Bitef

i slabost je Božija jača od Ijudi. Jer pogledajte zvanje svoje, braćo, da nema ni mnogo premudrijeh po tijelu, ni mnogo silnijeh ni mnogo plemenitijeh; Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami premudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Boga da posrami jake. (Prva poslanica Korinćanima, 1:22-27] Sv. Pavle izražava shvatanja Petera Sumana. Svetlost se pali, tri stola postavljaju pred Isusa tako da obrazuju jedan dugaöki sto, preko njega postavlja se beli čaršav; iznosi se Šumanov domaći ražani hieb (1 Kor. 10:16-18]. Izvođači uzimaju vekne i dele kriške publiai. Istovremeno jedna žena izvođač donosi zdelu vode i vrlo polako kvasi Isusu ruke (docnije mu vlaži lice], Dvanaest izvođača sada dolazi, prerušenih u lutke s likovima Hristovih učenika, pevajući himne, u vrlo sporoj procesiji iz pozadine publike, obilaze oko stola i sedaju okrenuti licima publici, a sjedne i druge strane Isusa. To su visoke, okrugle, bezruke, u sargiju odevene figure mnogih nestvarnih rasa, sa izobličenim glavama larva 1 ozbiljnim usredsređenim izrazima iica poslovnih Ijudi , upravIjača, careva, sredovečna lica Ijudi opterećenih javnom odgovornošću lica možda obogaljenih životom brižna, ulivajući strahopoštovanje, ali svakako ne privlacna niti blažena. Osam njihovih odora su boje senfa, dok je gornji deo jedne od njih, koji dopire đo usta učenika, cm; tri odore su raznih crvenih boja, Dvanaesti učenik dolazi noseći krišku žućkastog hleba i plavi krčag i vrlo, vrlo polako daje po redu učenicima da jedu i piju, stim što se svako malo nagne unapred kad na njega dođe red (što ostavlja sliku talasastog kretanja. Za to vreme isus je nepomičan. Ovo je gigantski spektakl snažne napetosti, trenutak koji se sasvim približava svetlosti, ukoliko ona uopšte postoji: 'Jer kadgod jedete ovaj hieb i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju obznanjujete, dokle ne dođe’. (1 Kor. 11:26], Raspeće Pesma narasta u snazi dok poslednji učenici dobijaju hieb i vino glava nemani s kandžama još visi sa tavanice, dok iz jedne kandže visi crvena krpa slična komadu sirovog mesa. Isusu je dato da jede i pije; pesma postaje vrlo glasna. Zacuje se iznenadno strahovito vrištanje. Visoke fugure uöenika preturaju se i padaju na sto, sto se lomi i ruši na pod. Riboliki avion ukazuje se iza isusa. Svetlost se gasi. Vaznesenje? Isus je skinut s krsta, osvetljen dvema baterijskim lampama. Položen je na pod, osvetljen, izvođači su užurbani oko njega, ali u mraku. Čuje se zvuk konopca koji se vuče. Svetlost se pali, čudovište je na podu, lutka Isus u njegovim öeljustima (Otkrovenje 12:4], Gornji reflektori se gase, ostaju samo baterijske lampe, a aždaja, sa Isusovom glavom u čeljustima i Isusovim rukama vezanim preko aždajine glave kao u molitvi, odvučena je do tavanice. To je možda vaznesenje. Lief

na vešanje. To je povratno nestajanje trajne vizije. Svi izvođači leže ničice na podu. Ustaju. Neko kaže: To je sve'. A sada ostaju vera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima. (1 Kor. 13:13], (Prevod: Slobodan Petković)

pozorišni život

(julian beck]

Ono što se događa događa se u naëem pozorištu jer podržava neprihvatljive težnje neprihvatljivog društva i cini ih prividno divnim takode stvara mnogo trivijalnog u životu patnji čini život podnošljivim i veselim zabavnim i zanimljivim i daje lake odgovore a kad pitam ne zašto glumci i režiseri stvaraju takvo pozorište jer oni to eine stoga što su oduvek tražili odobravanje a postizavanje da nepodnošljivi život izgleda podnošljiv iznuđava odobravanje već kad pitam zašto gledaoci dozvoljavaju da se to odvija pred njima tužno uviđam da je to doista stoga što život koji vodimo postaje neizdržljiv a scenska obmana jeste uteha niko ne veruje u nju ali kad bi to bilo istinito možda život ne bi bio tako rđav. eto zbog čega je pozorište naših dana mesto stvarnog užasa ono što se događa tamo je obmana svih vrsta a svaka obmana je grozna ako želite da vidite vaše oko drhtaće kako biste bili sposobni da vidite a morate biti ludi dovoljno ludi da se sučelite s grozotom Iskustva Autobiografija Prvi planovi za pozorište. Starost dvadeset i dvadeset jedna godina. Nezainteresovan za pozoriéte onog vremena, portrete subhumanih Ijudi. Džon van Druten, Robert Šervud, šašavi Lunti, izigravajući da su ljupki ijudi a takođe i rodoljubi, rodoljublje je traćenje vremena giupaka izuzev one strasti za zemlju i njen narod koja je Ijubavnička strast, zato je sama slika pozorišta našeg vremena dovoljna da übrza revoluciju. Šekspir i So su oruda za taštinu, nemoguće je doživeti pozorišni komad, samo je moguće zapaziti izvođače, Moris Evans čini Hamleta pričom, Džon Gilgud uverava vas da je šuplji glas koji zamedljano intonira vokale i metriku plod muza, sve scenske postavke uravnotežene, stolice prenosive, saloni zatupastih uglova, morbidno pozorište luckastih naravi, detinjasti frojdizam, Katarina Kornel Din Skarsdela nosi zastavu lažnog plemstva izdajući sopstvene namere, dovoljno da se započne klasni rat, dajuéi svetu korumpiranog idola, sve idole. U gnevu smo počeli. Ne bez nagoveštaja. Pozorište onog doba bilo je puno nagoveštaja, inače bismo svi dosad bili mrtvi od bolesti

trovanja umetnosti, ukazivanja, osvetljena doktorovom svetiljkom, ali da se vidi, Olivijeov Edip grand ginjol zakrvavljene oči i njegova dva krila prepoznavanja, prepoznavanja nemogućeg, Kornelova kao plaža čista produkcija Antigone, bila je Antigona ipak čista, čestito njištanje Rut Gordon, trzanje i gruvanje Marte Graham, raskošni predmeti Negučija, uvredljivo ego-glumljenje, slično sekiri, Judite Anderson sve ovo bile su uglavnom vizije ludila. Sve što se dešavalo dostojno gledaoca bila je neka vrsta bezumlja, dementne interpoiacije, istrgnute iz utrobe, refleksni pojmovi skakavaca, grčenja pipaka i šiljci kroz grudni koš, ruke davljenja, takve stvari, morale su biti anonimne poruke primane kroz san, primane ni u kom slučaju svesno, činili su stvari koje su napadale i posrtaie, stvari koje se ne mogu naučiti, to su bile stvari, jedine stvari koje su signalisais iz staništa faesmrtnika. Celokupno zdravo pozorište bilo je ispod dostojanstva žena rotkinja i krepkih muškaraca. Siedimo putokaz. Uđimo u ludnicu i nađimo istinu, u neravnoteži poretka stvari, u perverznosti stvarne ljubavi, u prljavim činjenicama, u strogoj čistoći, volji da se očisti i dovede u red, u ružnim licima, ne u Luntovoj mask! uspeha, niti blesavoj duhovitosti Noela Kauarda, niti u Kaufmanovom i Hartovom supstitutu humora, niti u Kornelovoj model-Kandidi, veé u njenim zaboravljenim časovima, njenih usta iskrivljenih, ne u Odets Bronksu, samo u prekomernoj nebrižljivosti bio je život koji želimo a ne onaj koji odbacujemo. Vise ne razočaranja, vise ne samozadovoljstva, vise ne grozomornog samoodobravanja. Ako želite da vidite šta je šta, želim da to bude apsolutno realno. Ako želimo da vidimo šta je šta, moramo biti ludi, morate biti sposobni da se suöelite sa grozotom. Išli smo neprekidno u pozorište. Sve je bilo zanimljivo i sve je razbešnjavalo. Dva, tri, četiri puta nedeljno. Zasićenost je mogla davati svoj doprinos. I tako je u 1947, sa 21 godinom, Judita znala da ne želi da radi u tom pozorištu. Ja sam u ono vreme odustao od slikanja, trebalo mi je šest meseci da uvidim, pa smo rekli da ćemo stvoriti pozorište koje će biti nešto drugo. Sada, petnaest godina docnije, znamo da nismo. Takođe smo verovali da postoji neka vrsta sociološke noge u razvijanju pozorišta. Pohadali smo muzeje, čitali Džojsa i Paunda, Bretons, Lorku, Prusta, Pacena, Gudmana, Kamingsa, Štajnovu, Rilkea und so weiter. Godine 1944 Polok i Madervel i Basiotes i Rotko i De Kooning izlagaii su kod Pegi Gugenhajm a sve to prikazivalo je stvari i nagovestavalo život za koji pozorište nije znalo da postoji, nivo svesnosti i nesvesnosti, visine i dubine, koji se retko nalazio na pozornici Buts pozorišta. Citai i smo Eshila i ibsena i Vebstera a oni su nam rekli da bi moglo biti i nešto drugo na pozornici, mada to još nismo bili prikazali. Judita je studirala kod Piskatora koji je znao da su politika i socijalna akcija najpogodnija sredstva da se govori publicl o stvarima uobičajeno neomiljenim u pozorištu. Piskator je rekao da Je za vreme prvog svetskog rata sedeo u rovu s nekim nepoznatim koji ga je zapitao cime se bavi kad ne sedi u rovu. Piskator je rekao da je glumac, a kad je to govorio osećao se toliko

25