Bitef

teatar, Arias pokušava da nađe svoju »formulu«, svoj stil, i tako obezbedi sebi privlačnost i prodornost u novine. Sta odlikuje ovaj stil? Potraga za jednostavnošću, za svežinom, za onom nezgrapnom, sirovom ozbiljnošću sa kojom deca

»shvataju« igru, ona potraga koja je bila karakteristična i za početak ovog veka. Teatar pokušava da se podmladi, da se odrekne svoje »prezrelosti« i »sveznanja«, da se stavi u početak i tako produži sebi život, povrati svoju magijsku moć i svoj stav. Nešto posve neverovatno uzima se kao posve realno i prirodno i tako se otvaraju vrata fantastici, dirljivom naivizmu. Procès je tako obrnut: traži se stil koji će predstavu »isprazniti«, a u gledaocu izazvati osećanje opuš-

tanja. Intenzitet se traži na negativnoj strani; scenska mašinerija se potiskuje u pozadinu i sve se svodi na najsvedenije stilizovane pokrete, dobro nađene gestove, sa željom da se vratirao svom »neznaju«, svom dalekom i velikom duhovnom »siro-

maštvu« kojim nas danas na raznim stranama nastoje da obogate. Ovaj teatar se ponosi svojom »nemaštinom«, svojom nepretencioznošću. Zadržavajući raskoš, lepotu i dekorativnost kostima, bogatstvo i i značaj šminke, koja zamenjuje masku i fiksira karakterističan izraz lica u igri, ovo pozorište se znatno manje oslanja na dekor, kao što smo videli u jednočinkama »Drakula« i »Boginja« u kojima dekora i nema. Atmosferu komada stvara glumac koji želi da fascinira pokretom, »go-

vorom ruku«, mimikom, osvetljenjem i sa nekoliko pomno odabranih rekvizita. Cilj je, uostalom, minimalizacij a u svakom pogledu, redukcija kako u idejnom, tako i u emotivnom pogledu. Valjalo bi da se iz minimuma »činjenica« tehnikom očaravanja, ekspresivnošću gesta i pokreta izvuče maksimum onoga što je u pitanju. Zato se svakom pokretu i promeni mizanscena poklanja posebna pažnja kao i smišIjeno rađenom kostimu. U ovoj »razrađenosti« stvari ponovo osvajaju čarobnost ako ne i značaj, ill bar bi tako trebalo da bude. U stvari, Ariasove predstave, a osobito »Drakula« i »Boginja« su muzičko-ritmičke kompozicije koje računaju na fascinaciju fizičkim jezikom, na govorljivost tišine, pauza. Kao da se u ovom činjeničnom jeziku tela traži izlaz iz tekuće »zasićenosti«, iz pozorišnog i intelektualnog sofizma i rutine. Gola scena i na njoj golo stopalo, popularna pučka tema zaplet koji ne traži postupnost ni »logiku«, već je sračunat na »udar«, mnoštvo zbivanja bez promene dekora, sve to treba da pokrene imaginaciju i potisne razum. Vidimo ponovo sve što više ne umemo da vidimo od svakodnevnog gledanja: vidimo kako verenica čita verenikovo pismo, kako se majka raduje novorođenčetu, kako izlazi sunce, i kako »scenom« promiče galija koja nosi Drakulu. U svečanoj tišini čujemo rečenice kojima inače ne pridajemo nikakav značaj, ili se osvežavamo dok glumac-mag prinosi čašu ustima. »Eva Peron« je data u stilu satirične farse: njen cilj nije čudo već čudovište, ružnoća, gađenje. »Drakula« je jedna vrsta rustične melodramske farse, bazirane na poznatim sižeima, popularnom ukusu. CaroHja ovako tumačene farse je u njenoj arhaičnosti koja je podjednako izvor ironije i fantazije. »Boginja« je primitivna, barbarska boginja latinskoameričke mitologije. Kao i u »Evi Peron« i u »Boginji« su proporcije tendenciozno pomerene. Evita ispod svoje miške drži zdanje parlamenta i centralu peronističke stranke: ona lebdi nad »svojim narodom« kao strašilo iz

58