Bitef

Subota, 28. 12. 1974. U 10 sati proba pozortríce: kosina je instalirana, umesto kamena postavljen je mali drveni sanduk i imitacija ogolelog drveta, Beckett govori o monologu Luckya, Nije on tako težak, kao što izgleda, kaže on. Biće podeljen и tri delà, s tim što će drugi deo biti rastarljen na dra pododseka. U prrom delu rec je o rarnodmnosti neba i apatiji boga. Taj deo zarršara se sa: »ali, ne treba se istrčarati«. Drugi deo počinje sa : »a s druge strane, imajuéi и vidu da je rec о čoveku koji se smanjuje 0 čoveku koji slabi«. Nije pritom rozno samo slabljenje, reé 1 njegoro smanjiranje. Ta dra momenta cine sadrzaj pododseka drugog déla. Treći deo ima za temu: »zemlja dobra za kamenje « i podnje sa »kada se s druge strane pomisli«. U srojim objàsnjenjima Beckett se trudi da budę što jastriji, ponarlja pojedine nrísli i ističe ih gestom, dok mi trazimo i podrlačimo odgorarajuče pasme u tekstu. Beckett objašnjara da se dementi, koji su sačinjarali sva tri déla, na kraju jarljaju ponoro. Upor eduje to sa kadencama и muzici: niti i teme spajaju se и jednu celinu. Tema monologa je и tome sto se, pod nezainteresoranim nebom na jednaj nemogućoj zemlji, córek smanjuje. Herm podnje sa čitanjem tekstu, Beckett ga prekida, da bi naknadno uneo izmenu u tekst, Umesto »o antropopopopometrijskoj akakakakademiji « st arija »o akakakakkademiji antropopopopometrije«. Ora izmena udnjena je iskljud.ro i z razloga zručnosti. Taj pasm Herm ponarlja rise puta, Beckett insistirá na tačnom ritmu dtanja, izgorara s njim zajedno sraki slog i podlrad ga odsečnim pokretom ruke. Herm cita dalje. Beckett ga ponoro prekida, jer podnje da izgorara tekst zajedno s njim: ».,. da je corek nasuprot suprotnom misljenju da córek и trrdari na brdu Testa i Conrada da jedan čorek ukratko da ce se čorek uprkos napredka ishrane i konstipacije uskoro nad и stanju mršarljenja ...«. On podrlad rec »Mensch« sa narodtim nag las кот na sloru »S«. »Smršariti« и tome je poenta. U sledečem odseku ističe ponoro da je »dobro za kamenje« ono glarno. Zemlja je dobra samo za kamenje. Herm: »Jos u početku potrazio sam značenje reči apatija, atambija i afazija, i nasao da su to rarnodusnost, neustrasirost i ćutanje.« Da, to bi bilo tačno. Radi se o jednom bogu koji se okreće, istorremeno, u raznim pr ar cima. Lucky je hteo da kaže quaquaquaquarersalis, ali to mu ne połazi za rukom. Każe samo kr akr akr akr a. Herm: »Pr or er io sam prezimena. Petermann, to je jedan kartograf.« Radi se o kamenju, o sretu kamena. Herm: » Petermann postoji.« Na njega uopšte nisam mislio, każe Beckett. Ni prezime Steinweg ne znad niśta. Herm: »A Belcher, on je bio moreplorac . ~ « Beckett, koga to očigledno zabarlja, prekida: »Ne, ne, Belcher je suprotnost od Fartora, na engleskom ’to fart’ znad prdeti. ’To belch’ znad podrigirati.« Fartor Podrigiralo. Time je zagonetka oko Beckettorih prezimena bila reseña. Beckett se ponoro rraća na pojmore do kojih mu je narodto

stolo. On skaniira: »u stanju mrša-vlje-nja« ; za Herma su to istovremeno i pauzę u monologu. Beckett proročanski i preteći diže prst: »u stanju mršavljenja«. To bi za one dole и sali bilo konfuzno; ali odje dnom sve postaje jasno mada samo za Luckya. Rezonovanje Luckya nije više isto, każe Pozzo i dodaje: »ranije je mis lio wio lepo«. Herm bi to mogao сак da prikaze tako, Sto hi povremeno gledao na Pozzoa. I ona druga dvojica takode. Herm: » Ali on se prvo snebiva, ne bi hteo da misli . .,« On hoce da učini Pozzou zadovoljstvo, kaže Beckett. Pozzo Želi da ga se oslobodi. Ako Ы Luckyu poSlo za rukom da razneži Pozzoa, on Ы ga možda zadržao. Herm: » Jednam on dugo posmatra Estr agona. Šta ste time hteli reči?« To je pogled, koji se ne može и dve reči objasniti. Lucky je, razume se, želeo tu kost. Estragon takode. To je susret dvojice siromasnih ljudi. Herrn: »Nešto slićno solidarno sti?« Pa, bilo je svacega и njegovim mislima: svest о stanju onog drugog, to je bilo vrlo važno. Ali i nešto ponosa и tome Sto on, eto, może i da se odrekne tih kostiju, za razliku od Estragona. Pa ipak, Lucky ne odustaje definitivno. Onaj njegov udarac nogom mogao bi se protumaciti i kao Luckyeva osveta, zato Sto mu je Estragon oduzeo kost. Beckett nastavlja sa analiziranjem komada. Treba da bude sasvim jednostavan, bez otezanja. Uobličiti nerazumljivo, kaže on. Uoblićiti putem stalnog ponavljanja terne. Ne samo teme iz teksta, negó i teme и odnosu na telo. Ako Estragon и pocetku komada spava na kamenu, to je tema koja ce se stalno vraćati. Pojaviće se i trenuci iScekivanja, kada ce sve zastati i umuknutî. Čutanje će onda zapretiti da proguta sve. A onda će radnja krenuti dalje. Wigger: »Pa ipak, ponegde je to i sasvim vedar komad«. Da, razume se, kaže Beckett; mada to mora vrlo veSto da se izvede. Poenta je u nesuglasici izmedu Władimira i Estragona jer oni, и stvari, ne mogu jedan bez drugog. Wigger: » Као neka gúmena pantljika, koja se тек ponovo skuplja .« Princip je и ovome: oni moraju prilaziti korak po korak. Beckett odlazi na pozornicu i, pognute glave pokazuje kako to treba izvesti, izgovarajuéi Estragonov tekst: »ImaS li Sto da mi к ajes .. . jesi li Ijut. ~ oprosti... čuj, Didi, pruz,i mi гики ...« Uz svaki izgovoreni fragment pravi jedan korak prema zamiSljenom partnera. Samo po jedan korak, a onda dolaze reći. Becket to zove priblizavanje korak po korak, to je fizićka tema, koja će se javljati pet, Sest, pa i sedam puta, i svaki put moraće da bude izvedena sa velikom preciznoSču. To je baletska strana price. Lucky će tom prilikom dva puta p asti, ali to ne sme da izgleda realistički, negó lepo. Wigger: »Znači li to, da će svaki naturalizam izostati?« Beckett pokazuje: on pada na kolena, dize prvo гике mis, posle ih drži ispruzene pred sobom, i na kraju ih spusta na pod. Wigger: » Ali kako sprećiti, da se torn prilikom ne vidi kako sve Ijudsko nestaje i postaje síerilno?« Sve je to samo igra, kaze Beckett. Kad su sva ćetvorica na podu, to ne sme da izgleda natur alistički. Mora se uraditi umetnićki, lepo, baletski. Inaće, sve će biti samo imiíacija realnosti.