Bitef

(Buten Bltefa, 19. IX 1969)

španci na predstavi u narodnom pozorištu

Ansambl Compania Nuria Espert prisustvovao je sinod predstavi SABLJE DIMISKIJE na Maloj sceni Narodnog pozorišta. Ovo delo prikazano je u okviru programa 111 BITEF-a i dana posvedenih dramaturgiji Aleksandra Popovida. Delo se veoma dopalo španskim gostima. Naravno, u složenu materiju drame uveli su ih beogradski domadini na delu sa Arsom Jovanovidem.

(Bilten Bitefa, 19. IX 1969)

mačka nije izašla na scenu

Gosti iz Frankfurta odustali su od macke (kojoj je ulogu namenio Žika Vladulovid, clan Ateljea 212) jer su bili razodarani njenim ponašanjem na premijeri. Antipozorišno raspoložena madka ne samo da nije izašla na scenu, ved je kvarila tok predstave maukanjem izvan scene.

(Ekspres, Beograd, 20. IX 1969.) Sutra na 111 BITEF-u Zagrebadko dramsko kazalište

majstorije pere kvrgića

Najzad i zagrebadki umetnici dolaze na tribinu i scenu BITEF-a. ZahvaIjujudi vrsnoj režiji Božidara Violida i nosioca glavne uloge Pere Kvrgida direkcija BITEF-a je u zvanidnu konkurenciju uvrstila izvođenje

Vajsove farse »Patnje gospodina Mokinpota«. Ovu farsu Petar Vajs je završio prošle godine i odmah je izvedena u banoverskom pozorištu. Zagrebadko dramsko pozorište uvek je dragi gost beogradskih kuda. Pero Kvrgid u napornoj far-

sidnoj ulozi demonstrira glumadku veštinu nadahnuto, tadno i tanano, podjednako u podtekstu i spoljnim sredstvima.

(Politika, Beograd, 20. IX 1969) Gostovanje pozorišta iz Frankfurta

drama bez reči

Peter Handke »Stidenik hoće da bude tutor« Ni ovoga puta Peter Handke nije izneverio sebe. Odekivalo se iznenađenje i on nam ga je priredio. On svakako ima smisla za neodekivane stvari. Ali to nije jedino za šta Handke ima smisla. Njegov komad »Stidenik bode da bude tutor« izazvao je pravi mali šok. Na raznim scenama na kojima je izvođena, ova drama bez redi izazvala je veoma recite reakcije kod onih koji je prihvataju, što je redi sludaj, kao i kod onih koji joj negiraju svaki smisao i vrednost. lako je ono što se u ovom komadu zbiva lišeno svake spektakularne provokativnosti i ved uhodanog ukusa za sablažnjavanje, »Stidenik bode da bude tutor« deluje izazivadki i uznemirujude. Naravno prva stvar koja nas mudi dok pratimo

komad je odsustvo redi na koje smo u teatru navikli, ako za njima ne osedamo potrebu na slikarskoj iziožbi. I dok se trudimo da nađemo reči za sadržinu kojoj redi uglavnom nisu potrebne, mi propuštamo da glcdamo slike i mislimo u sli-

kama. To je svakako stariji način mišljenja od mišljenja intelekta. Bez ovog načina mišljenja kako to tvrdl psihoanaliza mi nikada ne možemo razumeti šta mislimo. Tako mi, u stvari, u nastojanju da nadoknadimo komunikaciju putem jezika zatrpavamo prazninu koju Handke teži da stvori da bi stimulisao jedan drugi arhaičniji, neposredniji način mišljenja i doživljavanja. Ono, prema tome čemu se Handkeov komad pre svega obrada je domen našeg imaginativnog iskustva. Tu gde nema pojmova nema ni mera, nema ni intelektualnih projekcija. Postoje izvesna zbivanja, radnje čiji je značaj u tome što su beznačajne. Ne bi li sva zbivanja u vremenu koje stoji, u vremenu ko je se ne meri, jer je nemerljivo, izgledala tako! Ovo zbivanje ima temu: jedan čovek hoće da postane neko drugi, štićenik bode da postane tutor, žrtva strpljivim oponašanjem hoće da postane dzelat, podanik bode da bude tiranin. Da bi se jedna ovakva glomazna problematika raspravila u racionalistidkom teatru ona bi zahtevala složenu intelektualnu elaboraciju. Handke je interpretira u kljudu slika simbola, jezikom deteta. Naravno sve ove slike simboli nisu podjednako valjane i ekspresivne, ali su zato neke od njih delovale izuzetno sna-

44