Bitef

Kao što je poznato, predstava »Mossovjeta« trebalo je da bude prikazana u Narodnom pozorištu, ulaznice su puštene u prodaju, a gostovanje splitske trupe »Kripta 70« u Ateljeu 212 pomereno je u petak za 23 časa, da bi publika prethodno mogla da vidi moskovsku predstavu.

(Jutarnje Novosti, Beograd, 22. IX 1970) Gosti BITEF-a

ko ne ubija biće ubijen

Hans Licau, režiser »Filokteta« smatra da je maskama uspeo da zbriše individualnost glumaca (...) Učeći da laže, Neoptolem uči da živi u tom društvu. To je stvar sazrevanja. Ko ne voli da übija, sam će biti übijen. . . Zašto njegovi glumci nose maske?

To je pokušaj da se zbrišu individualne crte trojice ljudi, da se zbriše individualnost glumaca, da pred nama ostanu samo ličnosti komada. Neoptolem, na primer, ima naivnu masku, ali to nije samo imitacija maske grčke tragedije. (S. M.)

(Ekspres, Beograd, 22. IX 1970) (...) Izuzetno preciznom i dobrom prevodu »Filokteta« radovali su se svi

gledaoci, odnosno slušaoci ove predstave, a Ivanu Ivanjiju su mnogi pružali ruke u znak čestitanja. »Nikad me nisu toliko hvalili za tuđ prevod!«, vajkao se poznati prevodilac sa nemačkog, a pravog prevodioca ni sam nije upoznao!

(Politika, Beograd, 23. IX 1970) Cetvrti BITEF 70.

svetkovina, ili isterivanje kreonta

Antigona u izvođenju Frihould teatra, režija Nansi Mek Kler. Pozorište koje nije samo inicijator jedne estetike već i potencijalni činilac jednog izmenjenog stanja stvari, pozorište koje poput Livinga i

sličnih trupa propoveda univerzalnu Ijubav i akciju, pozorište koje traga za jednostavnošću i veličinom, za elementarnim »tragičnim ritmom«, takvo pozorište nalazi u antičkoj tragediji, u mitu i ritualu, svoje prirodno nadahnuće i oslonac. Eksperimentalna pozorišna trupa Frihould teatra iz Londona temu i inspiraciju za svoj scenski eksperiment potražilo je zato u Sofoklovoj »Antigoni«. Nansi Mek Kler i njena trupa ne prikazuju nam Sofokla zato da bi nas übedili da je posredi veliko i značajno dramsko delo. Njihov cilj nije da »dokazuju« Sofokla jer, kako bi

to oni možda, rekli, nisu ni toliko neskromni, ni zaludni! Clanovi trupe čine ono što mogu, umeju i žele, a ne ono što je uobičajeno ili propisano. Ako je to stil onda je stil biti u skladu sa sobom. (...) Frihould teater poput Livinga čijim se iskustvom i tehnikom ova trupa najviše koristi nastoji da inicira u gledaocu ovaj preokret: preokret u korist Antigone bio bi preobražaj ovoga sveta kao sveta mehaničko-pravnog principa u svet »uverenja i srca«, iz sveta formalizma u svet duša, iz sveta obogotvorene vlasti i moralizerstva, u svet ljubavi i slobode, iz »života prema spolja u život prema unutra«. Krv, meso, duša i iz njih izvedeni telesni jezik koji se mesa sa verbalnim tu su da ispune i prevaziđu ispraznu formu, duh, pozorište i društvo što prisvajaju a ništa ne daju. Ova suprotnost »istine kao ispravnosti« i istine ko ja čoveka dovodi u sklad sa sobom, središna

je tema »Antigone« u tumačenju Frihould trupe i Nansi Mek Kler. Jedan ovakav obrt inspiriše »igru« i karakteriše »poruku« ovog teatra u kome se fizičkom odnosu, pokretu i gestu, krvi i mesu, nastoji vratiti ono što su im nekad uzele reči. Sada ponovo sve što se može reći bez reči postaje »očigledno«. Telo se prepušta samoobožavanju, jer je to način da se pažnja ponovo usredsredi na »goli život«. Citava igra je sračunata na to da nam izmeni život a ne da bude procenjivana kao estetika. I kada se neminovno bavi politikom pozorište ovog tipa nerado ideologi-

66