Bitef

njegove fantazije. Boginja je opet tri puta veća od svojih sveštenika i njen (seksualni) apetit je neutoljiv. Ovo groteksno uvećanje proporcija karakteristika je takođe pučkih umotvorina, drevnih teatarskih tradicija, na čijem se nasledu i zasnivaju Ari-

asovi eksperimenti. Pored groteksnog elementa u »Drakuli« je izrazitije prisutna i fantastika. Razume se, groteska veé sama po sebi umanjuje »dubinu« osećanja i misli što su mnogi gledaoci ocenili kao nedostatak ovih predstava. Ovo »nedostajanje« je, međutim, stvar namene. U okvire ogromnjačkog groteksnog sveta, kao u »Evi Peron« i »Boginji«, smešten je jedan nama posve poznat svet, pa izgleda da je čitava ova »onostranost« tu samo zato da bi nam otvorila oči za svet takozvanih očiglednosti. Ovaj groteksno-vilinski kreaturni Stil dominira teatrom Alfreda Rodrigeza Ariasa. Ovaj umetnik veruje da je jezik pantomime razumljiv i dostupan svima i da se zato na ovom jeziku može zasnovati teatar izvan razuma kao pretpostavke. Posao glumca je ovde posao maga; on ide lebdeći, menja brzinu i intonaciju govora, osvaja ritmovima kretnji i gestova. Ariasov teatar je pokušaj da se od »nedostatka teatra« danas »načini orude njegove komunikativnosti«. Nekom se to dopada manje, nekom vise! U svakom slučaju nešto se zbiva, zahvaljujući ne samo Ariasu nego i glumcima kakvi su Maruča i Fakundo 80.

(Muharem Pervić)

(BUten Bitefa, 17. IX 1970)

sinoć tutte lemkow prikazao svoje viđenje kafke

U Teatru u podrumu u 23 časa britanski umetnik norveškog porekla Tutte Lemkow prikazao je priču Franca Kafke JEDAN IZVEŠTAJ AKADEMIJI. Izvanredna maska oduševila je malu salu u podrumu. Lemkow je uspeo da sjedini masku majmuna sa predavačem na Akademiji. Početak predstave uneo je priličnu zabunu. Intonirana je norveška himna. Jedan deo sale najpre je ustao, a onda zbunjen seo. Ostao je da stoji samo norveški ambasador i Dejan Đurković. Kada je završeno sviranje himne, Đurković se ljutnuo na salu: Zašto niste stajali. To vam je bila norveška himna. Sto nisi rekao kada znaš norveški? upitao ga je Milosav Mirković. Tutte Lemkow se nije poklonio publici iz principa. Inače Lemkow je poznati koreograf: radio je koreografiju za poznati film »Moulin Rouge« i »Bai vampira« Polanskog, koji gledamo ovih dana. Sada u Zagrebu snima naslovnu ulogu »Violinista na krovu« (Fiddler on the Roof) za jednu američku kompaniju.

(Jutarnje Novosti, Beograd, 17. IX 1970) Ličnosti BITEF

ne možeš podvaliti gledaocu!

Režiser iz Praga Otomar Krejča, dobitnik velike nagrade I BITEF,

go vori o sebi i predstavi Cehovljevog »Ivanova« Otomar Krejča iz Praga, dobitnik Velike nagrade I BITEF, po treéi put učestvuje na festivalu novih pozorišnih tendencija. Sinoé i prek-

sinoć njcgova režija Čehovljevog »Ivanova« u izvođenju Divadla za branou oduševila je Beograđane. Treći put sam ovde, ali kako nikad nisam uspevao da gledam druge predstave, ne mogu davati ocenu festivala. U svakom slučaju, u ovom trenutku u svetu, teško je naći više izuzetnih pozorišta. Za beogradsku publiku to je interesantna revija, a za jugoslovenske pozorišne Ijude korisna, ali malo skupa informacija! U Pragu, Krejča se sprema da postavi Sofolklovu triologiju: »Kralja Edipa«, »Edipa u Kolonu« i »Antigonu«. Izgleda da je Sofokle postao interesantan za savremeni teatar. Pre tri godine gledali smo »Antigonu« Living teatra, ovih dana videćemo istu tragediju u verziji »Frihold teatra«. Kako je vas privukla ova trilogija? To su večite terne, uvek savremene. Sve što se danas čini, može biti problem čoveka današnjice. Ako se teatar prevari, nije čudo što ne može naći gledaoce. Naravno, može se prevariti i gledalac, ali to je sasvim izuzetan slučaj. Ako pozorište ne privlači publiku, to je najčešće krivica pozorišta. Život reditelja koji tvrde da su »neshvaćeni« mora da je težak! Zakon teatra je »Sad i ovde« i nema dru-

59