Bitef

Certes, on ne peut pas s'abstraire totalement du public. Mais je vais tenter de ne pas la monter autrement que je le ferais en France et en français. A priori, je ne réfléchis pas à ce qu'il faut dire au public soviétique. Je pose en principe que celui-ci est tout à fait capable d'entendre ce que je veux dire avec »Le Tartuffe«. Gérard Belloin: Et que penses-tu avoir à dire? Antoine Vitez: Ce qui m'intéresse beaucoup dans » Tartuffe«, c'est la question du pouvoir, du rapport entre cette famille et le pouvoir royal, le pouvoir central qui est présent d'une manière obsédante. Il y a d'autre part cette anomalie que représente le personnage de Tartuffe dans la vie d'Orgon. Pour Organ, Tartuffe c'était le rêve d'un changement profond. Il a cru trouver en lui le salut. La question posée pai- Molière, c'est la question du salut et du sauveur. Je pense que Molière est profondément athée et qu'il nous dit: »II n'est pas de sauveur suprême«. Vraiment, je crois que c'est cela qu'il dit. Il n'y a pas de salut du corps comme il n'y y a pas de salut de l'âme. »Le Tartuffe« c'est tout à fait une pièce du genre du »Malade imaginaire«. Il y a un rapport étroit entre Orgon et Argan et à mon avis ce n'est pas par hasard que fisant »le Malade imaginaire «, il a repris presque le nom du personnage. Il s'agit dans l'un et l'autre cas d'un homme qui espère, qui croit d'une manière folle dans le salut, l'un de son âme, l'autre de son corps et qui pour ce salut s'en remet à un docteur, à un médecin. Dans les deux cas, le médecin de l'âme comme le médecin du corgs est un imposteur. C'est ce que montre Molière. Il y a une extraordinaire défiance de sa part à l'égard de la médecine. Peut-être une trop grande défiance. Mais je la crois moins réactionnaire, moins antiscientifique que je l'avais cru un moment. Finalement, cette défiance est assez scientifique aussi parce que ce qu'il dénonce dans la médicine, comme ce qu'il dénonce dans la religion, c'est la prétention au salut. Il n'y a pas de salut. Il ne donne pas de remède. Mais il lutte contre la chimère du salut et du sauveur. (Gérard Belloin s’entretient avec Antoine Vitez)

premestati planine

Sta, и stvari, r adite и Ivriju? Upravnik sam Théâtre des quartiers d'lvry. To je vrlo siromasno pozoriste, koje uglavnom \ dotira gradska cpstina, a osnovno je \ da omoguci stvaralacki rad и tim i cetvrtima. Osim toga, и Ivriju postoji i pozorisni atelje, и коте sani se, sa malom grupom prijatelja, angazovao i tako stvorio пеки vrstu lokalnog konzerv atari juma. Na kraju, и okviru ovog Pozorista, stvorìiì smo ono sto sino nazvali Stalni atelìe farse i tragedije.

Ovaj atei je roden je iz darne zelje za reziranjem kratkih predstava, koje nece iziskivati neke komplikovane uslove : bez kostima, bez dekora, a ponekad cak i bez pozornice. Radi se, dakle, о dosta skromnom rada, о jednom naporu da se ljudi okupe око пеке zajednicke zamisli. Tu se okupljaju profesionalci, amatevi, pocetnici, kako stranci tako i Francuzi. Tremino se bavim rezijom jednog Molijerovog komada »Ljubomora....«, koji ce, uz ucesce profesionalnih glumaca i amatera, übrzo biti prikazan и Ivriju i Val-de-Marnu. Prihvatam ih onakve kakvi su Kako uspevate da uskladite sve Vase aktivnosti? Ne postoji nikakav jaz izmedu mog poziva pedagoga i rezisera. Pre svega, ja sam i ranije radio и svojstvu pedagoga sa vecinom glumaca koji saraduju sa mitom; osim toga, sve one sa kojima radim tretiram vise kao glumce nego kao ucenike. Najkorisnije sto mogu da ucinim za njih jeste da uspostavim prisna vezu izmedu glumca i rezisera. Da, na tome najvise radim, umesto da se ponasam prema njima kao nastavnik Ui terapeut. Ja zaista ne vidim и njima bolesnike, a cinjenica da jos uvek ne poseduju dovoljno uvezbanosti и glumi ne znaci za mene neki fizicki nedostatak od koga ih treba leciti. Prihvatam ih onakve kakvi su i ostvarujem sa njima pozoriste. Ako su stranci, oni ce igrati sa svojim naglaskom, ako su mladi sa svojom mladoscu, ako su nespretni sa svojom nespretnoscu. Ja se, razume se, trudim da ih transformisem i pokusavam da im ulijem svest о neophodnosti ove transformacije. Najvaznije za mene nije onaj prividni tehnicki kvalitet drugim recima normalni kvalitet ustanovljen priznatim zakonima nego stvarno postojanje necega sto bi se mogio nazvati fleksibilnoscu. Ova osobina predstavlja motor koji, ako se dobro odrzava, maze da premesta planine. Mogucno je uraditi neverovatne stvari nesto sasvim neobicno dakle, moze se stvarati pozoriste. A stvarati pozoriste znaci premestati planine; zato se ja toliko interesujem za cuda. Za mene postoji bliska ve za izmedu po zarista, cuda i privida. Ove tri reci sadrze harmoniju, a ova harmonija mi odgovara zato sto mislim da je privid, odnosno pozoriste, jedini mein za nas da stvaramo cuda. Hi, ako hocete, da stvaramo ono sto je nemogueno. Za ljude koji nisu formirani na istom nivou, srz rada sacinjava gluma. A srz pozorista je uzivanje и prividnosti. Kad amatevi improvizuju, a cesto to cine veoma dobro, oni su ipak nesposobni da tu improvizaeiju ponove. Medutim, pozorisna urnetnost sastoji se upravo и toj uvezbanosti ponavljanja. Daleko je od mene pomisao na neki nemar, na nesto uradeno bilo kako. Sav moj rad usmeren je na to da postignem osecanje uzivanja. Bez tog osecanja, za mene ne postoji civilizacija. Moja sklonost ka govornom jeziku Poreklo nesuglasica sa Pierrom Duxom potice od cinjenice sto on uporno ostaje pri svom тШјепји, sasvim dobronamernom doduse, da se moj rad zasniva na anarhicnorn oslobadanju svakojakih dusevnih stanja, sto ne odgovara stvarnom stanju stvari, jer, suprotno njegovom misljenju,