Bitef

seljak kojim upravlja neki daleki gospodar kao što je slučaj u velikoj kulturnoj industriji - u kome će svako osećati da ima svoje posebno mesto u našem malom društvu i da prima svoj deo odgovornosti u čitavom projektu fizičkih, tehničkih i administrativnih vidova, isto kao i umetničkih. Ako "sektaštvo’ podrazumeva dobro organizovanu, jasnu akciju, u kojoj je svaki délié isto toiiko slobodan i otvoren koliko je disciplinovan - u tom smislu jesmo sektaški. Mnog i misle da vaša forma pozorista ne pruža mogučnost za razvoj. Kada vidite jednu Barbinu predstavu, videli ste sve njegove predstave. BARBA: ’Kada vidite jedno Van Gogovo platno ...’ To je isto. Ako primenjujete takav kriterijum, nema potrebe da čitate romane Džemsa Džojsa ili Dostojevskog; niti da gledate Sezanove slike. Sve što treba da uradite je da izaberete jednu sliku ili jednu knjigu a ostale možete spaliti. Po mom mišljenju, ova takozvana ’slabost’ je u stvari umetnikov način izražavanja. Postoje ključne terne koje smatramo najznačajnijim možete ih nazvati ranama ili opsesijama po kojima stalno rijemo, oko kojih gravitiramo i kojima se vraćamo. To je ono što jednom umetnickom delu i delima koja dodu posie njega daje njegovu ■originalnu, vitalnu koherentnost. Očigledno je da pitanja koja pokušavamo da osvetlimo sa raznih stanovišta, svaki put na nov način nalaze odjek i srodnost kod izvesnih ljudi: ali možda ne kod ljudi koje ste upravo pomenuli. Njihove opsesije se verovatno razlikuju od mojih. Sta ja tu mogu? Kaie se da je evropsko pozoriSte nastalo iz religioznih obreda i rituala. I da vaše pozorište pokušava da se vrati ovim izvorima. Dali vi tvrdite da regenerišete pozorište ili da osnivate novu retigiju? BARBA: Ne pokušavajte da me proglasite sinom božijim. Kako objašnjavate činjenicu da ljudi često govore o mistiënim i religioznim aspektima vaših predstava? BARBA; Ljudi koji dolaze na naše predstave govore u stvari o sebi kada govore o predstavi. Oni koji govore o ’religioznim odjecima’ ukazuju na religioznu dubinu u svojoj ličnosti koju odbijaju da priznaju i koju projektuju u naše komade. Kada tako govore, oni nam vise kažu o sebi nego o nama. Dolaze i drugi gledaoci, otkrivaju u problemima koje obrađujemo u našim komadima dijalektički pristup, i daju ’marksistečku interpretaciju’. Pomenuli ste religiozne obrede. I ovaj termin treba objasniti. Danas, on je postao omiljen termin pozorišnih kritičara. Međutim, obred i ritual originalno pripadaju rečniku religije. Oni su samo tehnički postupci vezani za religiozno verovanje. Takvi postupci primenjuju se u nastojanju da se utiče kroz nadprirodno. Katolička misa je predstavljanje Hristove žrtve Bogu Ocu. Misa ima jasno deflnisano značenje. To je iskupljenje. Ona treba da služi kao novo iskupljenje za one od nas koji učestvuju u njoj. Obred je uvek zasnovan na ponovnom predstavljanju nekog delà koje je na početku istorije izvršio neki bog ili heroj. Kada jednom odvojite tehniku od religioznog verovanja koje joj daje znaöenje, nema vise rituala, ostaje samo prazna formula koju kritičari primenjuju na pozorište kada sasvim iscrpu druge parole za katalogiziranje. Jedina

stvar u našem pozorištu koja možda sugerira ’ritual’ je ono što bih ja nazvao obiicima ponašanja. Oni nemaju ničeg zajedničkog sa religijom; oni su biološke reakcije koje se javIjaju u ekstremnim situacijama. U trenucima velikog bola ili bezgraniöne radosti, straha ili oduševljenja, svi mi drugacije reagujemo nego u svakodnevnom životu. Upotrebljavamo drugačiji fizički jezik; naš ton se menja. U našem pozorištu mi se posebno trudimo da prikažemo ove oblike, da ih kanališemo i disciplinujemo. Istovrmeno, borimo se da razbijemo otrcane stereotipove od kojih se sastoji naše uobičajeno društveno ponašanje koji služe kao modeli tradicionalne pozorišne mimeze. Tokom rada mi pokušavamo da probijemo naše društveno uslovljene reflekse i prodremo do žive, originalne srži u nama; a zatim da nametnemo disciplinu koja se sastoji od znakova i situacija. Možda to ponekad liči na sveštenički jezik znakova u nekim religioznim obredima ili izvesnim ritualizovanim orijentalnim obiicima pozorišta, ali to se ne može izbeći. Ono što mi sada smatramo ’prirodnošću’ čoveka na uiici verovatno nije uopšte tako prirodno. Kada je čovek na ulici ophrvan nekim dubokim, snažnim osećanjem i instinktivno zauzima ’čudan’ ili sveštenički stav, možda je bliži prirodi nego kada se zavali u sedištu i stavi noge na sto. Pre svega, naše traganje je psiho-fiziološko, a naučni duh koji primenjujemo u našem radu isključuje bilo kakvo falsifikovanje naših nalaza, iako neke ljude mogu da podsete na religiozne obrede. Ima se utisak da i vi, kao svi umetnici koji traže novo, ipak delujete pod izvesnim uticajima. Na primer Kabuki pozorište, No pozorište, Breht, Stanislavski, Jung. Jung kaže da čovekovo spasenje leži u traženju novih rituala. Da li je ta misao i kako inspirisala vaše delo. BARBA: Ne možete spasti društvo pomoću pozorišta. Nije poznato da se to ikada desilo. Pozorište igra značajnu popularnu i kolektivnu ulogu kada je integralni deo čvrsto sagrađene društvene strukture. U Grčkoj, pozorište je bilo deo religiozne svesti i doprinosilo je integrisanju svakog građanina u đobro uravnotežen polis. Takav je bio slučaj i tokom Srednjeg veka i u drugim kulturama kao što je japanska i indijska. Ali u našem razglobljenom vremenu, bilo bi prosto smešno pretpostaviti da bi naše malo pozorište sa posetom od sedamdeset gledalaca svake večeri moglo da spase Dansku i čitav svet. Mi ne idemo za tim. Mine idemo za tim da bilo šta spasemo. Ništa nam nije dalje od misionarskih pretenzija. Kao da mi znamo šta je istina a šta nije, šta je tačno a šta lažno! Niko od nas ne može ovog trenutka da kaže: ovo je istina, apsolutna i celokupna. Sve što mi možemo da učinimo je da analiziramo našu ličnu vrstu istine i prikažemo na sceni konfrontaciju između te istine i naših iskustava, događaja u svetu oko nas, bezbrojnih utisaka kojima smo stalno izloženi. Ovakva konfrontacija uključuje promenu; mi smo stalno u prolazu, stalno se pakujemo, raspakujemo i krećemo dalje. Šta je naša stalna tačka? Mi se koncentrišemo na psihofizičke mogućnosti glumca i sledstveno, njegove fiziološke mogućnosti glas, telo i na to kako on uspostavljja kontakt sa publikom, na drugaöijo] osnovi od ta-

kozvanog avangardnog pozorišta ili tradicionalnih oblika pozorista. Mi želimo da usavršimo nov jezik koji će dovesti do novog oblika kontakta razvijajući našu sposobnost da se otvaramo drugima. Jezik koji će osvojiti istom neposrednošću koju osetimo kada vidimo majku koja štiti svoje dete ili čoveka koji hladnokrvno udarcem obori drugog čoveka na ul ici. Čak i ako nikad ranije nismo prisustvovali takvom prizoru, čak i ako smo nepripremljeni da ga protumačimo u stvari, baš zbog toga ipak to na nas deluje na jedan fizički način. To je veoma konkretna, precizna polazna tačka. Naravno, mi nemamo nikakvu formula koja nam a priori garantuje da je ono što radimo ispravno ili ne. Mi smo početnici. Imamo za sobom samo četiri godine iskustva, a to nije ništa. Posie dvadeset godina možemo govoriti to je pogrešno, to ne treba raditi. Sve zavisi od iskustva. A iskustvo se zasniva na broju grešaka koje čovek napravi. Poznate su dve vaše pozorišne predstave: ORNITOFILENE od Jensa Bjerneboa I KASPARIANA od Ole Sarviga. U ovim delima postoji kritički stav o takvim univerzalnim problemima kao što su ljubav I prijateljstvo, naše društvo i hriščanska religija. Kako mirite to sa onim što ste rekli o nastojanju da svoje napore držite u okvirima naučne Perspektive? Možda vaše izvođenje nema nikakve misionarske pretenzije ukoliko je reč 0 spasenju, all izgleda da ono ipak proizvodi provokativan utisak na publiku. BARBA: Gledajte to ovako. Antropolog koji ide u Brazil da proučava pleme Amazonaca može isto tako da kaže: želim da budem objektivan. Ipak, on nije samo fotografska pioča već čovek sa nekoliko milenijuma istorije u sebi, koji se suočava sa ijudima iz drugačijeg istorijskog zaieđa. U najboijem slučaju, princip objektivnosti u ovom slučaju je stvar simpatije, otvorenost prema biižnjem 1 odbijanje da se donose apriorni sudovi. Ipak, na kraju krajeva, ovaj princip objektivnosti je posledica duge kulturne evolucije evropske civilizacije što samo po sebi pokazuje da orijentacija antropologa vuče korene iz sveta koji ga je stvorio. Ja ne tvrdim da sam objektivniji od tog antropologa. Štaviše, svaki put kada su naučnici pokušali da oslobode objektivni ideal sveg etičkog -A- na primer, u koncentracionim logorima ljudi su na kraju postajali objekti za druge ljude, a to je doveio do kolektivnog übijanja. Ako možete da povučete paraielu izmedu pozorišta i naučnog istraživanja istraživanja psihofiziologa i akustičara, na primer ako pozorište može da izvuče iz nauka kao što je antropologija, psihijatrija i sociologija, to je još uvek činjenica koja pokazuje da je vise od bilo koje od ovih nauka pozorište etički i subjektivno angažovano. Pozorište se ne može identifikovati sa naukom vise nego što može religija. Upotrebili ste reč 'provokativan'. To treba razjasniti. Mi nemamo nepodnošljive pretenzije o 'skidanju maske' sa ljudi, što je često pogodan alibi za izbegavanje sopstvenog demaskiranja. Neka se drugi osecaju slobodni, kada prisustvuju ovom činu istine, da podražavaju radi sopstvenog dobra ■ —• ili da odbiju da to učine. Ako to nazivate provokativnim, onda to ima umnogome drugačije

40