Bitef

smeliji komadi velikog klasienog pisca Ramon Valje-Inklana ne mogu da se prikazuju u ovim pozorištima. Privatna pozorišta, daju vise, ali žive na milost i nemilost materijalnih prilika. Trupe žive samo od onog što zarade. Retki su ansambli

koji imaju smelosti da se pozabave eksperimentima i novijom literaturom, i zbog cenzure i interesa publike. Gosti su izložili kako je došlo do toga da, i to prvi put, u Spaniji (oni su takođe prikazali prvog Brehta) postave Ženea. To je bila njihova stara želja. Želeli su da to bude BALKON, ali to uopšte nije dolazilo u obzir. Onda su izabrali SLUŠKINJE i pozvali, na osnovu reputacije, argentinskog i pariskog reditelja Viktora Garsiju. Želeli su da istovremeno daju i DVA DŽELATA od Arabala, ali su pred premijeru došle političke komplikacije i oba komada su zabranjena. Nešto kasnije odobreno je prikazivanje SLUŠKINJA. Razgovor o samom komadu pokrenuo je dr Hugo Klajn. On je govorio da mu se čini da scenografija ne odgovara žaru igre i da komad počinje suviše intenzivnom igrom tako da nema mogućnosti razvoja. Odgovor je bio da je Garsija želeo da vrela igra dode do izraza u dekoru koji bi ličio na pljuvaonicu ili čak engleski klozet, svojom blistavošću i metalnošću, i da to samo pomaže vrelini igre; a o intenzivnosti početka, Nuria Espert je rekla da pre početka komada ista situaeija između Solanž i Kler traje ved nekoliko sati; a Julieta Sereno je do-

dala da je ideja bila da je celokupna igra vréenje u krugu bez razvoja. U razgovoru je ustanovljeno da ansambl igra treću verziju ko ja se završava ispijanjem otrova, a ne monologom. Gosti iz Barselone ispraćeni su srdačnim aplauzom za veliki uspeh koji su postigli kao prvi Spanci koji su ikada gostovali na našim scenama. (Buten Bitefa, 22. IX 1969)

ostale sve tri španske glumice

Sve tri učesnice u komadu SLUSKINJE Nuria Espert, Julieta Serrano i Mayarta O’Wisiedo ostale su u Beogradu da bi videle predstave do kraja BITEF-a.

(Politika, Beograd, 24. IX 1969)

moderno pozorište razbija sve okvire!

Prema domaćoj drami pooštriti estetske zahteve. BITEF je važan trenutak u svetskom teatru Razgovor oko Okruglog stola BITEF-a sa predstavnicima Zagrebačkog dramskog kazališta bio je posveden, za razliku od ostalih, pre svega našem pozorišnom trenutku, upoređenom sa svetskim teatarskim kretanjima. Glavnu red je vodio Božidar Violid, reditelj predstave »Patnje gospodina Mokinpota«, kojom se Zagrebadko kazalište uspešno predstavilo na BITEF-u. Razgovoru su prisustvovali, pored brojne publike, Dino Radojevid i Pero Kvrgid, pozdravljen burnim aplauzom. Božidar Violid je energidno ustao protiv mišljenja, koje je na-

zvao »nesrećom za našu teatarsku umetnost«, da je domaća drama, tobože, neshvaćena i neprihvaćena u našem pozorištu i da se »nacionalno kazalište može razvijati samo na osnovi nacionalne drame«: Ja u to sumnjam. Na našoj dramskoj književnosti, naime, ne može se izgraditi nikakvo kazalište! Međutim, zanimljivo je da se savremeno kazalište ne vezuje za nacionalni tekst. Grantee izražajnih sredstava neslućeno se šire, reč više ni je centar svega, kao što se vidi i ' na BITEF-u, što dovodi, bez sumnje, do veće mogućnosti razumevanja i internacionalizacije teatra. Jezik slike se afirmiše, pa i putem televizije, prodire u svakodnevnost. Od teatra XIX veka, svedenog na interesovanje uske sredine, došlo je do njegovog međunarodnog komuniciranja i ovakav festival, kao savremena Vavilonska kula, govori svim jezicima i sredstvima izražavanja. Moderno kazalište, ukratko, razbija sve okvire, razbija barijere ograničavanja na uske, regionalne problème i teži da odrazi bitna, suštinska pitanja ljudskog života i egzistencije. Veliki reditelji ne ograničavaju se traženjem izraza u domaćim tekstovima pa se Krejča obraća Cehovu, Grotovski Kalderonu, Spanci evo Ženeu. Kakav je, onda, vaš stav prema domaćoj dramskoj literaturi? Prema domaćem dramskom stvaranju treba povećati odgovornost. Znači: biti stroži u odabiranju, pooštriti estetske zahteve? Činjenica je da još nemamo tekstova za ovakvu vrstu teatra. Na značajnim delima evropske literature treba stvarati kazališno iskustvo pa ga, onda, primeniti na domaća delà. Mi vam u Zagrebu zavidimo što imate BITEF, šteta je što se ne može preneti i k nama! Smatram da je to važan momenat u svetskom teatru. Ovde je analogna situacija sa BITEF-om kao u Zagrebu sa muzičkim Bijenalom. Bojim se da ih ne uništimo. U Zagrebu su mnogi uvređeni, kritičari i muzičari, smatraju da Bijenale nije »festival vrhunskih dostignuća već vrhunskih poraza«. Ovi festivali, međutim, prikazuju traženje novog izraza, stvari u razvoju, što naravno ne

46