Bitef

41

znadenje od uobidajenog znadenja te redi. Mi ne stvaramo predstavu sa idejom demaskiranja buržoaskog društva. Najpre, ko kaže da smo mi arhanđeli disti i bez nedostataka društva? Možda je ona samo naše ogledalo. A mi smo dak i manje skloni da optužujemo one koji sanjaju samo o tome da gledaju televiziju ili da se provozaju nedeljom. Mi smo zainteresovani za demaskiranje nas samih kao dlanova jednog takvog društva. U sebi mi otkrivamo težnje i snove koji su i naivni i ludi. Voleli bismo da živimo u svetu u kome niko ne škodi drugome, u kome pravda ne bi bila zakon ved druga priroda, u kome ljudi ne umiru od gladi i gde mogu da žive dostojno. Ovi nostalgidni snovi, ove utopijske težnje stalno se sudaraju sa našim iskustvom, koje stvara u nama opreznost i pragmatizam, koje nam diktira da se prilagodimo društvu i eri u kojoj naudni racionalizam i pseudonaudna iracionalnost vladaju u atmosferi mržnje, nepravde, i svireposti. Ako pustimo da naša utopijska osedanja odiutaju u stvarnost, samo demo povedati haos i bedu, i brzo de nas zatvoriti u ludnice kao psihopate ili kao društveno neprilagođene. Stoga mi zadržavamo naš duboki unutrašnji krik, naš skup utopijskih emoeija, i odigledno ih prikazujemo u našim predstavama, ali uvek u dvrstoj ravnoteži sa nemim kukavidlukom i konformizmom našeg društvenog ponašanja iz dana u dan. Sasvim ste u pravu kada u tome vidite kritidki stav kritiku našeg nedostatka hrabrosti i paralizu koja nas spredava da menjamo sebe i time podnemo da menjamo svet u kome živimo. Ta dvrsta ravnoteža koja se javlja na nivou stila, kroz međuigru kontrapunkta, narušavanje tona, asimetridnost i kontraste to je direktno ovaplodenje naše potrebe za apsolutnom iskrenošću i naša snažna nelagodnost što se tu nalazimo. (Prevod; Branko Momčilović)

mučnina od jezika

(artur joseph)

JOSEPH: Šta je osnovna ideja vaših komada? HANDKE; Da ljude udini svesnim sveta pozorišta ne spoljneg sveta. Postoji pozorišna stvarnost koja se odvija svakog trenutka. Stolica na pozornici je pozorišna stolica. Metla na pozornici može dak da nosi ime pozorišta u kome se komad prikazuje. Scenografija je tako zamisljena da smesti na pozornicu sve stvari ono što smatramo svakodnevnim stvarima: stolicu, orman u takvom uzajamnom odnosu da izgledaju kao rekviziti, stvari koje se upotrebljavaju u pozorišnoj predstavi. istina je da one nisu nameštene u realistidkom rasporedu dnevne sobe, na primer. Na sceni, sto ima svoju pozorišnu funkeiju: nije to sto za kojim se jede, da bi se pokazalo kako gladna osoba jede ved da bi se pokazalo za šta sto na sceni može da služi. Sto može da služi kao ornament, kao vrata, kao scenografija: on može da zauzima sredinu pozornice kao sim-

bol reda. Čin sedanja na stolicu je ispreki- i dan po fazama, udinjen sporim pokretom, . tako da se kaže, da bi funkeija izgledala otu- i đena. Stvari su lišene svoje normalne funkcije u stvarnosti. One imaju neprirodnu i funkeiju u igri koju ih ja prisiljavam da ; igraju. One su kao stvari koje cirkuski klaun i faktidki dini nestvarnim. JOSEPH: Šta vas je navelo da napišete Psovanje publike, komad koji napada pozorište a ipak je sam po sebi pozorište. Četiri govornika 'psuju’ publiku i analiziraju prirodu pozorišta sa pogrdnim prelazom od opisa onoga što publika nede videti (uobičajene pozorišne fikcije vremena, mesta i radnje) do onoga što de publika videti (njih same kao pozorište bez fikcije). HANDKE: Scena je Ijudska tvorevina; želeo sam da ovaj komad istakne da svaka red, sve što se izgovori na sceni jeste dramaturgija. Svako Ijudsko izgovaranje koje pozorište prikazuje nije izazvano prirodno ved inscenirano. Želeo sam da pokažem ’insceniranost’ pozorišta. U Psovanju publike želeo sam da pokažem da me dramaturgija starih komada vise ne zadovoljava (zaista, dosadna mi je, u smislu što su konvencionalna zbivanja na sceni znatno udaljena od mene). Vise nisam mogao da podnesem prividnu stvarnost. Osedao sam da su glumei bili kao ispod staklenog zvona. Moj cilj je bio da upotrebim redi da bih okružio publiku tako da zaželi da se osiobodi upadicama; mogu se osedati kao goli i biti ukljudeni. Šta je redeno u stvari nije važno. Reducirao sam komad na redi zato što moje redi nisu deskripeije, samo citati, i zato što jedina mogućnost kojoj pridaju važnost jeste ona koja se dešava dok se redi izgovaraju na sceni. Ovaj komad, kao Samooptuživanje, proizišao je iz jedne neprestane još vede redukeije sredstava. Planirao sam komad sa istinskim sadržajem, sa pridom, jednom vrstom ispovesti postojalo je stalno ispovedanje na sceni u formi dijaloga. Onda je ovaj plan bio postepeno reduciran na redi koje se ne pripisuju nikakvim stvarima ill problemima na sceni; samo se citiraju, I u najmanju ruku naznaduju dolazak druge stvarnosti štaviše, stvaraju svoju sopstvenu stvarnost od redi. To je bio reduktivni procès koji nije bio svojevoljan: Jednostavno se desio. Ideja je bila da gledaoci u parteru budu upudeni sami na sebe ... Bilo mi je važno da u njima probudim želju da dešde dolaze u pozorište, da gledaju sve komade sa vise svesti i sa drugadijom svesnošdu. Moj pozorišni plan je da publika uvek gleda na moje komade kao na sredstvo za proveru drugih komada. Prvobitno sam nameravao da napišem esej, pamflet, protiv pozorišta, ali onda sam shvatio da povez u meke korice nije efikasan nadin da se stamps antipozorišna izjava. I tako je ishod bio, paradoksalno, da se neI što dini na sceni protiv scene, korišćenje • pozorišta da bi se protestovalo protiv pozo■ rišta trenutka ne mislim pozorišta kao : takvog, Apsolutnog, mislim na pozorište kao i istorijski fenomen, kakvo Jeste do ovoga ; dana. i JOSEPH: Da liste išli i na politidki smisao? i HANDKE; Ne direktno. Kazati da sam ovlm i komadom pokušao da protumadim novi drui stveni poredak bilo bi previsoko, ili prenisko - dosezanje. Mislio sam samo na formalnu,

dramaturšku stranu, na forme misli i izraza. JOSEPH: Ritam vaših komada omogućava jak emocionalni efekat. Da li je to namerno? HANDKE: Ne mogu odvojiti racionalne i emocionalne efekte. Zar izvanredna nova misao, novo pronicanje, novi pogled zasnovan na Razumu, ne učini često da se oseća isključivo emocionalni efekat. Mislim da se dešava ovo: novina, nova Perspektive, otklanja racionalni pogled i stvaraju se emocije vrsta radosti koju možemo nazvati emocionalnom. Međutim, u Psovanju publike mnogi gledaoci nisu dak ni slušali šta se govorilo. Culi su ritam, i očigledno, ritam je nekako reducirao distancu izmedu onih koji govore i onih koji slušaju. Ti ritmovi se direktno pretvaraju u emociju, približavajući Objekte. JOSEPH: Ne znači li to da želite uništiti scenu kao ’moralnu instituciju’? HANDKE: Moralnost me se najmanje tiče. A upotreba scene kao moraine institucije ide mi na živce. Dosadna mi je ta moralna uobraženost pozorišta, to njegovo uzimanje prava da prosuđuje moral. Ja mislim da pozorište može pomagati moralnost, ali po morn mišljenju ne može delovati kao moralna instituera. Pogotovo što ja ne mogu upotrebiti red moralnost bez pozivanja naddruštvene prilike. Za mene moralnost u društvu koje je koliko god morainu pozu zauzimalo hijerarhijski organizovano jeste jednostavno laž, alibi za nejednakosti koje postoje u društvu. A pozorište koje misli o sebi kao o moralnoj institueiji delovade kao sigurnosni ventil za društvo. Kabare je desto sigurnosni venitl. Moralnost je neka vrsta slepog creva društva: može se podnositi, ill se može izvaditi. Ako nas pozorište učini svesnim da postoje delovanja dovekove modi nad dovekom o kojima nismo znali, delovanja koja prihvatamo silom navike; ako nas ta delovanja iznenada impresioniraju kao dovekovo delo, niukom sludaju prirodom data; i ako kroz pozorište, kroz otkrida u jeziku, iznenada sagledamo gramatidkim derivaeijama, da delovanja modi nisu ni Bogom dana ni od države dana, onda pozorište može biti moralna institueija ali samo ako je ideja da se postojedi društveni poredak zameni drugim. Ne mogu prihvatiti pozorište kao morainu institueiju kada kritikuje pojedince polazedi od teorije da se kumulativnim poboljšanjem pojedinaca može postidi kvalitativno poboljsanje celine. JOSEPH: Kako objašnjavate uspeh Psovanja publike širom sveta? HANDKE: Sve što valja uraditi jeste okrenuti se gledaocima i krenuti dalje; savršeno jednostavnim okretom od devedeset stepeni i eto novog komada, nove dramaturgije. Svi su hteli to da vide iz radoznalosti, možda zbog izvesnog mazohizma. Tajna je bila da je svet još uvek odekivao nešto od pozorišta. Vrstu neposrednosti koju film ne može da ■ dostigne. Sada su iznenada osetili da je poI zorište govorilo direktno njima, a to je bilo i ono što im je nedostajalo. Medina normalnih i komada razočarava gledaoca zato što u stvari nemaju nikakve veze sa njegovim položa-1 jem u spoljnjem svetu: samo upuduju na i određene pojedince. Ta dramaturgija ne go• vori gledaocima. Tok dogadaja, mehanika diI jaloga nisu prilagodeni njihovim akutnim , problemima. Ova dramaturgija je sto godina