Bitef

primer, ako mora da slusa kraljeve i princeze kako govore aleksandrijskim stihom. Kodpozorista se radi о tome da se stvarnost kao takva sekcìra, te da se prìkale kao na nekom ekranu. Neko ce mozda reci: »Pa zasto onda ne prikazati stvarnost onakvu kakva je?« Medutìm, stvarnost, onakva kakva je, po svojoj definiciji nije dostizna. Ona se ne mole prikazati na pozornicì, jer svet treba zamisljati. Ova potreba postojala je oduvek. Pitam se da nije to jedna od karakteristika covecanstva, koje oseca staimi potrebu da svet posmatra kroz prìzmu svoje maste. Gérard Belloin : Tu potrebu, и svakom slucaju, osecaju oni koji zete da ga izmene. Antoine Vitez: Da, a zamisljati svet znacipokusavatì da se on prekroji i uprosti, ili, naprotiv, da mu se dà fantasticai oblik. Mislim da sam tim recima definisao fikciju. Dugo se verovaio da je Cehov olicenje stvarnosti. Medutim, kad se malo bolje pogleda kako je sve to napravljeno, avida se da je to zapravo montala elemenata koji, po тот misljenju, nisu nista manje nerealni nego kod Vietava Hugoa. Victor Hugo. . . to je zaista interesantan slucaj. Bio je veoma velìkì i popularan pisac, и cijim je delima narod prepoznavao sebe. Generacije Ijudi svih drustvenih kategorija posebno onìh iz naroda prepoznavale su sebe и njegovim delima. Videle su svet и delima Vietava Hugoa. Mogio bi se reci, medutim, da je njegovo deio i vrlo realisticno i ekstravagantno nerealno. Zanimljivo je da Ijudi koji toliko palala na reninosi vrlo rado zaboravljaju na nju ukoliko je и pitanju neko pozoriste koje po svojoj sustini ne mole bìti realno, na primer cirkus. Zadovoljstvo koje tim Ijudima prula klovn ili neki komicni geg zasnovano je na nerealnoj stvarnosti. I to nikoga ne iznenaduje. Ne cadi ih ni komicno, ni vrlo tragicno, vec samo ono sto je neuobicajeno. Humoristicka dela i farse postila ogroman uspeh. Laurel i Hardy doziveli su ogroman uspeh и svetu, a niko ne kaze da njihovi dozivljaji nemaju veze sa stvarnoscu. A oni dobro prikazuju svet, oni ga sekeiraju. Buster Keaton takode, i to na potresan nacin. Pomale nam da sagledamo svet za vreme jedne odredene epohe и Sjedinjenim Americkim Drzavama. Sasvim precizno. Ali ni to nije nista realnije nego Racine. Moram veci da nemam nikakvih kompleksa и vezi sa tim stvarima. Ne bih mogao veci da ih nisam imao. Ali vise ih nemam. Gérard Belloin ; Sutra ujutro polazis и Moskvu da bi relirao Molijerovog » Tartifa « и Pozorista satire. Kako zamisljas ovu predstavu? Mislis li da reliras ovaj komad kao sto bi ga rezirao и Parizu, ili ces, recimo, imati и vida sovjetsku publiku? Antoine Vitez: Pokusacu da ga reliram kao sto bih ga relirao и Parizu. То su gravila igre koja sam sebi nametnuo. Svakako da se ne mole sasvim zanemariti ukus publike, ali cu ipak pokusati da ne menjarn nista od onoga sto bih uradio и Francuskoj. U stvari, ne razmisljam о onome sto treba reci sovjetskoj publici. U principu smatram da ce ona hiti sasvim sposobna da shvati ono sto mislim da kalem sa »Tartif от«. Gérard Belloin: A sta je to sto mislis da kales?

Antoine Vitez: Ono sto me и » Tart if u« najvise inter esuje jeste pitanje moti, porodicnih odposa i kraljeve vlasti. S drupe strane, postoji anomalija и licnosti Tartifa и livotu Oregona. Za Oregona, Tartif je znacio san о nekoj dubokoj promeni. Verovao je da je и njemu nasao spas. Pitanje koje je postarlo Molière jeste pitanje spasa i spasioca. Mìslìm da je Molière bio übedeni ateista kad je rekao : » Vrhovni spasilac ne postoji«. Zaista verujem da je on upravo tako rekao. Nema spasenja za telo kao sto пета spasenja ni za dusu. Postoji sasvim sigurna veza izmedu » Tartifa « i »Uobrazenog bolesnika«. I и jednom i и drugom slucaju radi se о coveku koji se nada, koji ludo veruje и spasenje: jedan и spasenje svoje àuse (Oregon), a drugi и spasenje svog tela (Argan), a obojica radi tog spasenja traie spas kod lekara. U oba slucaja kako lekar dose tako i lekar tela obicne su varalice. Tako nam kale Molière. Postoji neko cudno nepoverenje Molièrea и odnosu na medicina. Molda cak i preterano nepoverenje. Mislim, ipak, da je ano manje reakcionarno i manje antinaucno nego sto sam ijednog trenutka pomislio. Na kraju, ovo nepoverenje je и prilicnoj meri naucno opravdano, jer otkriva pretenzije medicine i religije na spasenje. Spasenja пета. Molière nam ne obecava nikakav lek. On se, jednostavno, bori protiv neostvarive maste о spasiocu i spasenju. (Razgovor sa Antoineom Vitezom vodio Gérard Belloin, France Nouvelle, 15. mart 1977)

vìtez parle ... Gérard Belloin: Il faut bien dire que le thétâre conserve encore pour beaucoup de gens nombre de traits assez mystérieux. Certes, tout le > monde sait ou enfin croit savoir qu'elle est la fonction des acteurs. Mais il n'en est pas de même du metteur en scène. On pense qu'il faut bien quelqu'un pour »faire répéter « les comédiens et l'on sait plus ou moins, je crois qu'on s'interroge beaucoup sur son rôle exact. Antoine Vitez: Je pense que le metteur en scène, c'est celui qui est capable d'analyser constamment les signes produits par les acteurs et de les leur renvoyer pour leur en faire prendre conscience. Il travaille sur les images que lui apporte l'acteur. Il aide l'acteur à faire ce qu'il ne pourrait pas faire seul, c'est-à-dire à travailler sur la propre image de lui-même qu'il produit. Il contribue à rendre conscient, à faire passer dans la conscience ce qui est fait plus ou moins d'inconscience, de hasard. Le metteur en scène éclaire l'acteur sur lui-même. Cette réflexion renvoie aux problèmes de la formation professionnelle de l'actuer. Plus je vais et plus je me fais une haute idée de son travail. Je ne pense pas que l'acteur