Bitef

dravila. U gradskom Zavodu za zaštitu spomenika pribojavali su se da bi sa svoda barutane eventualno mogla da se odroni neka stena. Ali, kao što vidite, do toga nije došlo, jer svodovi su još postojani i čvrsti. Baru-

tana je za sve nas pravo otkriće, rekla nam je Mira Trailović, posle predstave. Takozvana »austrijska« barutana stara je preko dva veka i svojim ambijentom u potpunosti je odgovarala potrebama sinoćne predstave. Umetnici iz Njujorka, članovi pozorišne trupe »La mama«, prikazali su pod svodovima ove zaboravljene građevine komad »Arden od Feveršama«, delo nepoznatog renesansnog pisca, Sekspirovog savremenika. Gledaoci su na predstavi ipak doživeli jedan šok. Glavni junak, koga je tumačio glumac Lu Zeldis, izveo je, što bi se reklo savremenim rečnikom, strip-tiz i onako potpuno nag veoma dostojanstveno prošetao između posetilaca pod svodovima barutane. (Polltika, Beograd, 10. IX 1970) »La Mama« iz Njujorka na Cetvrtom BITEF-u

slike emotivne i verbalne

(...) Istoričari književnosti su delà Ardena od Feveršama pripisivali Sekspiru zahvaljujući pre svega »scenskom ose-

rečima, glumac ovde pokušava da učini sve ono što može da kaže, jer su reći za njega, kako kaže Dž. Bek, samo alibi. Ovu poruku je reditelj isticao sa onom jasnoćom i očiglednošću sa kojom se pouke podvlače u kakvom moralitetu.

Pristalice novog teatra, u ko je spada i ova trupa, veruju da umetnost, time što se izdvojila u nešto zasebno, nije vise deo ovozemaljskog života, već nešto iznad nas, nešto čemu služimo, nešto onostrano. Povratak »protivnom« u ovom pozorištu je, prema tome, povratak pozorištu koje je nedeljivo od života, »pozorište ko je je svet«. Vraćanje ovom pozorištu je, opet, vraćanje nečem »korenitom« što je organsko, telesno, i znak je potreba za izvornošću i novom strastvenošću, za novom elementarnošću koja bi »ispunila« u »intelektualizmu« ispražnjeno Ijudsko biće. Na ovom »zagubljenom smislu« i

ćanju« i valjanosti psihološkog oblikovanja likova nepoznatog autora. Ova cenjena elizabetanska drama poslužila je samo kao pretekst za jednočasovnu scensku igru trupe La Mama, u čijoj je interpretaciji ova »građanska drama« preobraćena u

golu tragediju u kojoj su članovi trupe demonstrirali svoju silovitu strast za »golom istinom«. Ni reditelju (Andre Serbanu) ni njegovim glumcima nije nimalo bilo stalo do psihologije, do price, karaktera, »logike«, kontinuiteta i celovitosti kako ih razume klasično pozorište. Ističući fragmentarnost i diskontinuitet, instinktivno nasuprot racionalnom, fizičko nasuprot verbalnom, spajajući telesno i svesno, i ovaj teatar kroz jedan »scenarij« za sopstveno oslobođenje, ili makar rasterećenje, želi da »oslobodi« i gledalište i obnovi u njemu sposobnost za neposredno doživljavanje, za emotivno i fantastično. Drugim

53