jedinstvenog feljtona o smrti (kamenovanju) jedne nedužne i nevoljene bebe, ali iza utiska izrasta ukus nesebičnog, upornog saosećanja i poverenja u verifikaciju novog razuma, spasenog u haosu duhovne i socijalne oskudnosti i oskudice (...)

(Milosav Mirko vić)

(Politika, Beograd, 17. IX 1969) Susreti na BITEF-u

ići u pozorište nije kao odlazak frizeru

Razgovor sa E. Bondom, autorom šokantne drame »Spaseni« koji je pisao scénario za čuveni film »Blou-ap« Jedna od najbrutalnijih i najpotresnijih vivisekcija naličja našeg doba, izvitoperenog morala i naravi, na ovogodišnjem BITEF-u, sigurno je drama »Spaseni« Edvarda Bonda. Nemilosrdni pisac, Edvard Bond, (znamo ga kao scenaristu čuvenog filma »Blou-ap«), deluje, naprotiv, pitomo i neupadljivo. On tihim i smirenim načinom, kaže strašne stvari: Sta radim sada? Ponovo pišem »Kralja Lira«! Šta se čudite? »Kralj Lir« je, neka vrsta, nedodirljive svete krave, ja sam je, eto, dodirnuo. Pokušavam da ga ponovo napišem posvećujući više pažnje, na-

suprot Sekspiru, trima sestrama koje su, smatram, veoma interesantne. Ne znam kakva de na to biti reakeija publike. Nemam vremena. Pišem. Umetnost je opijum za srednju klasu, vladajući hoće da ona to postane i za radničku Zar vam je, dakle, svejedno šta misli i oseća publika? Naprotiv odbio je Bond, gotovo uzbuđeno, takvu pomisao ja tražim, samo, novi pristup pozorištu. Ne sviđa mi se kad ljudi idu u pozorište iz higijenskih razloga, kao frizeru da peru kosu, i izađu zadovoljni, sa osećanjem da su stekli umetničko iskustvo i postali kulturniji. Teatar mora da znači mnogo vise, mora biti životniji. Gledalac mora iz njega izaći uznemiren postavljenim pitanjima, zabrinut nad životnim istinama. Teatar mora biti. ukratko, angažovaniji. Za šta i za koga da se angažuje? Sada mi ta angažovanost bas nedostaje. U Engleskoj je umetnost opijum za srednju klasu. Težnja je vladajuéih da ona postane i opijum za radničku klasu. Umetnost koja uznemirava nije omiljena. Ja pokušavam da joj priđem na naučni način, da nađem i otkrijem istinu o Ijudskim odnosima i ponašanju, o društvu i kako ono funkcioniše ili smatra da funkcioniše. Pozorište, bez sumnje, treba i da zabavlja. Za mene je, međutim, ozbiljan posao: treba, pre svega, da doprinese da društvo, u kome živimo, postane podnošljivije za život. Dve istine o nasilju ne postoje Cemu, onda, toliko svireposti na sceni? Zbog toga je, zar ne, cenzura i zabranila izvođenje vašeg komada »Spaseni« u Londonu? Treba shvatiti pobude vlasti, koja ima organizovani aparat nasilja, vojsku i policiju, veliča ga i ne voli da ga vidi, ni na sceni, degradiranog u brutalnosti, bestijalnim übistvima, zlu. Ja sam veoma miran, miroljubiv čovek. Muka mi je i od nasilja na kulturnom polju, nastalog u naše doba. Ne postoje dve istine o nasilju. Iznosim ga na scenu jer verujem da je važna činjenica savremenog života. Covek je agresivan, poročan, razularenih nagona. Druš-

tvo ga takvim čini. Verujem da je u suštini debar, blagorodan. Kako mu onda pomoći, pa i pozorištem, da takav ostane? Teško je zamisliti idealno društvo budućnosti. Mi danas ne znamo kako će nam deçà sutra živeti. Suviše mnogo ima organizovane presije, suviše mnogo autorité ta koji zaustavljaju društveni razvitak. Smatram da je čovek jedina životinja ko ja se rađa i živi u ropstvu, u zoološkom vrtu, kao u svojoj »prirodnoj sredini«. Biološka je činjenica da život među rešetkama razvija agresivnost, übilačke i erotične nagone kod životinja. Ljudi, takođe, u društvenom zoološkom vrtu grizu se i übijaju i ne znaju kako da se ponašaju. U takvom društvu, kao u bolnici ili zatvoru, oni stiču zatvorski, institucionalizovani mentalitet. Mi o budućnosti, takođe, razmišljamo našim, institucionalizovanim mozgovima. Smatram da treba odgajati decu koju neće plašiti niti uznemiravati, kao nas, pomisao o slobodnoj budućnosti. Ako ih podižemo kao slobodne Ijude umeće da nađu svoj put, da odbace šta ne val ja u društvu, da ga urede kako treba. U tome je i smisao naše predstave. (I. Bešević)

(Eilten Bltefa, 17. IX 1969)

dijalog sa bondom

Juče je održan razgovor sa piscem Edwardom Bondom. Dr Hugo Klajn i Pavle Stefanović izneli su svoje utiske o drami SPASENI. Klajn je govorio da u komadu SPASENI ne vidi optimistički komad, kako ga tumači i sam pisac i komentator Plays and Players, obrazloživši ovo svoje mišljenje. Pavle Stefanović je govorio na nema afiniteta prema komadima koji prikazuju život onakav kakav je, bez metafora. Stanislav Bajić se nije složio sa svojim kolegama i rekao je da u SPASENIMA vidi, pored realizma i naturalizam, metaforičnost i opštije istine. Bond je rekao da ga se ne tiču estetičke analize, već da ga umetnost in-

40