Bitef

nekim zatrpanim arhiporivima i instinktivnim usmerivačima Ijudske aktivnosti, traga i predstava Arden od Feveršama. Da bi povratio intenzitet i moć doživljavanja čovek se, po ovoj logici, mora vratiti svojoj najintimnijoj skrivenosti, onom

žestokom kontrastu svetla i mraka u nama koje nam reditelj Serban uporno podvlači. 0 stilu se u ovom teatru može govoriti samo kao o jedinstvu životnog 1 teatarskog stila, kako je to istakao Sekner (reditelj čiju smo predstavu Dionisije 69 gledali na prošlogodišnjem BITEF-u), što znači da glumac u ovom teatru i ne mora biti profesionalac, da njegova tehnika može biti skromna, da je pozorište njegova potreba a ne profesija, da je šta više pozorište način na koji čovek može autentično živeti svoj život. U ovakvom pozorištu umetnost je shvaćena kao nešto što se zbiva u gledaocu, kao sam život a ne kao nešto čemu se život može posvetiti, ili što se može izučavati. Ovo pozorište je nemoguća želja (a kakvih drugib želja i ima) ili groznica, da se ima ovo sada, da se ono »osvoji«, groznica na čijem je drugom kraju slikovitost smrti. Smrt, seks, i ovo Sada, osnovno su trojstvo novog pozorišta, njegova etika i estetika, ono što se u ovom teatru nastoji da »iživi«. Ako već po definiciji »njihovo delo ne možemo odvojiti od njihova života«, onda nam ostaje da kažemo da su momci i devojke La Marne strastveni i predani entuzijasti, da su nam priredili jednu nesvakidašnju večer, da su hrabri do drskosti,

da časno »snose« svoje umetničko i ljudsko slobodoljublje i integritet. U njihovom načinu ima agresivnosti ali manje nego kod Livingovaca, ima nevinosti i infantilizma, ali ne toliko koliko kod Bread and Puppet. I njima je strana želja za dopada-

njem i elegancijom, i oni žele da »oslobode« što vise »demonske energije« iz ljudske prirode, da sažmu »telesne« i verbalne emocije i slike. I njihov scenski govor je mešavina verbalnog i fizičkog jezika, ali, bar u ovoj predstavi, manje eksperimentišu sa prostorom, sa igračkim i pevačkim elementima, a vise sa svetlosnim i zvučnim efektima. Kostimi su uglavnom, svedeni na delove lične garderobe a sve osim toga u »skladu je sa decom u igri«. Arden od Feveršama predstavlja mešavinu smišljenog i detinjastog, skaradnog i posveéenog, moralizatorskog i heretičkog, poučnu »fuziju fizičkog i spiritualnog«.

(Muharem Pervić)

(Jutarnje Novostl, Beograd, 10. IX 1970)

izazov ’la mame’

Na jučerašnjem susretu u Ateljeu 212 Beogradani i američki glumci se nisu razumeli Drugi susret publike sa stvaraocima u okviru IV BITEF održan je juče po podne u Ateljeu 212, na temu »Izazov La Marne« Clanovi »La Marne« u hipi odorama, malo umorni od snimanja za televiziju, izjavili su da nisu u kompletnom sastavu. Tri

njihova druga otišla su lekaru da vidaju povrede od suviše realistične tuée u predstavama prethodne večeri na Kalemegdanu. Nesporazum je počeo kada je glumac Zoran Radmilović pitao ko koga zapravo izaziva: »La Mama« nas ili

mi njih? Glumci su priznali da i oni nemaju pojma, pošto im je tema diskusije saopštena tek pošto su stigli. Radmilović je onda rekao da njega predstava »Ardena od Feveršama« nije ponela. To su na manje više sličan način saopštili i drugi učesnici diskusije. Sve dok se »mamisti« nisu naljutili i jasno i glasno rekli da je naša krivica što nas njihova predstava nije uzbudila i ponela: Možda vi uopšte i ne umete da se uzbuđujete! U međuvremenu vratio se od lekara tumač Ardena od Feveršama, plavokosi Lu Zeldis. Seo je u jogi-poziciju »lotos« i šarmantno ispitivao međuprostore nožnih prstiju. U jednom trenutku je viknuo: »To je sve tako đavolski pedantno da ne razumem«. Bio je strašno iznerviran. Saznali smo uzgred da »La Mama« ima dve sale na dva sprata, da im je zgrada u Grinič vilidžu mala i da svake nedelje daju po jednu premijeru komad ostaje na repertoaru samo deset dana. Verovatno najveće glumačke kvalifikacije ima Lu Zeldis, koji je punih deset meseci išao u glumačku školu, a onda je shvatio da je to »kao svaki drugi koledž« i napustio je. U naelektrisanoj atmosferi »mamisti« su pitali da li u sali postoji bar neko kome se predstava sviđa. Digla

54