Bitef

englouti qu'on devrait ranimer. Dès qu’apparaît cette nostalgie, on peut sentir Vodeur du fascisme. (Propos avec Anfoine Pitis receuillis par Yvonne Baby, Le Monde, 23 mai 1974)

Induci Nìkad do suda svet nije video Avnolfa, Tartifa, Don Zuana i Alsesta tako brutalno otrgnute od tradìcije kao sto je ucìnio [' Antoine Vitez na festivalu и Avinjonu. Za razliku od odusevljene omladine, kritika mu nije bila naklonjena. Bez obzira na sve sto se prica, ovogodisnjem uspehu festivala и Avinjonu mnogo ce doprineti predstave Molièrea и Karmskom manastiru. Poste »razonode « takve vrste, svojim provokativnìm radom, Vitez nemìnovno izaziva diskusiju cak i meda onim najblaziranijim gledaocima. Bilo je krajnje vreme. Poste Vitara, festival je oscìlirao izmedu zvanicno priznatih avangardnih ili amaterskih trupa i rezisera. Onih desetak predstava prikazanih van f'estivala, koje su od onog famoznog leta 1968. pretvorile Avinjon и srednjovekovnì vasai-, nisu uspele da uliju pozoristu novi dati, tako svojstven festivalu и Nanciju. Igralo se, doduse, и svini mogucim podrumìma, manastirima i dvoristima, od jedanaest pre podne do dva ujutru, ali predstava ima i na pretek. Da se nije ovo dogo diio zato sto su, za razliku od onog a sto se moze videti и Nanciju, predstave Ы bile deio iskljucivo francuskìh autora, i to uglavnom pariskih? Pozorisna ìnfladja, neobicna teatromanìja mladih, pa i ne tako mladih, krìje и sebi krizu stvaralastva, koju sa dosta uspeha pokusavaju da demantuju istrazivanja Luciena Attouna sa njegovim »otvorenim pozoristem«, kao i pseudonapredni provincijalci i Parìzani, koji su zvanicno prihvaceni. Na taj nacin, pridoslice na festivalu, kao Jean-Claude Fall (»Mrtve giare « po Beckettu) ili Jacques Lassalle (»Remengen« po Anni Seghers), и nedostatku drugih nepoznatih autora, zastupaju novi smer и scenskom nacìnu izvazavanja. К losa г kao sudija Medutim, kaoni svih proteklih godina, sledbenik Jeana Vìlara, Paul Puaux, nije uspeo da resi problem ovog grandioznog prostora, коте festival duguje svoje postojanje, i to vise od trideset godina, sa takvim predstavama kao sto su bile » Ricard II«, »Dantonova smrt«, »Sid« i »Princ od Hamburga «. Spomenuo bih jo s i balete Alwina Nikolaisa i samo dva pozorisna dela: jedno и reziji Svajcarca Beno Bessona i drugo и reziji Ceha Otomara Krejce, koji je mracnim i mucnim putevima stigao iz Praga, mada sve to nije bilo dovoljno da izdrzi poredenje sa slavnorn prosloscu. Beno Besson je stari poznanik Avinjona, gde je prikazao

»Kako vani drago« i »Hainleta«, koje nisam gledao sa nekim velikim odusevljenjem. »Kavkaskim krugom kredom « aspe о je da povrati onaj veliki Stil Berlinskog ansambla, gde je duze vreme radio, pored Brechta, pre nego sto je osnovao sopstveno pozoriste и Istocnom Berlina, koje je nedavno napustio. Nadahnut gruzijskim folklorom, uz pomoc scenografo Ezio Toffolutia, Beno Besson je sakrio i deformisao lica glumaca elasticnim maskama, ostavljajuci slobodne samo oci i usta, sto im je dar alo izgled nekih licnosti iz ulicnih svetkovina. Ako odbacite svaku vezu sa psihologijom, pred rama ce se naci prava ilustracìja neprolaznih likova iz bajke, istovremeno vrlo stara i vrlo moderna, и kojoj siromastvo i revolt odnose pobedu nad listaijenim redom mocnika. I zato nije slucajno sto glavni junak nije sluzavka Gruse (Colline Serreau) sa nadenim detetom, nego »sudija« Azdak, klosar anarhista kroz cija usta kao da govori sam Brecht. Da li je to, mozda, zasluga nove i nama dosada nepoznate impresivne glume Philippa Avrona? Trista godina skandala Bilo je to uspelo vece koje je ispunilo svoju poucnu ulogu, neophodnu и ovom perioda politickog zahladenja. Medutim, uzaludno je bilo traziti пеки »poruku« и ova cetìri Molièreova komada и reziji Viteza. Isticuci vezu koja postojì ìzmedu ova cetiri glavna dela (»Skala za zene«, »Tvrdica«, »Don Zuan« ì »Mizantrop«) , Vìtez ne pokusava da dokaze bilo sta, kao sto je и svoje vreme radio Planchon sa »Zorzom Dandeom « ili njegovim prvim » Tartifom «. To vise nije bio Molière viden Brechtovim ocima. Poenta je na cistoj teatralnosti. Pred nama je dvanaest glumaca, koji se smenjuju и glavnim ì sporednim ulogama sve do statiranja, muda je ì ono uvek » znacajno«; sto, dve stolice, svecnjaci i veliki stap; kostimi su bogati i istorijski tacnì to bi bili svi elementi ove »tetralogie«. Predstave » Tartifa « i »Don Zuana« sasvim neznatno isticu postojanje ateizma kod Molìèrea i njegovu pobunu protiv sujeverja. Isto tako nismo и mogucnosti da saznamo da lì je, prema zamisli Viteza, Molière na strani Alsesta, nìtì da lì je njegov Tartife, lep mladìc и bogatoj odaci, и stvari, obicna hulja. Sve sto nam Vitez dopusta da dokucimo jeste promena uloga, odnosno da se njegov pustìnjak и »Don Zuanu« maze pretvoriti и Alsesta ili Tartife и podmuklog slugu. Osnovna ideja, dakle, ne postojì. Nema ni пеке izmene и tekstovima, koji se izgovaraju sa naglasenom preciznoscu. Novo treba traziti и preterivanjima, и nastupima Indila, koje iz veceri и vece gospodari ovim cuvenim likovima, otrgnutim od lanca tradicije. Arnolf (Didier Sandre), Tartife (Richard Fontana), Don Zuan (Jean-Claude Durand) i Alseste (Marc Delsaert), sve su to ludaci koji na sve cetiri strane srednjovekovnog manastira izvikuju svoje prezrenje ljudi i zena, svoje uvek suzbijane zelje da pobede sudbinu. I, dok и Arnolfu i Tartifu vidimo ludake pune snage, Don Zuan (koji je blizi Sadu nego Miguelu de Mattar a) i Alseste (koji se gasi od hesa i kaslje kao neki tuberkulozni bolesnik) bolesno su histericni. Licnosti koje ih okruzuju, zene i devojke koje ih vole ili odbacuju, svi imaju nesto zajednicko: to su marionete ciji se konci ponekad prekidaju,