Bitef

koje se tuku kao piljarice ili se izbezumljeno Ijube, и stalnoj pomami smeha ì suza. Svaki zvuk, svaki krik, svako cutanje sve je precizno rezirano. Nista nije prepusteno slucaju. Ni и jednoj drugoj prilici glumcì nisu bili uvuceni и takav mehanizam, a njihovi prividni napori da se oslobode kako Viteza tako i Molièrea sastavni su dea izuzetne dramaticnosti ovih predstava. Mislìm da je jedino prihvatljivo ako se te uloge povere sasvim mladim izvodacima. Vitez, taj pedagoski linear, imao je to и vidu. Rezirao je Molièrea za glumce i gledaoce koji ga nikada nisu videli niti proucavali и skolskim klupama, posto to vise nije и modi. Kako ih iz veceri и vece ìgraju isti glumci и ìstom tona, ava cetiri komada pojavljuju se kao sasvim nova remek-dela, izricito napisana za mlade Ijude jos и punoj snazi, koji idu do kraja svojih vokalnih i akrobatskih moguenosti. Artaud, koji je umro 1948, nije poznavao Viteza, ali sam übeden da bì mu se svidele ove predstave i da Ы prihvatio da su sve one mudrosti i rezonovanja kod Molièrea bili pravi neprijatelji pozorista. Soda je jasno zasto su ova cetiri komada smatrali skandaloznim pre nekih tri statine godina, jer oni su to i danas. Vratimo se sada nasem tragicnom savremeniku i njegovim rezijama Racketta. Vitez je Molièrea obavio velom Indila. Otomar Krejca, nekadasnji direkter pozorista Za branou и Praga, svojom izvanrednom rezijom potvrdio je klasicnost komada »Cekajuci Godoa«, taj najcvrsci spomenik savremenog pozorista izgraden, kao Molière i Racine, od blokova koji se ne smeju pomerati iz straba da se sve ne srusi. Ovo je prvi put da se Beckettov komad, stvoren pre dvadeset tri godine и minijaturnom pozorista »Babylone« i repriziran ove zime a Odeonu a istoj reziji, prìkazuje pod otvorenim nebom, i to jos ispred visokih zidina papske palate. Poslednji psalm Na jednom sasvim belom okruglom podijumu, sa onim cudnim drvetom koje и drugom delà komada gubi ponekì list, cuvenì glumci dosli su da smene a ono vreme nepoznate stvaraoce, izuzimajuci Rogera Blina. Nisu to vise neki anonimnì prolaznìci koji su mogli biti prikupljeni sa ulice, vec sigurni и svoje moguenosti Georges Wilson Rufus, koji ìgraju Vladimira i Estragona. Prvi je samopouzdan i snazan; drugi je povucen и sehe vise nego Buster Keaton. Pozzo » majstor «, igra ga Michel Bouquet, stedi svoje moguenosti, svirep je i impulsivan kao nikada do tada. Manje prozaican nego ranije, Beckettov komad dobija metafizicki prizvuk. Svaka replika odhija se о visoke zi dove i lici na citate iz biblije. Prikazan и ovoj antickoj tvrdavi hriscanstva, komad » Cekajuci Godoa« predstavlja poslednji psalm jedne religije koja ne umire. Na drugom kraju Avinjona, и lepoj cetvrti Bojadzija, ali и izuzetno ruznoj dvorani, Jean-Claude Fall i njegovi glumci prikazuju odlomak iz dve Beckettove novele »Mrtve glave«. Ova predstava zasniva se na anonimnosti glasova koji prolaze kroz nevidljive zvuenike, ali i na simbolici gestova, izuzetno dobro prilagodenih tekstu. To je и suprotnosti sa vrelim nocima и Avinjonu, ali je vrlo privlacno. Videcemo ih

panavo kad dode zima. ( Guy Dumur, Le Nouvel Observateur, 51 )

S'inspirant du folklore géorgien, avec Vaide du décorateur Ezio Toffoluti. Beno Besson a dissimulé, déformé les visages des comédiens avec des masques souples qui, en comprimant les nez et en ne laissant libres que les yeux et la bouche, leur donnent l’apparence de personages de fêtes populaires. Toute psychologie bannie, ils i deviennent alors les I véritables illustrations intemporelles mais situées dans l’espace d’un conte à la fois très ancien et très moderne, où la pauvreté et la révolte ont raison de l’ordre des puissants. Aussi n’est-ce pas un hasard si, plus que la servante Groucha (Colline Serreau) et l’enfant trouvé dont elle mérite d’être la vraie mère, c’est le »juge« Azdak, clochard anarchiste, porte-parole de Brecht, qui devient le héros de la fable. Est ce parce qu’il est joué par Philippe Avron avec une autorité nouvelle, une assurance grinçante que nous ne lui connaissons pas? Il est très étonnant. Trois cents ans de scandale Bonne soirée donc, qui a rempli son rôle édifiant, encore et toujours nécessaire en une période de désaffection politique. En revanche, ou charcherait en vain un » massage « dans les quatre Molière montés par Vitez. Insistant sur le lien qui relie ces quatre oeuvres majeures, »l’Ecole des femmes«, »le Tartuffe«, »Dom Juan« et »le Misanthrope«, Vitez n’essaie pas de prouver quelque chose, comme l’avait fait autrefois Planchon pour »George Dandin« ou son premier »Tartuffe«. Ce n’est plus Molière revu par Brecht. L’accent est mis ici sur la pure théâtralité (1). Douze comédiens, qui passent de premiers rôles à de seconds rôles, voire à de la figuration, mais toujours » signifiante«; une table, deux chaises, des bougeoirs et un gros bâton; des costumes somptueux et historiquement exacts, voilà tous les éléments de cette » tétralogie «. C’est tout juste si, après les deux pièces qui mettent en question la foi et la religion, »Tartuffe« et »Dom Juan«, la mise en scène confirme l’athéisme de Molière et sa révolte déjà voltairienne contre la superstition. Nous ne saurons pas davantage si, dans l’esprit de Vitez, Molière est du côté d’Alceste ou si Tartuffe, beau garçon richement habillé, est une franche crapule. Tout juste Vitez nous fait-il découvrir, à travers les changements d’emploi, d’une pièce à l’autre, que l’ermite de »Dom Juan« peut devenir Alceste, ou Tartuffe n’être ailleurs qu’un valet sournois; ou encore que le même comédien, Antoine Vitez lui-même, représente partout, du Commandeur aux exempts et policiers, l'omniprésence du

le scandale