Bitef

Wigger: »Treba li da budę i hladno?« Beckett ustaje: treba da budę jasno i providno, a ne hladno. Sve je io igra, da bi se moglo preživeti. Beckett nastavlja sa asocijacijama и komadu, hoce da pronade osnovne tacke i da ih poveže. » Mir «, to je reí Estragona. Njegov san je da ostanę u miru. Wladimir je promenljiv. »Sin Jupitera«, to nije taino, Atlas nije sin Jupitera, već Japetoa . . . Wigger; »I niko to godinama nije primetio /« (smeh) Beckett neće da govori о komadu и opštim crtama. Počinje pódela komada. Komad maze da bade rastavljen na vise delova. Prvi ein ima šest delova, drugi pet. Delovi će biti označeni pod Al do A 6, i B 1 do 85. Unosimo ove pódele и naša libreta. Na samom poíetku dolazi neíto novo. Estragon sedi na kamenu. Wladimir stoji и send, и blizini drveta. Wladimir se jedva vidi. Tu je prva pauza. Priliíno važna promena je и tome, što se obojica veí na samom poíetku nalaze na bini. Isto tako, i и drugom íinu, obojica su od poíetka prisuíni na pozornicu. U prvobitnom tekstu stoji: Estragon sedi na zemlji i pokuś ava da izuje cipelu . . . Nailazi Wladimir. Poíetkom drugog íina prema ranijoj koncepciji prvi na pozornicu izlazi Wladimir, pa tek onda Estragon. Bollmann i Wigger sede zajedno i neprekidno íitaju njihov tekst, sve do dolaska Pozzo ¡Luckya. Onda poíinje proba. Beckett je na bini i prati svaku repliku. Izgovara i sám, napamet, tekst. Bollmann i Wigger izmenjuju replike i prave zabeleíke и svom tekstu. Ono sto je Beckett obelezio kao pribliiavanje, postaje na bini joś na samom poíetku vidljivo. Od drveta, koje stoji и pozadini desno, Wladimir se и etapama priblizava Estragonu, koji sedi na levom prednjem delu pozornice. Dok je Wladimir stalno и pokretu, Estragon kao prikovan sedi na svom kamenu. Smisao pódele ovog íina postaje jasan: odsek A 2 nastaje kada Estragon ustaje i poíinje da se kreće. I tako, veza izmedu odseka Al i A 2, sa nekom skoro zastrašujučom doslednośću i oíiglednom težnjom za apsolutnom preciznošiu, sve do dolaska Pozzo / Luckya, bice uspostavljena. Utorak, 14. 1. 1975. Odluíeno je о svemu, što dolazi posle nastupa Pozzo ¡Lucky. Princip etapnog približavanja dobija novu varijantu: Pozzo obilazi око Estragona, a Wladimir ide korak po korak napred i, do к napravi ietiri koraka, ona druga dvojica uzmiiu. Beckett daje replike za korake. Ton kojim Pozzo govori Luckyu, oštar je i grub, dok se Wladimiru i Estragona obraca vrlo lubazno. Beckett objašnjava da ne želi kod Pozzoa nikakvo ispoljavanje nadmoćnosti (kakvo je bilo и ranijim interpretaeijama), vei da sve liinosti moraju izgledati izmedu sebe jednake. Pozzo je, prema tome, пека vrsta komedijaša. On izigrava gospodina, velikodusnog Hi plasljivog íoveka, samo zbog nedostatka samopouzdanja. Tako se ima shvatiti i njegov mali monolog о nebu, kojim zeli skrenuti na sebe pažnju Estragona i Władimira, jer żeli da saíuva drustvo ove dvojice. Odseci A3 i A 4, od pojave Pozzoa pa sve do završetka njegovog monologa, biče kratki. Četvrtak, 6. 2. 1975. Poiinjemo sa probama prva dva odseka iz drugog íina,

Bl i 82, do po jay e Pozzo ¡Lucky. Beckett vrši izmenu tekstu: ако je reí о drvetu, umesto »crno i goto«, treba da stoji »bledo i goło« jer drvo ce, kao i kamen, biti boje kosti, Odigrava se prvi prizor. Kod drugog prizora Beckett insistirá na pauzi punoj » napetosti «. Rada je Wladimir skinuo Estragonu cipelu, Estragon se upućuje prema kamena, isprobavajuíi usput onu draga cipelu. Wladimir gleda za njim. Onda Estragon zastaje kraj kamena i gleda ispred sebe, a Wladimir g a pita: »Dakle?« Estragon će tek pośle dugę pauzę skrenuti pogled na njega i reči: »Može i ta«. Pośle uspavanke na kamena, svirače se drugi mars. Do sada je to bila »Kuhinjska pesma«, koją se pevušila u tempu marsa; soda Beckett predlaže, kao ritmicku podłoga, Šopenov posmrtni mars. Wigger i Bollmann marsiraju odredenim tempom, sveíano otegnutim koracima. Beckett se smeje, nalazeći da su se previse udaljili od prirodnog hoda. Posto je princip »Kuhinsjke pesme« bio odbacen, Beckett predlaže da za kratkę plesne pokrete obojice, pośle njihovog izmirenja, kao podłoga posluži пека druga muzika. »Becka krv « se pokazała kao sasvim podesna i dala trenutke pune štimunga. Pętak, 7. 2. 1975. Na redu je kraj odseka A 6 i B 5 iz oba Lina. Beckett zahteva vise napetosti prilikom pojave mladića. Estragon i Wladimir treba da se okreiu ka njemu sasvim polako; uvodi se još nekoliko pauzi. Menja se i Estragonovo prilazenje mladiću: on и etapama juri ka njemu i hvata ga za ruku, a pre toga on je u luku obigravao oko njega. Bollmann podseća na isti takav luk, kada je Estragon prilazio Pozzou; hteo bi da se taj nacin kretanja izmeni. Beckett insistirá na lučnom kretanju i prizoru sa Pozzom, jer Estragon se plaši Pozzoa. Bitno je, kaže Beckett, da se pośle odlaska Pozzo ¡Lucky a sve uspori, i koraci i reci. Hod od drveta do kamena isproban je još jednam, a koraci izbrojani; to su dva puta po osam koraka. Pośle toga, dok Estragon sedi na kamenu, Wladimir połazi ujednaienim tempom, sasvim polako, i seda na kamen. I po java mladića u dragom činu dobija nove karakteristike : reci se naizmenicno šapću i izgovaraju. Tako, na primer, kada Wladimir pita za Godoa, on šapuće i saginje se ka mladiću. Beckett još uvek nije siguran, da li je usporavanje na kraju iinova pravilno. Ali prisnost, koją se na takav nacin postize, već sada je vidljiva. Jedino jos sumnja: da li će tiho izgovorene reči biti dovoljno akustićne. Upozorava nas još jednam na pauzę iščekivanja. Pętak, 14. 2. 1975. Beckett je pribeležio pojedine tackę, koję treba korigovati. Hteo bi da Wladimirova priča o »Ajfelovoj kuli« ima vise lirskog obeležja, kao da govori o medenom mesecu iii o nekom snu. Wigger prihvata ovu sugestiju i nastavlja da glumi. Beckett ga zaustavlja kod Wladimirovih reci: » Šta radis tu?« hteo bi da ta rećenica, kojom Wladimir reaguje na Estragonovu cipelu, bude izgovorena vrlo zaíudenim tonom, kao da se radi о песет što Wladimir nikada nije video. Uporedo sa odvijanjern akcije vršene su i druge korekture. Estragon, sa njegovim » Oprosti «, mora da stoji sasvim blizu Władimira, a posle zagrljaja, treba da odskoči još dalje. Beckett ide na binu, da bi još jednom proverio gestikulaciju