Bitef

moj rad se zaniva na svesti о velikom znacenju ostvarenja. Odakle ova konfuzija и glavi Piena Duxa? Odgovor Ы bio da on jednostavno ne priznaje dostignuca moje skole, misleci pri tome na ostvarenja koja Ы se, prema njegovom misljenju, mogia nazvatì normalnim. Reklì ste da bariti se pozoristem znaci premestati planine. . . Zeleo bih da se vratim na nesto sto me je iznenadilo и razgovoru sa Rogerom Planchonom. Radilo se о Brechtu, kad je Planchon rekao da su Brechtova deca otisla и dva pravca: prema fantastìcnom i hiperboli, s jedne strane, i prema realistickom tumacenju, s druge strane. Mozda zvuci suvise pretenciozno ako za sebe kazem da sam Brechtovo dete, pa ipak mislim da su Ijudi nase generacije istih sam godina sa Planchonom uvideli da se njihov zivot и umetnosti ìzmenio od trenutka dolaska Berlinskog ansambla и Pariz 1954. Od Brechta sam preuzeo sve sto je on sâm nasledio od kineskog pozorista i Meyerholda: ideju da pozoriste ove ere пайке treba da prikaze svoju funkcionalnost, da glumac ere пайке mora da bade veseo cak i kadprikazuje tuzne stvari dobro ste culi: prikazuje a ne izrazava, i da polìtìcka uloga pozorista nije и onome sto se kaze, vec и obliku, ako je taj oblik najavljen kao relativan, prelazan i nije zasnovan na nekim zakonìtostìma. Onda se pitam Danasnja gradanska ideologìja manìfestuje se na televìzìji, na primer, i to ne samo и pogledu sadrzaja emotivnih dela nego i и odnosu na ustaljeni nacin glume. Jer, и krajnjoj linìji, predstava pruza gledaocu sliku и kojoj on moie da prepozna sebe zato sto je ta slìka normalità kao sto sam malo pre rekao a takva predstava podmuklo transformise i modeluje gledaoca. Neki pozorìsnì (ili filmski, ili televizijski) rad koji unistava sve pokusaje pruzanja iluzije imao bi podrivacku ulogu isto tako veliku kao i pozorisni rad zasnovan na uobicajenim kriterijumima prikazivanja, servirajuci istovremeno пеки prihvatljivu bajku. Brechtova genijalnost sastojala se и tome sto je on pricao suhverzìvne bajke na isto tako subverzivan nacin. Pitam se onda zasto dva pravca? Zamisljam da ce itastati jedna nova sinteza, sto ce, mozda, bili uslovljeno sve surovijim uslovima pod kojima ce se odvijati pozorisna umetnost. Necu da kazem tezim, nego has surovim, misleci pri tome ita politicke prilike uopste. Nos rad treba da se sastoji и pronalazenju oblika koji ce odraziti novi odnos sa novom publìkom. To je, znaci, premestanje planina? Teste, i to je, и svoje vreme, i Vilar radio. Samo, verujuci da jedrì prema Indiji, on je otkrio Amerika. Imao je gradansku i republikansku koncepciju narodnog pozorista i mislio, bar ja tako verujem, da ce se kulturno uzdizanje odvijati pravolinijski, pa ipak nije uspeo da nude put do srea cisto proleterske publike. I to ne bez razloga. Bez obzira na sve, и odnosu na Vilarovu zamisao, mogao bih cak reci na Vilarovu utopiju, osecam heskrajno divljenje koje se mora osecati prema svim utopijama uopste. A vase pozoriste?

lako пекоте maze izgledati da sam se prìklonìo fonnalizmu, cini mi se da se и svim delìma koja sam rezirao provlaci jedna fillzofska nit, koja ima svoje pano opravdanje. Cini mi se cak ì to da se prìlikom svake veti je пеке nove predstave, и samom srcu te predstave rada novi pian. Ali, da se razumemo, rekao sam и samom srcu, sto znaci da nisam time mislio ì na sporedne akcije te predstave. Rekao sam plan; ne bih nabrajao sve moje predstave, pa ipak, kad pomislim na »Hladan tus« Majakovskog, na »Elektru«, na »Fausta«, kao i na nedavnu reziju » Cada « pronalazim и njima ìzvesne teme: vlast, uzurpiranje, utopiju, fosforescentnu zenu, razne metamorfoze i uvek onu ideju о pretvaranju vode и vino. U stvari, cini mi se da и mojim predstavama treba uvek videti i vodu i vino. Spomenuo bih ovde ono sto mi je jednog dana rekao Georges Aperghìs: и svakoj prici moie se videti nesto drago. Covek uvek misi istovremeno na vise stvari. Mastam о jednoj velikoj predstavi ili, mozda, о seriji predstava posvecenih ateizmu, pocevsi od Molièreovìh » Tartifa « i »Don Zuana«. Tremino radim za Ivri i Brisel na jednom komadku Renda Kaliskog, koji ce nam posluzìtì kao osnova za kritiku one nostalgie za fasizmom о kojoj se toliko prica stvarajuci, и opisima ovih nostalgicnih licnosti, glavni sadrzaj predstave, uz sugestiju da i sàm fasizam pripada domenu nostalgije. Jer, и tome se ì sastoji razlika ìzmedu fasizma i drugih totalitarnih rezima: fasizam se pothranjuje iluzornim uspomenama о nestalnom poretku koji treba oziviti. Fri samoj pojavi ove nostalgije oseca se zadah fasizma. (Intervju rodila Yvonne Baby, Le Monde, 23. maja 1974)

déplacer Q ue faites-vous, à Ivry ( exactement? Je dirige le Théâtre des quartiers d’lvry. C’est un théâtre très pauvre, essentiellement subventionné par la municipalité (1), et qui a été fondé pour faire un travail de les montagnes création dans les quartiers. Il y a, d’autre part, à Ivry, un atelier théâtral que fanime avec un petit groupe d’amis et qui est une sorte de conservatoire local. Enfin, ces derniers temps, nous avons créé, au sein du Théâtre des quartiers d’lvry, ce que nous avons appelé l’Atelier permanent de farce et de tragédie. Cet atelier est né du désir déjà ancien de monter de brefs spectacles pour pouvoir jouer dans des conditions légères, sans construes, sans décors, et parfois, même sans scène. Il s’agit donc d’un travail assez humble, d’un ejfort pour rasembler autour d’une réflexion commune des gens qui, par rapport au théâtre, sont à des moments différents de leur vie. Viennent là des professionnels, des amateurs, des